Značenje bi trebalo šumjeti kao šumsko lišće u blagom jesenjem vjetru

Knjige Gordane Benić nešto su sasvim drugačije u domaćem pjesničkom polju. Njezino kombiniranje gustih „pitoresknih fantastičnih slika“ (Tonko Maroević) i onih protočnih te „poliperspektivnost“ (Zvonimir Mrkonjić) stvaraju izobličenu mrežu zbilje, borhesovsku labirintsku ili zrcalnu opsjenu pred kojima stroge znanstvene ili filozofske epistemološke odrednice bivaju beskorisnima. Ono što čini prepoznatljiv autoričin pjesnički ožiljak, koji treperi poput neuhvatljiva elektrona u domaćem pjesničkom polju, jest nepokolebljiva kozmička perspektiva, izgradnja poetike (para)znanosti koja uključuje panpsihizam, magična astralna putovanja, ideju o holografskom svemiru, multiverzumu i tajanstvenoj računalnoj simulaciji. Zbog takvih karakteristika njezine slike nerijetko slijede logiku orfičkog kubizma.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024. /

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Svemirske cipele

Dosad se autoričin pjesnički opus dijelio na „projekt svemirskog romantizma“ i „poetsko višeknjižje o Dioklecijanovoj palači“. Svemirske cipele predstavljaju blagu finesu već utaborenih tematskih senzibiliteta karakterističnih za svemirski romantizam koji je završio prethodnom Zemljom nultom: „Knjigom Zemlja nulta završeno je petoknjižje / svemirskog romantizma: Perpetuum mobile, / o zemaljskim varkama i galaksiji duše“. Benić se odavno istaknula kao majstorica bodlerovske forme stvorivši suvremeni kozmički Spleen što je njezinim kazivačima omogućilo artikulaciju zgusnutih iluminacija „galaksije duše“. U Zemlji nultoj prepoznajemo vješto dirigiranje klasičnim stihom, virtuozno iskorištavanje tekstualne praznine i straničnih međuprostora, ukratko, vizualnu moć jezika. Navedena su se obilježja prenijela i u Svemirske cipele kojima podnaslov glasi: Poema o svemiru koncentričnih krugova koji neprestano nestaje i ponovno se stvara iz čestica svojih prethodnika. Izgleda da se ovaj put prigrlio, možda već ranije naslućeni (Zemlja nulta = Pusta zemlja), još jedan romantičarski žanr koji doživljava rekreacijski procvat u suvremenoj pjesničkoj produkciji. Knjiga ima sva obilježja koherentne cjeline. Naslovi funkcioniraju kao poglavlja, a ubačeni su post scriptum i epilog. Kada se navedenim paratekstualnim kategorijama pridodaju učestali imperativi, savjetodavne geste, figure obraćanja, knjiga poprima obilježja epistolarne poeme. Ekstatična pjesnička pisma ili poruke poslane su čitateljima, čovječanstvu, svemiru: „pošaljite poruku sa zemlje, ostavite svoj trag među zvijezdama“. Svemirski teleskop James Webb kruži prostorom ove knjige kao temeljna referentna točka, generator impresivnih slika, predmet koji „produljuje percepciju“.

Sinkretizam dviju tajni, bića i stroja

Pored stvarnog postoji i onaj imaginarni teleskop kozmopolitske naravi koji okuplja različite književnike, slikare, glazbenike, astrofizičare, fizičare, astronome itd., izvlačeći iz njih intelektualne afinitete prema kozmičkoj misteriji. Teleskop njezinih psihonauta dohvaća A. Rimbauda, D. Bowieja, W. B. Yeatsa, W. Wolf, A. Lovelace, W. Whitmana, J. Brodskog, T. Waitsa, A. Camusja, M. I. Cvetajevu, A. C. Clarkea, M. Rothka, Y. Kleina, Y. Kusamu, P. Kleea, V. van Gogha, H. Boscha, M. Vopson itd. Za razliku od prethodne, ovu zbirku krasi aktualnost, čvršće usidrenje u „stvarnom“. Kazivači osluškuju sverastuću suvremenu tehnologiju i nova znanstvena otkrića, ulaze u interakciju s umjetnom inteligencijom, humanoidnim androidima, robotima umjetnicima čudeći se njihovu tajanstvenome jeziku: „Roboti razgovaraju kroz kvantnu crvotočinu, razgovaraju čudnim jezikom koji samo oni razumiju“, „Umjetna inteligencija otkrila je čudne / svemirske cvjetove koji šire svoje latice“. Upravo u tom sinkretizmu dviju tajni, bića i stroja, što je naznačeno i u predgovoru knjige (Dajte Homere Eri Strojeva, o Sudbine znanstvene! / Dajte Miltone Razdoblju Električnih stvari, / o unutarnji Bozi Materij! Fernando Pessoa / Alvaro de Campos, 1917), njezini kazivači razvijaju specifični poetsko-mehanički govor koji djeluje začuđujuće ekstatično i ritmički brzo u nizanju različitih govornih procedura kao po nekom nedokučivom diktatu kvantnog računala. Tipografske akrobacije, brojni letrizmi, raspršivanje jezika po dijagonalama i okomicama djeluju, u kontekstu tog poetsko-mehaničkog govora, poput magičnog kratkog spoja ili glitch glazbe kakvu stvara Ryoji Ikeda.

Strast prema vizualnoj moći jezika očituje se u tematskoj divinaciji likovne umjetnosti, nadasve apstraktnom ekspresionizmu i Rothkovoj plavoj boji. Teme zvuka, praznine i prašine u svojoj isprepletenosti čine vrelo kazivačevih ideja o jeziku, svijetu, svemiru, znanju i značenju: „značenje bi trebalo šumjeti kao šumsko lišće u blagom jesenjem vjetru“, „kakvo može biti znanje o svijetu / privida / ako je i to znanje samo opsjena / Pretvoreni u glazbu, zvukovi iz crne rupe u zviježđu Perzej veoma su zastrašujući“. Kozmička perspektiva i duboka uronjenost u zbilju postaju lice i naličje kompleksnog svijeta kojemu se treba diviti: „jeste li ikada kao drevni mudraci / razgovarali s oblacima munjama kišom / pitajte / vjetar i val / zvijezdu pticu / sve što zbori sve što jeca / pitajte sve što putuje sve što pjeva“. Béla Hamvas rekao je za sebe da je materijalist jer se divi cvijeću, šljivama, mirisu mora, čašama itd., dok je materiju loših materijalista nazvao „cementom“. Jezik Svemirskih cipela nije „cementiran“ niti zbori o „cementu“, već je vrlo dinamičan i polidiskurzivan, stilski raznolik te sklon formalnim mijenama što baca jednu drugačiju svjetlost na žanr istaknut u podnaslovu ove knjige. Temeljni akord zbirke stvaraju distisi s različitim manirističkim odmotavanjima. Iz distiha se nerijetko prelazi i u strofoide ili pjesmoprozne fragmente u kojima čuče gusti poetski komentari.

Otvorivši jezik vlastite poeme jeziku suvremene tehnologije i inspirativnim (para)znanstvenim otkrićima, spajajući umjetnost i znanost, ljudsku imaginaciju i snove s kozmičkom tajnom, Benić je svakako učinila uspješni iskorak svemirskim cipelama prema „posve novoj vrsti otvaranja i slobode“ (Ana Brnardić).

Zvjezdana vrata

Bilo je pitanje vremena kada će autorica u svoj jezični hram sabrati, time učiniti bližim nego ikad, svoja dva pjesnička projekta, stvorivši tako distih čije magnetsko polje stvara čudesne učinke. Čitatelji sada imaju mogućnost, na jednom mjestu, zaroniti među veličanstvene pjesmoprozne i stišne retke nastale u razdoblju 2007–2022, „zgrabiti svjetla koliko može stati na dlan“, osjetiti astralno putovanje – psihonautsku odiseju koja započinje ulaskom kroz zvjezdana vrata Dioklecijanove palače, čiji „rubovi sjena i zidova“, „zatrpani tuneli i hodnici“, postaju napuknuta zrcala iza kojih treperi „vječna sadašnjost“, „nedokučiva čestica“ Borgesova Alepha. Autoričine knjige valja čitati kao podsjetnik na to da je čovjek homo viator, da u njemu čuče brojne „kornjače“ koje čekaju „izvrnuti se na leđa“. Njezini kozmičke meditacije, astralne elegije, galaktičke ode, metakozmičke bilješke, upravo su rezultat njezina „izvrnuća“: „U ponornom Gradu kornjača sam izvrnuta na leđa“.

Trebalo je učiniti preokret unutar sebe, razdijeliti očišta – jedno priljubljeno zemlji koje osluškuje njezinu „baladu neizrecivog“ i drugo koje sadrži imaginacijsku, gotovo sanjarsku snagu proboja kroz njezine predmete, ono koje promatra „kipuće zvijezde“ koje se „rađaju iz urušenih sjena“ ili „nevidljive prostore koji su samo naizgled slični vizijama i snovima“, stvarajući „mutnu liriku sna“. Linearnost, čvrsta logika i tradicionalna znanost u njezinoj lirici ishlapljuju te bivaju suprotstavljeni onime što je Z. Mrkonjić nazvao „paraznanstvenim iluzionizmom“. Paradoksalno osjećanje zemlje i univerzuma zbiva se na samom početku. Intuitivno naslućivanje fantastičnog aspekta prirode i istodobna geneza svemira unutar njezina bića i svemira u kojemu egzistira zbiva se u unutrašnjosti zemlje, u dubini Palače čime se brišu granice neba i zemlje, mikro i makrokozmosa.

Beskraj koji vibrira u bezbroj varijacija

Tradicionalnom dualizmu, suprotstavlja se kaleidoskopna perspektiva ili spomenuta „poliperspektiva“ (T. Maroević) koja prikazuje prostor i vrijeme kao savijene, fleksibilne ili višedimenzionalne kategorije: „kada mimesis prodire duboko u imaginaciju teško je raspoznati razlike između realnog i nestvarnog, ali u tome je i začetak istinske budnosti pjesnika“. Tako je i s brojnim drugim suprotnostima (mitsko i povijesno, stvarno i čudesno, trivijalno i zagonetno, ozbiljno i parodijsko, dokumentarno i ezoterično) koja stvaraju različita očuđenja: „Rimski car Diokles, sin Jupitera, odavno je mahovina, gusta bezvremena tama u fugama urušena hrama“; „U svibnju, posebna je prigoda da lijepi i sretni ljudi vide kako more na obalu, posve jednako kao i na prapočetku svijeta nanosi plave alge. Po skrovitim dvorištima poput lijeha nebeskih planktona niču modre maćuhice, dok slabašni komarci, poludjeli od svjetlosti, kruže oko električnih valova“. Nije zgorega razmatrati autoričin magični distih kao kvantnu superpoziciju u kojoj Palača i kozmički vrtovi čine poetski kvantni sustav – istovremeno prisutni u svakoj točki knjige.

Središnja točka bila bi tamo gdje se izvrnula i krenula na put prema rubu zamišljene galaksije, u „arhiv čudesne praznine“, negdje „s druge strane zrcala, u nutrini čudesne opsjene“. U drugom dijelu, naročito pred kraj, čitatelj će imati priliku razmotriti izložbu kozmičkih pejzaža, imaginacijske i interpretacijske prodore kroz zapanjujuće fotografije poznatih teleskopa: „pjesme kozmizama sirenski su zov, govore o beskraju koji vibrira u bezbroj varijacija ili valova, a taj opsesivni šum svemira u poeziji potvrđuje kako je prikrito još uvijek središnji motiv univerzuma.“ Taj autohtoni pjesnički naboj, mistični elektricitet koji se osjeća u sudaru tematskih i diskurzivnih polariteta, u konačnici se prepoznaje podjednako u proznom slogu i klasičnom stihu. Oni koji su čitali autoričina djela znaju da je majstorica bodlerovske forme u kojoj je uspjela savršeno prožeti mikro i makrokozmos, spojiti dno s vrhom. Na samome kraju ovog astralno recepcijskog putovanja, osjetit ćete sličnu energetsku napetost lucidnog poigravanja stišnim recima, oslobađanje autohtonog znanstveno-poetskog jezika u različitim smjerovima beskonačnog prostora tekstualne bjeline. Kao šećer na kraju, možete očekivati topli zagrljaj, odista impresivnih i gustih riječi o knjizi, našeg renomiranog pjesnika Luka Paljetka.