Tore Renberg, Tvoj Tollak

 

Tvoj Tollak (Tollak til Ingeborg, 2020), roman norveškoga pisca Torea Renberga, jedna je od najhvaljenijih i najprodavanijih norveških knjiga u posljednjih nekoliko godina.

Tollak je stariji muškarac koji živi povučeno na selu u Norveškoj. Tvrdoglav je, grub, ali i emotivan — čovjek koji je odrastao u kulturi u kojoj se ne govori o osjećajima. S vremenom se otuđio od svoje djece i zajednice, ali ga i dalje proganja misteriozni nestanak voljene supruge Ingeborg. Sin i kći rijetko ga posjećuju, s njim je još samo Oddo o kojemu se Tollak godinama skrbi. Tollak ustraje u nastojanjima da se njegova djeca još jednom vrate kući kako bi s njima podijelio tajnu prije nego što bude prekasno.

U romanu koji se istodobno čita kao velika ljubavna priča i intenzivan triler, Tore Renberg gradi dirljiv, složen i uznemirujući portret čovjeka koji pripada nekadašnjem svijetu koji se i danas doima vrlo aktualnim. Njegov stil je kirurški precizan, jezgrovit, a pregnantan, tjelesne senzacije, čulnost i metafizičnost spaja na gotovo sudbinski, kozmogonijski način. Sve je to dočarano u sjajnom prijevodu Edina Badića. Tvoj Tollak ovjenčan je nagradama norveških knjižara i norveških književnih blogera, kao i nagradom Ordknappen. Ujedno je nominiran za europsku nagradu Strega 2023. Prodan je u više od sedamdeset tisuća primjeraka. Tore Renberg, rođen 1972. u Stavangeru, jedan je od najomiljenijih, najsvestranijih i najhvaljenijih norveških pisaca te dobitnik brojnih književnih nagrada. Piše romane, kratke priče, knjige za djecu, scenarije za filmove i kazalište, a bavi se i glazbom. Studirao je filozofiju i književnost na Sveučilištu u Bergenu. U dobi od 23 godine postigao je velik uspjeh zbirkom kratkih priča Sovende floke (Uspavane zavrzlame), a potom i romanom Čovjek koji je volio Yngvea, koji je doživio i filmsku adaptaciju. Njegovi romani snažne su psihološke drame koje obiluju brojnim obratima. Tvoj Tollak njegovo je prvo djelo prevedeno na hrvatski jezik, a uskoro će ga objaviti nakladnička kuća Lector iz Rijeke. Renbergova djela prevedena su na petnaestak jezika.

 ***

Pripadam prošlosti. Doba u kojem živimo nije moje. Nisam u njemu rođen. Nisam u njemu stvoren. Nisam na nj naviknut. Shvatio sam to čim je nastupilo. Da će život u njemu boljeti. I bolio je. Novo je doba njihalo kukovima, izvijalo se pred mojim očima kao da je pijano, bacalo sjajne ponude koje me nimalo nisu zanimale. Doplesalo je i nametnulo se, noseći mi ono što nisam tražio, nikad me nije pitalo trebam li sve to. Nije mi trebalo, nimalo. Imao sam svoje. Zemlju, ruke, posao, Ingeborg

Na usta mi je najednom navrla krv i u dlan sam ispljunuo zub. Kiša je padala cijeli dan, nemilice je pljuštala, a onda je stigla večer i oblaci su se razišli. Na jeziku sam osjećao okus željeza, gutao slinu i nakašljavao se, kroz prozor promatrao Mjesec koji se, kao odsječen, jednom polovicom nadvijao nad Vestmarku. Bližio se kraj studenoga. Prišao sam svjetiljci, onoj koju bi Ingeborg uvijek upalila nakon večere i, obasjana njezinom svjetlošću, svakog dana čitala, knjige, novine… Ingeborg je voljela čitati. Stavio sam ruku na svjetlo. Gornji kutnjak. Crvena, svježa krv curkom je tekla preko cakline. Otišao sam u kupaonicu, nagnuo se nad umivaonik, pljunuo. Izišlo je još krvi. Podignuo sam glavu i proučio vlastito lice, staro lice, bore oko očiju, široku gornju usnicu, neurednu bradu; nisam se volio gledati u ogledalu. Oblizao sam desni, napipao mjesto na kojemu je zub stajao otkako je izrastao. Otvorio sam ormarić iznad umivaonika i izvadio vatu iz vrećice. Ingeborgine vrećice, nisam ništa dirao poslije nje. Htio sam u rupu ubaciti komadić vate, ali krv je i dalje curila. Opet sam je ispljunuo, uspravio se te palcem i kažiprstom stisnuo kutnjak, izišlo je još krvi, misli su mi jurile kroz glavu, i polako, kao da za sobom zatvaram vrata, shvatio sam što je na pomolu.

Bilo je to prošle srijede.

Ja sam Tollak, a ona je bila moja Ingeborg.

Pripadam prošlosti.

I ne pada mi na pamet svoje mjesto tražiti igdje drugdje.

***

Koliko je sati?

Pola pet.

Danas nisam vidio nijednu životinju, sve su se sklonile od kiše.

Da. Ovo je put bez povratka. Proganjaju me crni psi.

Nadvija se tama. Nad dvorište, štalu, pilanu. Vestmarku, Sørfjellet. Moj zavičaj. Uskoro će ostati samo sjenke. Snijeg će podariti malko topline ovomu tmurnome mjestu, ali još nije stigao, prerano je.

Studeni je.

Što je ono Ingeborg znala reći?

Krhko je doba godine, dragi Tollak.

Da.

Jesen je u punom sjaju, zima neka pričeka.

Ingeborg je lijepo govorila, naučio sam od nje mnoge riječi i izraze.

Dijelimo samo ovaj život, dragi Tollak, budi dobar prema meni.

Da.

Takva je bila.

Volio sam je najviše na svijetu, kao što nijedan muškarac nije volio ženu, i proklinjem sile nečiste što su mi je oduzele.

***

Vani svjetlost blijedi. U kući je hladno. Moram ubaciti nekoliko drvaca u kamin. Drvo izgara samo djelomično, ima u njemu plijesni. Posljednjih godina ne pridajem osobitu pažnju sušenju. Prije nisam bio takav.

Ingeborg je bila vrlo zimogrozna. Uvijek je oko grudi čvrsto stiskala pletenu vestu. I sada joj čujem glas:

Tollak, možeš li dodati još malo?

Dodao sam.

Nešto poslije iste večeri:

Tollak, je li se uhvatio žar?

I djeca su bila zimogrozna. Posebno Hillevi, osjetljiva djevojčica. Kad je bila mala, stalno je ponavljala isto. Hladno je u kući. Onda se bolje obuci, odvratio bih. Moj je otac kuću sagradio ovako jer je smatrao da je treba moći dobro prozračiti.

Uskoro dolaze. Hillevi i Jan Vidar. Nazvao sam ih u četvrtak ujutro. Dan nakon što sam ispljunuo zub. Zamolio sam ih da se uspnu dolinom. Da dođu kući.

Kucnuo je čas, vidim. Nije mi ostalo mnogo vremena.

Dovoljno su dugo živjeli u neznanju.

Oddo.

***

Moja Ingeborg.

Još joj vidim lice, ljupko je. Vidim kako korača prostorijom, njiše se, sve do bokova. Vidim joj leđa, vidim kako se izvijaju. Čujem ton njezina glasa, bio je i dubok i prozračan.

Nisi čovjek od mnogo riječi, Tollak.

Pokatkad bi to izjavila s ljubavlju. Povremeno s očajem u glasu. Svako toliko s tugom. Često živčano. Imala je svako pravo na to. Nisam čovjek od mnogo riječi.

Dok stojim pred prozorom, navre mi sjećanje na jednu davnu večer. Hillevi i Jan Vidar tada su još bili u nižim razredima osnovne škole. Djeca su zaspala, a Ingeborg i ja ležali smo u krevetu privijeni jedno uz drugo. Bili smo vrući i iscrpljeni nakon što smo vodili ljubav. Takvi smo bili, Ingeborg i ja, prepletali smo se poput dviju životinja, neobuzdano.

Stalno mislim na to.

Uživala je u mojem društvu, a i ja u njezinu.

Te se večeri jasno sjećam. Tažio sam svoju glad, a ona svoju žeđ. Ležao sam na leđima mrtav umoran kad me odjednom spopala potreba za razgovorom.

Ingeborg, izustio sam i okrenuo glavu. Žmirila je, nekoliko joj se vlasi slijepilo za maslinastu kožu, bilo ju je divno gledati.

Oduvijek sam tako mislio.

Zacijelo su i susjedi u dolini primijetili koliko sam ponosan na svoju ženu.

Daaa?

Lijeno se oglasila.

Možda nisam od mnogo riječi, ali to ne znači da nemam što reći.

Otvorila je oči. Pomaknula glavu i pogledala me.

Znam ja to, rekla je.

U meni, dodao sam, jer, da, te se večeri nisam mogao zaustaviti, u meni postoji bujica riječi.

Znam, rekla je Ingeborg i uhvatila me za ruku, oduvijek mi se čini kako mogu čuti riječi koje nosiš u sebi.

Ne možeš, sjećam se kako sam pomislio, ali nisam to izgovorio.

Jer te tako dobro poznajem, rekla je Ingeborg, znaš li to, Tollak?

Kimnuo sam jer je bila tako ljupka, ali u sebi sam pomislio: Ne, sada već pretjeruješ, mene zapravo nitko ne poznaje.

Čini mi se da se tada nasmijala.

Moju je suprugu bilo lako nasmijati. Smijeh joj je uvijek spremno čučao u grudima, a, kad bi mu se pružila prilika, s lakoćom bi ga pustila iz sebe.

Mene, naprotiv, nije lako nasmijati. Pitam se zašto. Jednostavno se ne mogu smijati. Nešto me zaustavi. Trzaj mišića oko usta. Nešto mi govori da se moram suzdržati i ne praviti budalu od sebe. Nije ni važno. Međutim, kad je u pitanju Ingeborg, osjećam grižnju savjesti.

S njom sam se mogao mnogo više smijati.

Za ostale me nije osobito briga.

Da, da.

Kasno je za kajanje.

Približim se prozoru, promatram dvorište. U štali gori svjetlo. Oddo. Sjedi ondje. Nisam ga vidio od jutros. Proveo je mirno jutro. Ne zna da dolaze.

***

Tako smo ležali, sljubljeni kao dvije migoljave zmije. Tjednima, godinama, takve nas pamtim. Ingeborg i sebe.

Sinoć sam ozlijedio šaku. Nezgodno sam se nabio, vidim. Nisam više snažan kao nekoć. Kad hodam kroz dnevni boravak, pucketaju mi koljena, a ne podne daske, vrijeme čini svoje. Udario sam šakom o vrata na katu. Samo sam je zabio u drvo.

Nekoć bi članci na mojim prstima to izdržali. Više nisu toliko snažni.

Uskoro dolaze. Hillevi i Jan Vidar.

Moja vatrena kći, moj letargični sin.

Moram razgovarati s vama. Imate pravo znati što se dogodilo.

Boca mi stoji u ormariću, mogao bih otpiti gutljaj, ali danas ću se suzdržati.

Vestmarka se sada stapa s tamom. Proganjaju me crni psi, Ingeborg. Da te bar mogu zagrliti, kao nekoć.

***

Pripadam prošlosti.

Doba u kojem živimo nije moje. Nisam u njemu rođen. Nisam u njemu stvoren. Nisam na nj naviknut.

Shvatio sam to čim je nastupilo. Da će život u njemu boljeti. I bolio je. Novo je doba njihalo kukovima, izvijalo se pred mojim očima kao da je pijano, bacalo sjajne ponude koje me nimalo nisu zanimale. Doplesalo je i nametnulo se, noseći mi ono što nisam tražio, nikad me nije pitalo trebam li sve to. Nije mi trebalo, nimalo. Imao sam svoje. Zemlju, ruke, posao, Ingeborg. Nikad se nisam žalio. Međutim, novo doba nije posustajalo. Promijenilo je sve što smo stekli, život je pojurio vrtoglavom brzinom; novo doba nije marilo za prošlost. Za sve što je moje.

Novo doba nije pitalo za dopuštenje. Nasilu se uplelo u život koji smo vodili ovdje u dolini. Uvuklo nam se u dnevni boravak, u spavaću sobu, u usta i u tijelo. I čini to i dalje, svakog dana. Nije ga briga za mene ni za sve što je moje, i ne sviđa mi se njegov hod. Ne sviđa mi se njegovo lice. Ne sviđaju mi se njegovi zvukovi, mirisi.

Ne zanima me novo doba, a ni ja njega.

Surovo je, smatram. Surov sam, smatra novo doba.

Odavno sam okrenuo leđa novom dobu. Ostao sam ovdje, na vrhu doline, s Ingeborg, uz pilanu, okružen poljima i planinama, sa svojim dvjema rukama, sa sjekirom, a sada dolazi kraj. Više nemam svoju Ingeborg, pa se i ono malo svjetla što je u meni tinjalo sada ugasilo, ali ipak imam nešto: ostao sam svoj.

Čujete li?

Ostao sam svoj.

Ne. Ne čujete.

Gle. Gotovo je mrkli mrak.

Što mi je ono Ingeborg govorila?

Jako mi se sviđaš kad se spusti večer, Tollak, tada nisi tako tvrdoglav, i lijep si u mraku.

Da. Bila je vješta na riječima.

Nije mi još ostalo mnogo vremena. Boca stoji u ormariću, ali ostavljam je unutra. Za sat, ili možda dva, ugledat ću automobil iza zavoja. I tada će doći. Hillevi i on, Jan Vidar.

Upitao sam Odda kako misli provesti dan. Za doručkom. Doručkujemo tako svaki dan. Iznio sam kruh i maslac, sir i kavu, ja sjedim na svojem stolcu, on na svojem. Mjesto na kojem sjedi Ingeborg prazno je.

Promatrao je kišu kako rominja. Mirna pogleda.

Idem do štale, rekao je.

Dobro si spavao? pitao sam.

Kimnuo je.

Dobro. Još radiš na mreži?

Da, odvratio je Oddo.

Popravlja je. Na svoj način. Popravlja je toliko dugo da se više i ne sjećam kad ju je počeo popravljati.

Neka. Glavno da se ima čime zabavljati.

Riječi su mi bile na vrhu jezika, ali nisam ih mogao izgovoriti, da dolaze.

Užasavam se ovoga već dvadeset jednu godinu, Ingeborg.

***

Živio je dolje pokraj vodopada s ocem. Kako li se ono zvao? Alf Ivar? Svi su znali da od njega neće biti bogznašto. Viđam ga povremeno, još živi dolje, oči su mu upale i žvače vlastite desni.

Prošle su otad mnoge godine. Spazio sam ga vozeći se do trgovine. Ljeto je bilo na pomolu, sjećam se, možda kraj svibnja. Sjala je jarka svjetlost, divlji su vjetrovi povijali vrhove jelovih krošanja uz cestu. Trgovina u podnožju doline od naše je kuće udaljena sedam kilometara, pa sam u kupnju odlazio jednom tjedno. Tako je bilo dok je Ingeborg bila uz mene, i još je tako, premda malome Oddu i meni ne treba mnogo. Kava, jabuke, nešto smrznute hrane, sitnice.

Sin toga mještanina što živi pokraj vodopada i dvojica njegovih prijatelja vozili su se biciklima ispred trgovine. Vikali su i urlali. Ondje je, okružen biciklima, stajao Oddo. Držao je sladoled u lijevoj ruci. Sladoled je kapao, kapao i curio mu preko zapešća.

Oddo Kretenoddo! vikali su.

Samo Oddo, uzvratio je Oddo.

Oddo Kretenoddo! vikali su podižući šake.

Samo Oddo, uzvratio je Oddo.

Parkirao sam kamionet i izišao. Prikočili su i začepili čim su me spazili. Prostrijelio sam ih pogledom i onda su dali petama vjetra.

Oddo, rekao je Oddo, blijed od straha.

Primaknuo sam mu se i rekao:

Nemoj im to dopuštati.

Nekoliko tjedana poslije na autobusnoj postaji blizu vijećnice ugledao sam natpis: ODDO KRETENODDO. Netko ga je ispisao sprejom. Nedugo nakon toga opet sam vidio taj natpis. Netko ga je nasprejao na zid škole. ODDO KRETENODDO.

Nikad mi se nije sviđalo kako se ti dječaci ponašaju. Pogotovo onaj koji živi kraj vodopada, Alf Ivar. Nije mi se sviđao ni njegov otac, znao bi prolaziti pokraj pilane, katkad se cjenkao, ali najčešće je s rukama na leđima škicao što imam na lageru. Bunio se na moje cijene, žalio na ono čega u tom trenutku nisam imao. Umro je lani, i nije baš bio ljudina, velik na riječima, malen na djelima. Znam da ga je supruga ostavila.

Jedne ljetne noći te godine, dok sam šetao Billyja, malko sam tumarao oko starih ruševina ovdje gore. Tada sam spazio Alfa Ivara. Prilazio mi je. Sjećam se da sam pomislio: Bilo bi bolje da nisi naletio na mene.

Nije mu dugo trebalo. Kad se približio, izmaknuo sam se korak udesno, opalio ga šakom i srušio na pod.

***

Nešto nije bilo u redu s Oddovim ustima.

Oddo, govorio bi.

Nije mogao pravilno izgovoriti vlastito ime, Otto, kako su ga drugi oslovljavali, nego samo onako kako ga je čuo vlastitim ušima.

Pokušaj izgovoriti t, sugerirao sam mu.

D, govorio bi.

Pokušaj opet. T. I nitko ti se više neće rugati.

Rugati? zbunio bi se Oddo.

Da, moraš se naučiti braniti, a, da bi to naučio, prvo moraš naučiti pravilno izgovarati svoje ime.

Premda ga nije znao izgovoriti, ponavljao ga je gdje god bi se zatekao. Kad bi se našao u trgovini, rekao bi: Oddo je u trgovini. Kad bi se po putu spuštao dolinom, rekao bi: Oddo hoda po putu. Kad bi lovio pastrve u vodopadu i vidio da blinker slijeće u vodu, rekao bi: Oddo baca udicu.

Vrijeme je protjecalo, on je odrástao na sebi svojstven način, a ja sam ga prestao gnjaviti. Pustio sam ga da bude Oddo.

Blijed je mladić, ruke su mu meke, a oči plahe, a ni u nutrini nije poput drugih ljudi. Sjedi u štali. Uz mrežu, viđam ga ondje svakog dana, vodim brigu o njemu, ne znam tko je on zapravo, ali volim ga.