Repetitivna emotivna razglednica

„Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, znači odgovoriti na temeljno filozofijsko pitanje.“ Čuveni je to početak Mita o Sizifu Alberta Camusa (čije je hrvatsko izdanje priredio Milivoj Solar, kojem mnogi i dalje trajno, a posebno ovih dana s velikim i važnim razlogom, odaju počast). Camus je odgovor, tadašnji pomodni a zapravo vječni, pokušavao dati svojevrsnim esejističkim ključem za čitanje svoje druge, ipak nešto poznatije knjige. Ostavivši filozofiju na trenutak po strani, suicid je neizostavni dio ljudske prirode, pa onda i povijesti čovječanstva. I, koliko god to paradoksalno zvučalo, treba ga preživjeti. Upravo je to tema, ujedno i motiv i razlog, esejističke i autobiografske proze novinara i urednika Drage Hedla naslova Matija, koja je ishodište istoimene najnovije predstave sve istaknutije zagrebačke nezavisne umjetničke organizacije Arterarij.

Glumačke izvedbe Dražena Bratulića, Doris Šarić Kukuljica i Domagoja Ikića zanatske su, ali ne više od toga  Snimio Sanjin Kaštelan

Suicid ili samomor, padne li odluka na medicinsku aseptičnost univerzalnog latinskog ili na istodobnu prepoznatljivost, ali ipak i evazivnost bliskog slovenskog jezika, nije samo filozofsko pitanje. Točnije, rijetko i jest, iako se na to na kraju svodi. Doći do kraja pitanjem „Ima li smisla?“ može se, naravno, putem razmišljanja o smislu, ali i mnogi drugim, nesumnjivo  težim i bolnijim. Mnogi su pisali o tome, neki i s razlogom i kvalitetom, ali čak i najbanalnijim od cijelog dijapazona autora, u književnosti i filozofiji ili žanru self-helpa, ne može se odreći ona jedinstvena mogućnost da su nekome ipak pomogli, možda na trenutak, a možda zauvijek, ili barem koliko to „zauvijek“ vrijedi u vrlo ograničenim ljudskim okvirima.

Drago Hedl iskusnom rukom naviklom na ekskluzive piše o onome što je njemu samom, i svakome tko se nađe u toj situaciji, nepojmljivo i sasvim realno, jedinstveno i nezamislivo: o samovoljnom odlasku svoga sina. Vrhunski obrazovan, estetski istančan, naizgled savršen,  usred onoga što je trebalo postati velika karijera i primjer uspjeha „vani“, on se odlučio na samotni kraj, s tek dva oproštajna pisma majci i ocu, pristojna i suzdržana, odražavajući njima svoju osobnost čak i na kraju. Iz njih se ne saznaje ništa više od toga da je još relativno mlad čovjek samo tražio svoj mir. U nadi da je potraga završila uspješno, ostaje dvojba onih koji suicid moraju preživjeti, oca koji piše i majke koju opisuje, u košmaru digresivnih refleksija na sinovo odrastanje i reportažne kronike proceduralnih agonija između telefonske obavijesti o smrti i same sahrane.

U režiji Patrika Lazića, beogradskog redatelja kojega je domaća publika upoznala preko koprodukcijske suradnje Beogradskog dramskog pozorišta i Zagrebačkog kazališta mladih na predstavi Kamen, ta je zapravo ispovjedna i memoarska proza postavljena gotovo suzdržano, vjerojatno u namjeri ilustracije temeljnog autorova impliciranja vlastite krivnje uslijed pokušaja pronalaženja odgovora na neodgovorivo pitanje u vlastitoj suzdržanosti koja se odgojem i odnosom replicirala. Očevu potragu za vlastitom krivnjom, koje najvjerojatnije i najčešće nema, Dražen Bratulić iznosi korektno, ali bez izvedbenih vrhunaca, tek zanatskom suptilnošću geste i sugestivnošću ispovjednog, ali dominantnog tona. Doris Šarić Kukuljica je, kao i uvijek, pouzdan partner u pogledu, tišini i tronutom timbru, dok je mladi Domagoj Ikić potencijalno kvalitetniji izvođač od onoga što mu ova i ovakva inscenacija nudi.

Repetitivnost Lazićeve dramatizacije i režije, čak i s popustom zbog vjernosti izvorniku bilo zbog praizvedbenog pravila ili pijeteta prema temi i autoru, onemogućuje razvoj predstave u smislu višem i kreativnijem od puke inscenacije u kojoj nema dramskog luka, obrata ili sukoba niti ih se pokušava stvoriti. S jedne strane nedovoljno dokumentaran, a s druge nedovoljno dramski potentan, takav scenski čin samo je emotivna razglednica već poznate priče, a pritom ne nudi ni barem naznake odgovora koji bi ga učinili terapeutskim, u tek naznačenom a višestruko povezanom kompleksu obiteljske intime, medicine pa sve do ekonomskog i društvenog konteksta.

Svojevrsni je to obol brendu Arterarija, koja je na valu uspješnih i nagrađenih i zato već nezaobilazno referentnih radova najprije redateljsko-dramaturške spone Romana Nikolića i Doroteje Šušak, razumljivo i logično pokušala proširiti krug suradnika u prepoznatljivoj poetici i produkcijskim uvjetima. Matija, bez imalo cinizma ili podsmijeha prema činjeničnoj podlozi, taj i takav pritisak nažalost nije izdržao.