Prevoditelji u multikulturnom kontekstu

Biti prevoditelj (…) znači biti svjestan da se prevođenjem ostvaruje jasna funkcija mosta među kulturama.

Najbolji prevoditelj jest onaj koji prevodi s jezika koji savršeno poznaje na vlastiti materinski jezik. Najbolji prevoditelj ujedno je i pisac, obdaren kameleonskim sposobnostima, svojevrsni Zelig književnosti koji se uspijeva poistovjetiti sa stilom autora kojega prevodi te ga uspijeva upiti, preuzimajući njegove značajke. Ipak, i u tom kameleonskom procesu, vrhunski će prevoditelj biti u stanju zadržati nešto od svoje izvorne naravi, od vlastitoga jedinstvenog i originalnog stila. Najbolji prevoditelj poezije, osim što mora posjedovati spomenute kameleonske osobine i sposobnosti, dolazi do najuvjerljivijeg rezultata ponajprije ako je i sam pjesnik.

Tromjesečnik La battana objavio je brojne prijevode hrvatskih pisaca na talijanski / Izd. Edit, Rijeka, 1975.

Biti prevoditelj u multikulturnom kontekstu kakav je riječko-istarski, te uopće djelovati kao prevoditelj u pograničnome prostoru, znači svjesno i odgovorno preuzeti ulogu koja nadilazi puko kodificiranje značenja i prenošenje smisla izvornoga teksta u jezik na koji se prevodi. Biti prevoditelj, onako kako ja to osjećam, imajući u vidu da sam autohtona Talijanka i intelektualka koja obitava u složenome i neprekidno promjenjivome multikulturnom kontekstu grada Rijeke, u neposrednom dodiru s hrvatskom kulturom, znači biti svjestan da se prevođenjem ostvaruje jasna funkcija mosta među kulturama.

Baviti se prevođenjem u gradu poput Rijeke, s prošlošću raskrižja kultura, prije svega znači staviti se u službu širenja i zbližavanja kultura u doticaju. Od završetka Drugoga svjetskog rata nadalje, intelektualci iz redova Talijanske nacionalne zajednice koji žive na istarsko-kvarnerskom prostoru sustavno su prevodili i popularizirali knjige hrvatskih intelektualaca, uključujući i one iz lokalne sredine. U tom kontekstu valja posebno istaknuti ključnu ulogu kulturnog tromjesečnika La battana, koji od 1964. neprekidno objavljuje riječka izdavačka kuća Edit. Osnivači časopisa La battana – Lucifero Martini, Eros Sequi i Sergio Turconi – od samog su početka objavljivali talijanske prijevode značajnih pisaca koji su već bili ili su s vremenom postali klasici hrvatske književnosti. Zahvaljujući tom časopisu, oni su bili dostupni i talijanskoj publici.

Prevođenje i širenje hrvatske književnosti nastavilo se i u sljedećim desetljećima. Posebno je važna uloga koju su imali u prošlim desetljećima i koju i danas imaju fijumanski talijanski prevoditelji u procesu širenja hrvatske književnosti, ali također je iznimno važna uloga koju su riječki talijanski prevoditelji odigrali za popularizaciju mađarske književnosti u Italiji, pogotovo u razdoblju od posljednjih desetljeća 19. stoljeća pa do kraja Drugog svjetskog rata, predstavljajući značajnu intelektualnu poveznicu između ovih dvaju naroda.

Mađarska književnost koja je kroz školstvo u izvornom obliku od 1820. godine sustavno postala dijelom riječke kulture, u prevedenom je obliku ostavila znatan trag u riječkoj književnosti u razdoblju između posljednjih desetljeća 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, odnosno za vrijeme tzv. idiličnog razdoblja odnosa s Mađarskom, te je odigrala značajnu ulogu posrednika između mađarske i talijanske kulture, putem vrlo uspješnih i znalačkih prijevoda kojima su se bavili riječki prevoditelji, školovani na mađarskom i na talijanskom jeziku. Riječki prevoditelji kao što su Silvino Gigante (direktor talijanske klasične gimnazije), Aladár Fest, Antonio Widmar, Mario Schittar, Paolo Santarcangeli, Ignazio Balla, Enrico Burich i mnogi drugi, zaslužni su za popularizaciju mađarske lijepe književnosti i poezije u Italiji. Ti su prevoditelji bili vrsni poznavatelji talijanskog i mađarskog jezika, te zahvaljujući njihovim prijevodima knjiga pjesama i romana, mađarski pisci kao što su pjesnik Sándor Petőfi, Ferenc Körmendi, Lajos Zilahy, Mihály Földy, Ferenc Herczeg, Ferenc Molnár i mnogi drugi, postaju u Italiji pravi bestseleri. Zbog tih romantičnih ali vrijednih romana, sama Mađarska za Talijane će postati egzotično mjesto o kojem se sanja i sve što je mađarsko postat će simbol za profinjenost, strast i ljepotu. Mnogi romantični filmovi iz takozvanog perioda „bijelih telefona“ inspirirani su romanima mađarskih autora koje su bili preveli fijumanski prevoditelji.

Nasuprot tome i unatoč bogatoj prevodilačkoj tradiciji u prošlosti, u ostatku Hrvatske je zanimanje za mađarsku književnost naglo poraslo tek dodjelom Nobelove nagrade za književnost Imri Kertészu 2002. godine. Otada se suvremena mađarska književnost, poglavito proza, prevodi redovito, a poezija se objavljuje u književnoj periodici, ali neka bitna djela mađarske književnosti tek trebaju biti prevedena, dok je njihov talijanski prijevod objavljen odmah nakon tiskanja originalnog izdanja, upravo zahvaljujući radu fijumanskih prevoditelja.