Pogled u nepoznati svijet kajkavske orijentalistike

Postoje knjige koje možemo pročitati, ali i one koje ne možemo, iako znamo da su postojale, zato što im se ime negdje spominje, ili je čak sačuvan pokoji fragment. Aristotel i Platon su držali pred sobom Homerove Margite, pa prvi u Poetici navodi da taj ep ima isti odnos prema komedijama kao Ilijada i Odiseja prema našim tragedijama, a drugi u Alkibijadu donosi iz djela citat koji karakterizira sumanutog glavnog junaka: „Znao je mnogo toga, ali sve loše“. U biblijskoj Knjizi Brojeva navodi se ulomak iz Knjige Jahvinih vojni, i to je sve što o njoj znamo, a ima i drugih izgubljenih spisa što se spominju u Starom zavjetu. Postoje dokazi da je Shakespeareova družina Kraljevih ljudi izvela predstavu Cardenio za kralja Jakova I. u svibnju 1613, koju su napisali Shakespeare i John Fletcher, ali je još nitko nije pročitao, i može se samo nagađati ima li veze s istoimenim likom koji se javlja u Don Quijoteu. Knjige nestaju i u naše doba. Prva od četiri Hemingwayeve supruge, Hadley, stavila je u Parizu 1922. nekoliko muževih priča i nedovršen roman u kofer, i krenula u Lausanne da se s njim sastane, ali prtljaga joj je putem ukradena, a on nikad nije rekonstruirao ukradeno, mada je za gubitkom žalio do kraja života (rukopisa, ne supruge, od koje se ubrzo razveo, možda baš i zbog njezine nesmotrenosti).

Naslovnica kajkavskog prijevoda Kur’ana, R 3654,
Zbirka starih knjiga i rukopisa, NSK

Iz Imena ruže naučili smo da se izgubljeni rukopisi mogu skrivati i nama pred nosom, samo pod drugim imenom, a ovaj čak nije bio ni krivo naslovljen, samo ga nitko prije nije uočio. Istražujući biblijske prijevode, koje je u 19. stoljeću načinio na književnom kajkavskom zagrebački kanonik Ignac Kristijanović, Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović iz Instituta za hrvatski jezik našle su u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, pod signaturom R 3654 u Zbirci starih knjiga i rukopisa, fragmentarni prijevod Kur’ana. Radi se o šest listova formata 18 × 12 cm ispisanih latinskim kurzivom i svijetlom tintom, s time da je paginacija naknadno unesena olovkom, a katalog je rukopis pripisivao Kristijanoviću, uz naznaku da je nastao oko 1831. Ulomak obuhvaća čitavu prvu suru (Al-Fātiha, u kajkavskome prijevodu Del I. iliti sura vpelivanja knige od Medine) i 56 čitavih ajeta te početak 57. ajeta druge sure (Al-Baquara, u kajkavskome prijevodu Del II. iliti sura od črlene krave od Medine), iz čega se razložno pretpostavlja da je postojao i nastavak. U članku objavljenu u časopisu Filologija autorice su pokazale da je riječ o senzaciji: sasvim nepoznati prijevod Kur’ana, i to prvi na kojem od južnoslavenskih jezika, načinjen početkom 19. stoljeća, no Kristijanović mu nije autor.

Nepoznati prevoditelj svojski se potrudio da se njegov prijevod razumije. Ne koristi pojmove kao što su Alah, dženet i zekat, nego ih kajkavskome čitatelju približava kao Gospon, paradižuš i almuštvo. Rabi li posuđenice, dodaje objašnjenje: tak donesete jednu složnu suru iliti dela njemu taki naprvo (2–21) ili z vsem poštenjem naproti njemu iskazali zvun Elblisa (vraga) (2–32). Tekst udaljen i prostorno i vremenski od tadašnjeg kajkavskog čitatelja pojašnjava fusnotama, primjerice ovako objašnjava početak islamske svete knjige: Ov del, koj vu zavjetku svojem ni za zahititi je, Mahomedanci tak preštimavaju kak mi Otecnaš. I zato ovoga Turci kak vu svojeh očivestneh kak i vu svojeh vsagdašneh pobožnostih ponavljaju.

Fragmenti ne moraju biti veliki da bi promijenili povijest. Papirus iz Elefantine br. 30 ima samo trideset redaka, ali dokazuje povijesnost biblijskih knjiga Ezre i Nehemije; metalna pločica nađena 2022. na brdu Ebel u Jeruzalemu ima samo 4 cm², ali je pomaknula starost Božjega imena JHWH na za četiri puna stoljeća, na 1200. pr. Kr; Senjsku ploču, pandan Baščanskoj, poznajemo na temelju par kamenčića. Od najvećih su katkad ostale samo krhotine: Sofoklo je napisao više od stotinu dvadeset drama, a cijelih je preživjelo samo sedam; Sapfa je napisala deset tisuća stihova, a mi raspolažemo samo sa 650; Heraklita znamo tek po stotinjak rečenica koje su drugi citirali. Sura i pol na kajkavskom otvorila je pogled u dosad nepoznat svijet kajkavske orijentalistike. Tko je preveo Kur’an iz NSK, gdje, kada, iz kojeg predloška, za koga i, najvažnije, zašto?

Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović imaju dva moguća odgovora. Jedan je na tragu prosvjetiteljskih ideja i romantičarskih osjećaja, kada je Lessing objavio Nathana Mudrog i parabolu o prstenu koja proklamira ravnopravnost monoteističkih religija, Lovrenčić u Adolfu tumačio da treba poštovati i onog s križem oko vrata i onog s turbanom na glavi, a Goethe dao Zapadno-istočni divan – možda je riječ o želji za proširenjem vidika. No ima i druga mogućnost, možda realnija kada se uzmu u obzir povijesne okolnosti, na tragu dvaju njemačkih prijevoda Kur’ana: Schweiggerova u 17. stoljeću koji o Kur’anu govori kao o turskoj vjeri i praznovjerju i Megerlinova u 18. stoljeću koji prijevod opravdava tako da se njime može upoznati Kur’an kao knjiga laži i bajki. No ističu i da neznani kajkavski prevoditelj, jamačno katolički svećenik, nije nedobronamjeran, i da Kur’an želi čitatelju približiti kakav jest, na jeziku koji razumije, kao sveti spis vjere usporedive s kršćanskom. Eto još jednog fragmenta za naše vrijeme koje ih toliko voli. U formi ulomaka pisali su Novalis, Nietzsche, Benjamin, Eliot, Stein, Woolf, Pound, Burroughs, Coetze – fragment je forma koju najbolje poznajemo, jer cjelinu smo odavno izgubili.