PODZEMNI JELENI

TA JE GLAZBA DIVNA

E moj Sebastiane, ta je glazba divna, ali ja sam ti sada od

svakog dalje još malo dalje, a tebi je ipak dobro bilo tako

zajedno biti i Sebastian i Johann i Bach dok nas još nije bilo,

ni imena još nismo imali, ni rodili se još nismo bili, ni hodali

još nismo po sebi, ni padali još nismo po svojoj nutrini, ni nigdje

nas još nije bilo, ni u jednom broju, ni na jednom dnu, ali da,

ti si ipak izgovorio naše mračne težine kojih također još uopće

nije bilo

KAO KIŠA U KIŠI

Svoje vrijeme mjeri kao bilo koje drugo vrijeme (pa i

vrijeme raznih odlazaka). Riječima. Kamo ona, tamo one.

Ona na prozor, one na prozor. Prozor se otvori, one izađu

tamo van. Tako to ide

Pa kad je love po nemirnim sjenama. Pa kad je prime za

ruku kao dijete da je. Pa kad poskoče uvis (uvis je svemir)

pa naprijed, ooooooo samo naprijed. Kako prste joj izrane

točno na tome mjestu. I da, zaplaču katkad kao kiša u kiši

kad zaplače katkad

PENJU SE I SIĆI ĆE

Koliko toga. Gledam i ne gledam i hodam i ne hodam i

spavam i ne spavam i mislim i ne mislim i dođem i ne dođem

i umrem i ne umrem sam Bog zna. I kako sada zapisati takve

dane? Gdje riječi su? Eto ih, penju se i sići će

To ja u tamno ruke im u središte svijam i samo smreke i

šumske puteve i grmove i usjeke uz lice im prislanjam. Tko

će mi ih u kišna skrovišta vratiti tko? Ah, kad su bile mlade,

mislile su na mene. I ja na njih. Sada svaku uzbrdicu gledaju

sa strahom. I onu koje nema

IME KOJE SAM VOLJELA

Sa svih strana bijelo. Čitavu zimu tako. Ti bijelo bijelo, reci,

ja sam jedna velika snježna tamnina. Koja gleda prema nebu nad

sobom i penje se do najvišeg vrha. Tu malo predahne, odmori,

odspava, ustane pa ponovo siđe negdje malo niže, bilo gdje

A, tu si. Jer meni treba jedno oblo bijelo pisano oblim slovima.

Koje ide od brda do brda, uzbrdicama nizbrdicama, sve ih obiđe

i zatim vrati meni oblinu oblika, težinu, misao, pogled, ime koje

sam voljela

TI SI TAKO TEŠKO JESENJE JUTRO

Valjda bila je jesen. Ili ljeto. Bila je jesen. Ti si tako teško

otkrhnuto napuknuto nasukano jesenje jutro. Da jesi, teško

otkrhnuto napuknuto nasukano jesenje jutro sjelo na asfalt

Opet si se pogubila u sumaglici. Ne pitaj gdje, ne pitaj kako.

Želiš čuti odgovor? Da, želi čuti odgovor

Odgovaram, sebi odgovaram. Ona bi radije ponešto zaobišla,

ona bi radije ponešto zametnula, izbrisala, izostavila, pomalo

zaboravila, pomalo preboljela

A zatim? Spustila se niz pljusak od kiše pa pljuštala pljuštala

pljuštala pljuštala po kišobranima

TAKO KAPLJA PROMATRA MORE

Tako kaplja promatra more tamo s nekog mjesta iznad i

malo sa strane. I da, u moru je bila dok mora još nije bilo,

misli ona. I da, rubovi mora lebde u dugim valovima. Kako

zalijeću se prema nebu otkinutih ruku i nogu

Ma možeš ti to, vratiti se u more, misli ona. Smjestiti se u

njemu udobno. U blizini dna. Ispod riba. I zatim protegnuti

se u neko drugo more kao u ocean. I da, zaspati

UDAH PRED AH

Malo zraka u rečenici i sve će biti dobro. U njenim dubljim

brazdama. Malo zraka. Ne previše. Malo. Tek toliko da

udahne, predahne

SRELA GA U SNU

U snu, srela ga u snu. Nije progovorio niti jednu riječ. A

volim njegove riječi više od drugih. Mislim da se on u njima

dobro osjećao. Može li se reći da se F. G. Lorca najbolje

osjećao u zelenkastim riječima? Tako mislim

Dok je hodao mojim snom, malo ravno malo manje ravno,

više u zraku nego na tlu, kao da mi nešto važno, starije od

njega i starije od mene, još nikad izgovoreno a ipak izmaklo

iz ruku, palo na pod. Sagnula se, pokušala dohvatiti, nisam

nisam mogla nikako. Izdale me ruke

PODZEMNI JELENI

Tamo vani moguće je čuti duboke glasove podzemnih

jelena: rup rap rupruprup rap ruprup rap. Tamo vani tako

si sam, ah da tako sasvim sam

Ti jeleni, tisuće njih, možeš li zamisliti kako u šutljivom

podzemlju skladaju neko toplo i crno i cijelo suzvučje

svemira

Sada me strah da će neka naga riječ zaboraviti napisati

brda. I jutra. I večeri. I još poneke borove, gnijezda u

borovima. Sve to ima svoje mjesto u ovome životu, mislim.

Oni su dio svega, mislim. Pa brojim jedno po jedno, imena

riječi i ostalo. Kako inače zaspati

OTIŠAO NA SVOJ KRIŽ

Tako i u riječi križ otišao na svoj križ. Tako se pokrenula

rečenica. Joj kažem joj, ponoći mračnoj pozaspaloj i zori

koja također dolazi ne dolazi, kažem joj, nećeš valjda? Hoće

hoće svakog časa mogla bi izraniti riječi, njihovo nutarnje

središte 

Ako nešto ne bude dobro, znam što ću: u gusto posaditi

smreke, smreku do smreke, duž cijele rečenice će se razrasti.

Tako da, neka smreke rastu duž cijele rečenice. Pa kad izađem

iz nje, rečenice, o kako dugo ću šetati gustom smrekovom

šumom

KUĆA U MRAKU. UBIT ĆE SE

I bilo pa više nije bilo, uminulo izdahnulo umrlo, i ta je kuća

sada prazna u svome srcu i bijele misli rastu u njoj baš onako

kako su uvijek rasle, i kažem im ne, to uvijek je sada, i kako

ću objasniti pjesmu, kako ću kad još ni pisala je nisam, nisam

mogla, riječi nisu htjele, imale su priliku, ali nisu htjele,

pobjegle mi iz očiju još dremljive sve i nikakve, i bilo mi je

kao stojim na pragu i kao rasprsnut će se kuća, ubit će se u

mraku i mrak će mi je prišiti za stopala, i toliko još bilo me

na pragu, u kući više ne

HORROR RUKA

I čujem ti glas i čujem ti korake i nigdje te ne vidim i nigdje

nema te i nekakva horror ruka ugurala te u to unutra bez

prozora i vrata i evo sam ti još maločas iza uha sam ti kosu

začešljavala i ništa mi nije jasno

A jutros, sve je jutros bilo kao svakog jutra. Samo sve je

bilo nekako drukčije. Je, sve je jutros bilo nekako strašno

tiho i mirno i plutalo i plutalo u sumaglici

I ti tamo unutra kao jesi i kao nisi, hej zazovem, pa zastala,

protrljala oči, pogledala prema meni, što zaboga radiš ondje,

izađi van, daj izađi nekako u široko u bijelo van

I onda opet sve tiho i mirno i tko zna kako još plutalo u

sumaglici i čujem tvoje korake i mogu i ne mogu te vidjeti,

svejedno maši rukama maši, i ja sam o kako dugo mahala

tamo gdje nikoga nije bilo

JOŠ JEDNO IZA

U iza još jedno iza. Široko i sivo. Lijeno se pomiče naprijed

natrag. Naiđe li koje brdo, misao, žamor, riječ, Bože, koja

sreća! Neka vrsta molitve uđe u pogled. Stoji u njemu minutu

dvije, ostavi u njemu nešto od žala, zatim ode. Zatim je više

nema. Zatim više nikoga nema

Poezija o suzvučju svemira

Piše Darija Žilić

Branka Arh diplomirala je književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica je više pjesničkih zbirki: Uan (2006), Htu i Neo (2008), Topot, Tko komu dolazi (2012), Z (2015), Zad za devit uaglu (2017), Tako ČITAJ: nekako Od IZA (2020). Branka Arh također se bavi likovnošću, piše likovne kritike i autorica je likovnih monografija, a i njezin je pjesnički rad prožet likovnošću. Posebno se to odnosi na zbirku dalidali u kojoj Dalí postaje aktant u suptilnom snopu asocijacija, čežnje i htijenja, a ljubav Dalíja i Gale važna kao hiperbola ljubavi.
Zanimljivo je da Branka Arh, inače Goranka porijeklom, jer je rodom iz Tršća, piše i na svom goranskom idiomu i to vrsnu, osobniju poeziju. O njezinoj poeziji pisali su ugledni kritičari Mrkonjić, Petković i Milanja, ali vrlo sadržajno poetiku Branke Arh sublimirao je veliki slikar Đuro Seder. On u pogovoru zbirci Tako ČITAJ: nekako Od IZA ističe da je riječ o misaonoj filozofskoj poeziji koja promišlja bitak, odnosno o romantično postmodernoj fikciji, introspekciji u kojoj je autorica stalno unutra u razgovoru i propitivanju riječi. I još je uočio da se na kraju, u tom prepletanju sve raspline, ničeg nema, ni logike ni riječi, sve je upitno, cijelo postojanje. I doista je o tome riječ, nema apodiktičnosti u poetskom diskursu Branke Arh, nego je riječ o stalnom izmicanju tome da se nešto može jasno odrediti. Pjesnikinja stvara posebne simbole, vlastitu mitopoetiku, nekad se njezine pjesme čine kao ujednačene tekstualne plohe, s kratkostišnim usjecima usred pjesme.

Kritičarka Danijela Bačić Karković pišući o poeziji istaknula je upravo izvedbenu strogost, cizeliranje rasporeda, organizaciju stihova u rizomske podcjeline. A sam proces čitanja ili pisanja postaje važan za promišljanje i poetizaciju u poeziji Branke Arh. Tekstovi su kao male parcele na kojima je lirska junakinja prepuštena čistini, a stihovi su kao krhotine, u rečenice ulazi tišina i preslaguje ih. Pritom se i riječi rađaju same od sebe bez najave, i nestaju, kao da žive neovisno o autorici. Zato ona i unosi neobične pojmove poput Uoora, svojevrsnog objektivnog korelativa, koji kao da pridonosi nestvarnosti, on briše slova i brojke, pa dolazi do šutnje i smrti. I ostaje zapitanost: „Bože dragi, kamo ću?“

Nije slučajno ni spominjanje parcele jer će karakteristika poetike biti i parceliranje pjesme, ponavljanja, hiperbole i paralelizam. I zaista je točno da stvarajući taj svijet ploha koje su brižljivo postavljene autorica stvara astralni i kozmički poetski svijet u kojem nema vremenitosti, niti jastva u svagdanu, niti u povijesti, nego je riječ o propitivanju biti odnosa čovjeka i Svemira, svojevrsni astralni egzistencijalizam u kojem ne postoji kronotop svijeta, već ulančavanje introspektivnih uvida koji se nadovezuju i cjelinu, tvoreći fascinantan zaseban svijet.

Novi ciklus pjesama Podzemni jelen donosi introspektivne uvide, a kroz sinesteziju povezuje se i likovno i glazbeno s riječima. Temeljni je kontrast vezan za bijelo i crno. Bjelina snijega u suprotnosti je s lirskom junakinjom koja sebe ovako definira: „ja sam jedna velika snježna tamnina“. Zanimljivi su motivi hoda, uzbrdice i penjanja, povezani s tjeskobnim, a potom i stanje između kad se hoda i ne hoda, koje je teško pretočiti upravo u riječi, ono mračno, i ono lorkinsko zeleno. Jer ti okviri prirode, šume, jaglaca iz stvarnog prerastaju u nadrealno, hiperbolično, postaju duhovni uvidi, izdvojeni iz tla, bačeni u riječi da se ondje snalaze u tom lorkinskom, ali i čudovišnom ambijentu kad sve postaje predimenzionirano. Traže se riječi, da se siđe, da se pretvore u kišu, lirska junakinja odgovara sebi, prati suzvučje svemira, podzemne glasove jelena koji skladaju, kroz brojalice od imena i riječi do sna. Nije stoga slučajno što Nikola Petković ističe kako je poezija Branke Arh duboko antropološka i antropocentrična kozmoteogonija.

Nove pjesme u lirskoj prozi Branke Arh spajaju pojmove i slike, mitske kozmogonije i liriku šume s unutrašnjim vrtlogom i previranjima, sumnju i zasade, i tako nastaje odlična poezija koja propituje jezik i biće, nudeći uvijek nove slike i spoznaje.