Otišao je izniman hungarolog i kroatist

„Vidite, braćo, umro je odjednom

i nas je ostavio.“

Dezső Kosztolányi

Kad sam kasno uvečer 31. kolovoza 2025. stigla kući s puta, uključila sam mobitel i vidjela da mi se javio profesorov sin: Umro je tata. Posljednjih je desetak godina imao probleme s nogama, nakon nekog vremena bio je vezan za kolica, a zadnje godine bio je malo u bolnici, malo kod kuće. Ipak, vijest me zatekla. Takva vijest uvijek nas zateče. Obavijestila sam sve za koje sam smatrala da im je ova vijest važna. Uskoro su u tisku redom objavljivani prigodni tekstovi o njegovu odlasku, često reciklirani, pa su podaci u prikazima njegova života i djela nerijetko „izgubljeni u prijevodu“. Kao naprimjer činjenica koliko je puta dobio Nagradu Davidias, ali i neki drugi. Sad i ja pokušavam prikazati njegov znanstveni put, nadam se da će biti točniji.

Znanstveni put

István Lőkös rodio se u Egeru 10. studenoga 1933. Studirao je mađarski i ruski jezik i književnost na Sveučilištu „Lajos Kossuth“ u Debrecinu, gdje je i diplomirao. U rodnom Egeru najprije je radio u svojoj bivšoj srednjoj školi, ali već nakon dvije godine prelazi na Pedagošku akademiju gdje predaje od 1959. do 1985, da bi zatim u Debrecinu na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta „Lajos Kossuth“ radio kao docent, od 1988. do 2003. kao predstojnik Odsjeka, a od 1994. pa sve do umirovljenja 2003. kao redoviti profesor. Bio je član Razreda za književnost Mađarske akademije znanosti. Kao gostujući profesor predavao je na Katedri za hungarologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu više od deset godina, od osnutka do 2006. Predavao je Mađarsku književnost u europskom kontekstu i Hrvatsko-mađarske književne veze. Godine 2000. izabran je za dopisnog člana HAZU u Razredu za književnost.

Profesor István Lőkös bio je vrhunski poznavatelj mađarsko-hrvatskih književnih veza,
međunarodno poznat i priznat kroatist i istraživač srednjoeuropske komparatistike / Izvor Katedra za hungarologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Za svoj znanstveni i prevodilački rad primio je više uglednih književnih nagrada i državnih odlikovanja u Mađarskoj: Nagradu Széchenyi (1999–2002), Orden časničkog križa Republike Mađarske 2003, Nagradu Cs. Szabó László 2022. i Nagradu Pro Agria za životno djelo 2025. U Hrvatskoj je triput dobio Nagradu Davidias: 1997. za knjigu na mađarskom A horvát irodalom története (Povijest hrvatske književnosti), 2008. za prepjev na mađarski Marulićevih djela Suzana, Tužba grada Hjerozolima i Molitva suprotiva Turkom, a 2011. za knjigu Pristupi Gjalskom. Godine 2003. dobio je Nagradu INA-e za promociju hrvatske kulture u svijetu, i konačno za svoj znanstveni rad 2017. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Prijevod Marulićeve
Judite na mađarski

Cijeli bogati život ispunjen vrijednim knjigama, radovima, uspjesima i priznanjima stane u nekoliko rečenica. To će ostati za buduće naraštaje. Hoće li ih zanimati čovjek koji je sve to stvorio? Znamo li to mi koji smo ga osobno poznavali? Čak i da svi skupimo svoje viđenje o njemu, bi li taj mozaik mogao dočarati njegovu osobnost? Ne. Kako pjesnik kaže: „Čovjek je takav. Jedini primjerak. / Nikad, a ni sad ne žive dva ista, / ni stablo nema dva jednaka lista.“

Dio koji bih ja mogla dodati tom mozaiku počinje profesorovom i mojom suradnjom koja je prethodila pisanju prikaza knjige A Kaptoltól a Ludovikáig (Od Kaptola do Ludoviceuma) izdane u Budimpešti 1997. Taj prikaz ujedno je i prvi u nizu mojih prikaza u Vijencu, a objavljen je 2000. u broju 163. Naslov mu je „Krleža opet među Mađarima. Od Kaptola do Ludoviceuma: hrvatska nacionalna svijest i doživljaj mađarstva u djelu Miroslava Krleže“. Izdavanje knjige na hrvatskom jeziku uslijedilo je tek 2013. U međuvremenu sam napisala još jedan prikaz o njegovoj knjizi Hrvatsko-mađarske književne veze, izdane 1998. Prva je to od triju knjiga koje mu je Matica hrvatska objavila u svojoj biblioteci Inozemni kroatisti. Središnja je tema u njoj djelo Miroslava Krleže, posebice mađarske teme koje su Krležu inspirirale i recepcija njegova djela u Mađarskoj. Deset godina kasnije (2008) u istoj je biblioteci objavio knjigu Croatohungarica, Hrvatsko-mađarske književne teme uvrstivši u nju svojih deset rasprava. I ovdje dominiraju dva osobito mu draga hrvatska autora, Marko Marulić i Miroslav Krleža, ali je znatnu pažnju posvetio i Ksaveru Šandoru Gjalskom, posebice načinu kako je hrvatski pisac opisivao Mađare u svojim djelima. Toj temi, s posebnim naglaskom na Gjalskijev odnos prema ,,hrvatskoj, jugoslavenskoj i mađarskoj ideji,” posvetio je knjigu Pristup Gjalskom 2010.

Kada je prijevod Marulićeve Judite na mađarski jezik 1999. ugledao svjetlo dana, znali smo da je to velik događaj, ali nisam ni slutila da ću na neki način i ja biti maleni dio toga. Naime, profesor Lőkös je kao priznanje za prijevod te drame dobio Godišnju nagradu INA-e za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2002. godinu, a ja sam imala čast raditi dio prijevoda za to izvana bogato opremljeno, a sadržajno još bogatije izdanje. Na 2. stranici skromno stoji: Moto dobitnika Nagrade „Ne mnoštvo, nego duša i slobodan narod čine čudesne stvari.“ (Citat iz pjesme Mađarima Dániela Berzsenyija). Profesor Lőkös nije se bavio politikom, ali je dugi niz godina pratio – može se reći – povijesna zbivanja u Hrvatskoj, pa je zasigurno smatrao važnim tom svečanom prigodom odati priznanje za nedavno izvojevanu samostalnost Hrvatske i poticati Hrvate da „čine čudesne stvari“.

Dok sam prevodila INA-ino izdanje, silno me se dojmio popis radova o raznim mađarskim, ali većim dijelom o hrvatskim autorima, a koji obuhvaća period samo do 2001. godine. U izradi Bibliografije koja popunjava četrdeset i pet stranica izdanja i broji preko petsto naslova sudjelovao je i njegov sin. Nadajmo se da će radovi iz skoro dvadeset i pet minulih godina biti dodani ovom podugačkom popisu. Izdanje daje uvid ne samo u stvaranje iznimnog znanstvenika, nego i u njegov privatni život. Tim su povodom urednici izdanja posjetili profesorov dom u Egeru, ujedno i razgledali taj za Hrvate malo poznat lijepi mali grad. Čak i nakon toliko godina s čuđenjem gledam slike profesorova stana punog manjih i većih brdâ knjiga. Balkon je fotografiran kao jedino mjesto u stanu gdje nema knjige. To dokazuje golemo strpljenje profesorove supruge, iznimno drage i samozatajne gospođe koju sam imala čast upoznati u Zagrebu prilikom uručenja INA-ine nagrade profesoru. Bez njezine bezuvjetne potpore sigurno bi bilo teže postići takve rezultate, pa sam se ovom prilikom uvjerila kako narodna izreka da žena drži tri ugla kuće može biti istinita.

Za upoznavanje profesora Lőkösa kao čovjeka imala sam mogućnosti u onim prilikama kad je dolazio u Zagreb održati svoja predavanja na Katedri za hungarologiju. Bili su to ugodni razgovori koji nikad nisu prelazili u zadiranje obiteljske privatnosti, govorili smo o takvim stvarima onoliko koliko smo smatrali dovoljnim. Jednom takvom prilikom pričao je o tome koliko njegova supruga voli vezenje, štoviše izrađuje lutke odjevene u narodnu nošnju koju ona sama izrađuje. Drugom prilikom, kad sam spomenula da mi sin studira muzikologiju, rekao je da jako voli glazbu i sjetio se teškog razdoblja svog života kad se nakon očeve smrti uzdržavao muziciranjem. Nakon toga često se raspitivao za mog sina, a u pismima ga je redovito pozdravljao. Iznenadio me i time kad je – ne znam kako smo došli do toga – priznao da ne samo da voli kuhati, već da to često i čini, štoviše da voli peći kolače, i da je u tim prilikama glavni u kuhinji.

Profesor i čovjek

Cijenila sam i to što je bio iskren, nije okolišao iskazati svoje mišljenje. Kad sam objavila svoju knjigu Hrvatski motivi u mađarskoj književnosti napisao je lijep i opširan prikaz o njoj i objavio ga u mađarskom časopisu Hitel. Zadnje poglavlje u mojoj knjizi bavi se memoarima Katinke Andrássy, supruge Mihálya Károlyija i njihovim emigracijskim godinama u Dalmaciji. Profesor Lőkös nije bio nimalo oduševljen čitajući moj rad o toj temi. Naime, Katinka Andrássy rodila se u jednoj od najutjecajnijih mađarskih aristokratskih obitelji. Njezin je djed bio premijer Ugarske i ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske Monarhije. Za njezinu obitelj i svekoliku ondašnju mađarsku javnost bio je neočekivan rasplet događaja kada je Katinka, udavši se za Mihálya Károlyija, u potpunosti prigrlila njegove ideje i stavove. Károlyi je bio oporbeni političar i žestoki kritičar Monarhije koji je u jesen 1918. predvodio građansko-socijalističku revoluciju, i nakon što je proglašena republika, postao prvi predsjednik vlade Mađarske Republike. Ako mađarsko društvo danas i spori oko Károlyijeva djelovanja u to vrijeme, oko Katinkina lika, lika „Crvene grofice“, nema dvojbe, nije baš popularna. Profesor Lőkös iznio mi je svoje mišljenje da nisam trebala napisati rad o takvoj osobi, a ja sam pak iznijela svoje mišljenje, da nisam imala namjeru niti sam pisala o Katinki Andrássy, a kamoli o Crvenoj grofici, nego o tome kako su oni za vrijeme emigracije doživjeli Dalmaciju i ondašnje ljude. I mogu samo reći da je njihovo viđenje bilo izrazito pozitivno. Na tome smo ostali. Niti je on to uzeo meni na zlo, niti sam ja njemu. Moje je mišljenje da iskreni razgovori nikad ne bi smjeli naštetiti prijateljstvu, štoviše, uvijek su korisni.

Godine 2017. profesor Lőkös dobio je poziv da sudjeluje na Zagrebačkim književnim razgovorima čija je tema bila Hrvatska književnost u europskom kontekstu. Zbog zdravstvenog stanja nije mogao sudjelovati na tom događaju. Vjerojatno je i prije razmišljao o tome, ali mislim da ga je ova činjenica konačno potakla da prione pisanju svojih memoara. Knjiga znakovita naslova i naslovnice ugledala je svjetlo dana 2022. godine. Pisana je na mađarskom jeziku, ali naslov počinje sa Zbogom, Zagrebe, i tek u nastavku slijedi na mađarskom: Isten veled, Zágráb. Horvátországi emlékeim (Zbogom, Zagrebe. Moja sjećanja iz Hrvatske). Ako sam dotad ponešto i znala o profesoru, čitanje ove knjige bilo je pravo iznenađenje. U knjizi sam upoznala mladog čovjeka koji poput lika iz narodnih bajki kreće u svijet iskusiti svoju sreću. Godine 1962. dobio je stipendiju za ljetnu školu srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika u Zadru, danas Međunarodnu ljetnu školu hrvatskog jezika i kulture. U njegovoj prtljazi umjesto pogače nalazi se skromno znanje hrvatskoga jezika. Ne zaboravimo da je studirao ruski jezik. A hrvatski je učio još za vrijeme studija čitajući Krležinu knjigu Hrvatski bog Mars pomoću Hrvatsko-mađarskog rječnika Ede Margalitsa. Ozbiljno se pripremajući na put, gramatiku uči iz čitanke pisane za hrvatsku nacionalnu manjinu u Mađarskoj. Događaji i ljudi, sudionici ljetne škole, kao i profesori, koje je upoznao tijekom tog boravka u Hrvatskoj, odredili su njegov daljnji životni put kao kroatista. Iznimno je zanimljiv opis njegova i prijateljeva putovanja sa suprugama, kad su krenuvši autom iz Budimpešte, stigli u Rijeku, pa duž jadranske obale putovali do Dubrovnika, a zatim preko Sarajeva i Beograda kući. Dva za mene dojmljiva motiva s tog putovanja kojima sam se u svojim radovima često bavila je „Trenutak kada Mađari ugledaju more – Thalatta! Thalatta!“, a drugi kad su, vozeći se usred ničega, morali stati i nisu mogli vjerovati ušima čuvši silno cvrčanje cvrčaka – „Glazba cvrčaka“, kako bi rekao mađarski pjesnik Lőrinc Szabó.

Profesorova sjećanja vode nas ne samo kroz njegov privatni život, nego nas upoznaje i sa svojim znanstvenim putem. Pri tome nam pokazuje i panteon hrvatske kulture. Primjerice, igrom slučaja isti dan kada je delegacija Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Zagrebačkog sveučilišta i JAZU predala Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika Hrvatskom saboru, profesora i njegovu suprugu na ručak poziva Jakša Ravlić, tadašnji predsjednik Matice hrvatske. Ili kad spletom okolnosti stiže u Zagreb 30. travnja 1971, na dan 300. obljetnice pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te svjedoči kako mnoštvo izlazeći iz katedrale pjeva Lijepu našu… Ali poznavao je i hrvatsku svakodnevicu koju je za boravka u Zagrebu i sam živio.

U memoarima autor, opisujući svoj život, neminovno oslikava ličnosti i događaje u društvu koji su utjecali ne samo na zbivanja toga vremena, nego često formirali i povijest. Knjiga Zbogom, Zagrebe zanimljivo je štivo za širu čitalačku publiku, ali ujedno može biti izvor za daljnja istraživanja na polju povijesti, književnosti i imagologije. Profesor Lőkös imao je veliku želju da se ova knjiga objavi na hrvatskom jeziku i iščekivao je to ne gubeći nadu. Vrijeme će pokazati hoće li netko odzdraviti njegovu pozdravu Zbogom, Zagrebe… Neki ljudi ne dožive da im se priznanje dodijeli za života, nego nakon što nas napuste. István Lőkös bio je nagrađivan i cijenjen za života. Ne bi valjalo da mu se to nakon smrti oduzme.