Operno putovanje regijom

Zagrebački operni festival od 9. do 20. rujna donio je pet opernih produkcija na glavnoj sceni, operu za djecu, komornu operu i međunarodni forum o razvoju publike u foajeu. Bio je „opremljen“ popratnim događanjima, razgovorima prije predstava, slušaonicama s audioprijenosima ispred zgrade i opernim kvizovima u stankama, sve u svjetlu prezentacije i popularizacije opere u gradu.

Niz je počeo zagrebačkom produkcijom opere Werther u scenskom dizajnu i režiji višestrukog talijanskog oskarovca Dantea Ferrettija. U predstavi obnovljenoj za otvaranje festivala 9. rujna prvi je put nastupio vodeći španjolski tenor Celso Albelo, uz partnere iz matičnog ansambla (Emilia Rukavina kao Charlotte i Marija Kuhar Šoša kao Sophie) i gostovanje baritona Leona Košavića kao Alberta, dok je izvedbom ravnao Pier Giorgio Morandi.

Vrhunac izvedbe Wagnerove Valkire (Die Walküre) nastupio je početkom trećeg čina,
kada je osam umjetnih krvavocrvenih konja s valkirama koreografiralo njihov kas / Jana Haluza / Facebook

Iz repertoara Ljubljanske opere logičan je izbor bila Manon Lescaut, koju u Zagrebu nismo vidjeli desetak godina, a ovoga proljeća premijerno je uprizorena u slovenskoj metropoli. Talijanski redatelj Manfred Schweigkofler unutar masivne apstraktne scenografije smjestio je dramu o zaljubljenoj kurtizani, zbog čega je fokus publike doista bio na pjevačima kojima je glomazna kulisa bila lijepa zvučna školjka. Zvijezda večeri bila je slovenska sopranistica Mojca Bitenc Križaj koja je u ulozi Manon otkrila sve ljepote svoje svestrane interpretacije, dok je izvrsnim orkestrom i zborom majstorski dirigirao Belgijanac Ayrton Desimpelaere. Još jednu Puccinijevu tešku ulogu kao gost ansambla pokazao je bugarski tenor Ivan Momirov nevjerojatno moćnim glasom kao vitez Des Grieux, najavivši ono što nas iz njegove domovine čeka tri dana kasnije: Wagnerova drama u tri čina Valkire (Die Walküre) u izvedbi Sofijske opere.

Redatelj Plamen Kartaloff proteklih je 15 godina pozicionirao Sofiju na svjetskoj karti uprizorenja Wagnerovih opera, pokrenuo ondje uspješan festival i specijalizirao ansambl za Wagnera. Trebalo je pet i pol sati svirati gust Wagnerov slog u kojemu je komprimirana kompletna drama, što je majstorski predvodio američki dirigent Evan-Alexis Christ. Režija Plamena Kartaloffa bila je vrlo logična i razumljiva, a vrhunac je nastupio početkom trećeg čina, kada je osam umjetnih lakiranih krvavocrvenih konja s valkirama koreografiralo njihov kas u maniri bečke Španjolske škole jahanja. U prvom planu bili su pjevači s Islanda – bariton Olafur Sigurdarson kao Wotan i bas Bjarni Thor Kristinsson kao Hunding, dok je posebno anđeoski zvučala bugarska lirska sopranistica Alma-Lisa Bandalovska kao Sieglinde.

Nova neooperna predstava Katarine Livljanić temelji se na mitološkoj priči o Arijadni (Arijadna živi) na temelju Ovidijevih stihova, odakle je ova svestrana umjetnica zajedno s mladim francuskim redateljem Olivierom Lexom izvukla ulomke. Priču o Arijadni kao duši, a Tezeju kao egu ispričala je vlastitom glazbom sročenom u duhu srednjovjekovnih trubadura, a narodski tip pjevanja „s rašpom“ kao kontrast njezinu kultiviranom pjevu pružio je talijanski glumac i pjevač južnjačkih talijanskih napjeva i ranobaroknih napuljskih opera Pino de Vittorio, na rampi i pred filmskim platnom okrenutim prema dubini scene gdje je bila smještena i publika okrenuta prema gledalištu. Njezinim redovitim instrumentalnim suradnicima (Albrecht Maurer, viola da braccio, i Norbert Rodenkirchen, flaute) pridružio se i slovenski lutnjist Bor Zuljan, a svi su zajedno aktivno sudjelovali u scenskom uprizorenju.

Posljednji program donio je gostovanje opernog ansambla mariborskog Slovenskog narodnog gledališča Maribor s rijetko izvođenom kasnom Verdijevom uspješnicom Otello. Publika je ovacijama ispratila izvođački sastav, sve soliste, zbor i orkestar, te talijanskog dirigenta Roberta Gianola, prihvativši suvremenu režiju Guya Montavona o okrutnom maurskom vojskovođi u mletačkoj službi koji iz ljubomore ubija suprugu, tematiziravši i dalje aktualno nasilje nad ženama. Naglasio je manipulaciju davši Desdemoni u ruke nož kojim je na Otellov nalog izvršila samoubojstvo, „kaznivši“ se za grijeh koji nije učinila. Nažalost, talijanski tenor Carlo Ventre manirističkim pjevom nije uspio dočarati ljepotu dramskog tenorskog glasa ove najteže Verdijeve operne uloge, subretna sopranistica Sabina Cvilak kao Desdemona gubila je bitku sa snažnim orkestrom, dok se bariton iznimno lijepe boje i scenske prisutnosti, Luka Brajnik kao Jago, povremeno mučio s intonacijom. Zato je posebno upečatljiv bio nastup hrvatskog tenora Bože Jurića Pešića u manjoj ulozi Cassija. Puni opernih dojmova s nestrpljenjem iščekujemo početak nove sezone, ali i sljedeće, četvrto, izdanje ovog festivala.