O ljudskom i božanskom

SUVREMENA HRVATSKA PROZA:
Robert Međurečan, TAKO NEKA BUDE

U svojim ranijim romanima – Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008), Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011) i Krletka za glinenog goluba (2019) – Robert Međurečan bavi se tamnim temama iz ratnog i poratnog vremena; Domovina to go (2022) govori o novijoj hrvatskoj ekonomskoj emigraciji i novom europskom identitetu koji se upravo oblikuje. Njegov pak nedavno objavljeni roman Tako neka bude iznenađujuće zaranja u duboku prošlost i zbiva se daleko od Hrvatske. Riječ je o Judeji početkom 1. st. n. e., tada pod vlašću Rimskog Carstva, koje brutalno guši svaki pokušaj pobune. Tekst je (dosad) žanrovski označen kao akcijsko-povijesni roman i roman s tezom, kao mješavina trilera i duhovno-filozofskog romana, a ne bi bilo pogrešno reći ni da ima elemenata avanturističkog romana budući da se obilno služi nekim postupcima karakterističnima za taj žanr.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2025.

Čitatelj će se vjerojatno najprije zapitati zašto se autor naglo okrenuo prošlosti. U jednom intervjuu povodom izlaska knjige, kaže da je suvremenu priču svog romana namjerno odvukao u prošlost, u vrijeme koje se „ne slučajno naziva i mesijanskim dobom“, zato što ga ono „jako podsjeća na sadašnje: vrijeme nesigurnosti, iščekivanja, promjena (…). U vremenu iščekivanja profitiraju oni koji u promjenama spaze svoj Kairosov čuperak, gdje sudbina spaja do jučer nespojivo, a hrabrost ponekad izgubi epitet vrline.“ Međurečan kaže da se njegova glavnog junaka Eleazara „lako može zamisliti kao modernog terorista pokajnika, suvremenog borca ISIL-a, talibana, gerilca iz Trećeg svijeta. Je li on borac za slobodu ili terorist, ponekad je teško razaznati.“

Budući da se u romanu pojavljuju pojedini povijesni likovi (Poncije Pilat, Herod Antipa), aluzivno neki biblijski likovi, scene i situacije (prorok Bosonogi / Izabrani?/, Miriam / Marija Magdalena?/, izravno Ivan Krstitelj, starac, legendarni mudrac s istoka Baltazar /u pisanom obliku Baal-tus-sarr /, Salomin ples i odsječena pustinjakova glava na pladnju…), Međurečan ističe da u svojoj fikcionalnoj prozi nije želio zadirati u religijska pitanja – „zanima me priča u kojoj se ljudsko sudara s božanskim, ispričana s ljudske pozicije. I tu se skriva moj glavni motiv za roman: što je potrebno da se od ljudskog, dakle slabog i kvarljivog, načini božansko, jako, vječno? (…) Biblijski likovi oslonac su radnji, orijentiri, znakovi pored puta. Nisam htio naglašavati njihovu religijsku ulogu, upravo suprotno: zanimaju me kao obični ljudi, s manama i vrlinama, strahovima i žudnjama.“

Eleazar, protagonist romana Tako neka bude, sin je jednog od najbogatijih Židova i pripadnika visokog svećenstva. On mu je omogućio najviše obrazovanje u Aleksandriji, s njim je proputovao dobar dio tada poznatog svijeta, ali je već zarana pokazivao socijalnu osjetljivost i bio zgrožen siromaštvom i nesrećom jer je posvuda vidio ljude raspete na križevima. Uskoro je shvatio da vijeće ne želi pomoći narodu, da svećenstvu odgovara rimska vlast, na koju oni svaljuju krivnju a sirotinji zapravo jednako gule kožu kao i taj Rim. Pristupio je radikalnoj židovskoj skupini Bratstvo bodeža, čiji su se pripadnici u Isusovo vrijeme borili protiv rimske vladavine i rimskih pristaša. Uhićen zbog pokušaja ubojstva visokog svećenika, prolazi dugotrajno mučenje i indoktrinaciju, te pod utjecajem opojnih trava izdaje četrdesetoricu svojih suboraca iz Jeruzalema, koji završavaju na križu. Postaje preobraćenik, prelazi na stranu Rima, te ga Herod Antipa prima u doušničku službu, kao lovca na mesije – one koji bi mogli potaknuti bunu protiv Carstva.

U tom neprestanom lovu Eleazar i sam postaje lovina – u zadnjoj, četvrtoj godini službe prije nego što dobije otpust, u trag mu je napokon ušao Gošea, vođa Bratstva bodeža i čovjek koji silno želi osvetu za svoja tri brata stradala u velikoj izdaji. Dobar dio romana zauzima upravo ta potjera, u kojoj Eleazar uvijek umakne za dlaku, a Gošei se stalno smanjuje broj pristalica. U lovu na mesije sa svojim odanim pratiteljem, degradiranim rimskim legionarom Andesom, Eleazar doživljava različita, kadšto i pogibeljna iskustva. Tako ga u pustinji zarobi banda neobičnoga starca Hirama, koji je „shvatio najveću tajnu ovog svijeta“ – „da obmana može biti pobožni čin“. U susretima s Marijom Magdalenom doznaje neke teške istine o položaju žene – „od rođenja je [žena] tek nešto više od roba, od stoke“ ili da žena ovdje može biti slobodna jedino kao bludnica.

U drugom dijelu romana, a vrijedi zapravo za roman kao cjelinu, ključno je za Eleazara druženje sa „svjetlokosim i plavookim“ Bosonogim, kako je nazvao neobičnog proroka koji mu je spasio život, danima mu previjao rane i donosio hranu. „U početku mu se njegova dobrohotnost činila neprirodnom. Tako ne može razmišljati normalan čovjek (…) ‘Ako nemam ljubavi, nemam ništa…’ (…) Ustrajavanje na ljubavi, oprostu… sve je to dječje, naivno, ćaknuto. Umrijet će zbog dječjih pričica (…). A opet… njegove mu riječi imaju smisla, neku uvrnutu logiku.“ Baltazar je pomno odabrao riječi: „Opravdanje je biti dobar čovjek unatoč svemu. Biti dobar bez razloga, bez interesa.“ Eleazar traži od Gošee njegovu vjeru i snagu za novu borbu. Na drugi način: „Učili su nas da prvo trebamo osloboditi tijela da bismo potom oslobodili duše. A da prvo oslobodimo duše?“ Vrijedi pokušati.