Neprolazna čarolija putopisa

Putopisne naracije mogu u sebi imati autobiografskih odjeka i beletrističkih suglasja, a kreativnost memoara može otkrivati i esejističke vizure, ali u jednoj se putopisnoj kvaliteti (postojanosti!) trebamo usuglasiti: treba putovati, treba se prepustiti slobodi kretanja i traženja svekolikih ljepota bivanja. Ako se na taj način približimo poznatoj metafori „landranja“, ne možemo (a i ne želimo!) izbjeći čar otkrivanja, prepoznatljivost iznenađenja. Iznenađenje je osebujni prilog duhovnosti otkrivanja, samosvojni intenzitet osobnih vizura u kojima je život prevalentna komunikacija, autohtona esencija bivstvovanja.

Izd. Durieux, Zagreb, 2024.

Hrvatsku putopisnu prozu koja je vrhunac književnih promišljanja i visokih kreativnih dosega – Miroslav Krleža, Ljudi putuju, A. G. Matoš, Oko Lobora, Matko Peić, Skitnje – obogaćuje u najnovije doba iznijansirano i skladno komponirano putopisno kazivanje simboličnog naslova Šarm oskudice. Biserka Goleš Glasnović, pjesnikinja i književna kritičarka obdarena domišljatom imaginacijom, zaljubljenički intenzivira brojne susrete sa svojih putovanja uvodeći nas zanesenjačkim entuzijazmom u odabrani svijet svojih vizura: Sjevernoeuropski listići, Sjevernoamerički listići, Gradišćanski listići, Hrvatski listići, Karpatski listići.

Autoričina putopisna storija brižljivo nas uvodi u stvarnost književnih, likovnih i povijesnih konotacija: „Čuveni Poljički statut napisan je na hrvatskoj ćirilici, a bogoslužje se govorilo na latinskom i staroslavenskom jeziku. Poljički popovi glagoljaši bili su mnogobrojni, ali i neobični za latinski kler jer se nisu razlikovali od svoje pastve, od težaka, pastira, ribara i pomoraca. Sve do kraja osamnaestog stoljeća prenosili su pismo svete braće Ćirila i Metoda, djelatno i duhovno, kako je jednako dobro slaviti Boga i na latinskom i na grčkom i na hrvatskom jeziku. I humanističku i prosvjetiteljsku poruku ugrađenu u to pismo: Az buki vědě glagolju dobrě jest živětě zelo zemlja. Taj prekrasni kriptogram mogao bi glasiti: Samo onaj koji poznaje pismo, dobro će živjeti na Zemlji.“

Ovu meditativnu putopisnu prozu treba čitati predano, smjerno i radoznalo. Treba osluškivati zov dalekih kultura i naroda, njihove životne paradigme koje nisu samo privlačnost nepoznatog miljea.

U naslovu Šarm oskudice krije se oprečnost. I baš je taj verbalni paradoks najduhovniji obol intimnosti osmišljenih i proživljenih trenutaka: „Na povratku kući razdvajala sam se u dva različita svijeta, (Čo)vječna Djevojčica ponovno je išla svojim putem, istina uvijek spremna za razgovor...“

Uz zanesenjačku akribiju brižljivo odabranog svijeta tekst Šarm oskudice dobri duhovi sjajan je primjer putopisne lirske proze. Neprolazna čarolija i kreativni užitak u pisanju: „Posve uronjena u krajolik, začarano sam gledala u planine i njezine gromade, koje su, zaustavljene na padinama, svjedočile o trenutku stvaranja, a svojim vrhovima u obliku pagoda o svetosti postojanja. Vjetar se pojačavao i kiša je počela padati snažnije. Kad smo se zaustavili na obali, jedva sam otvorila vrata automobila kako bih izašla i zavirila iza stijene u zapjenjeni bijeli ocean. Uzbuđenje je bilo strašno, ali i divno kao da gledam u početak svijeta ili kao da idem na sastanak s čovjekom kojega ljubim najviše na svijetu.“