Neka Zastave počnu!

Krleža je Zastave – prema vlastitom priznanju – pisao danonoćno. Rukopise i nedovršene fragmente nosio je sa sobom na Gvozd, u Leksikografski zavod, čak i u vilu Bistrica na Tržič, gdje se povremeno susretao s predstavnicima jugoslavenske elite (Titom, Kardeljem, J. Vidmarom, M. Ristićem, B. Ćopićem i dr.). Zabilježeno je i to da su se pojedinci iz njegova kruga žalili – u pravilu ne samome autoru, nego zajedničkom pouzdaniku ili znancu – da se Zastave „teško čitaju“, da se „muče s knjigom“, da je „teško prate“. Krleža je, međutim, suočen s pritužbama na račun svojega romana (objavljenoga u časopisu Forum 1962–68, a zatim u četiri, odnosno pet knjiga), odgovorio, i to posve nezabrinuto, da će se Zastave „čitati i nakon sto godina, ako ne kao beletristika, a ono kao kulturno-historijski dokument, kao politička književnost“. Tome je dometnuo: „Uostalom neka se čitatelj muči čitajući, mučio se i autor pišući.“

Nina Violić i redatelj Ivan Planinić na probi Zastava

Roman s kojim se trajno „mučimo“

I doista, više od pola stoljeća kasnije, pred nama stoji roman s kojim se i dalje „mučimo“, koji „preskačemo“ (čak i kao redoviti čitatelji), koji odgađamo ad Calendas Graecas: do ljetnih ferija, semestralnoga raspusta, mirovine. I to nije slučajno: Zastave su uistinu najzahtjevniji Krležin roman, pa i jedan od najvećih i najkompleksnijih romana hrvatske moderne književnosti (raspisan na gotovo 2000 stranica). Na njemu su se oštrila naša najveća novinska, književnokritička pera (I. Mandić, V. Tenžera, P. Matvejević), o njemu su pisali ugledni krležolozi (S. Lasić, I. Frangeš, K. Nemec). Zastave su, svemu tome unatoč, do danas ostale razmjerno nepopularne, čak i zanemarene, a zasigurno, u većem broju slučajeva nego što bi se to otvoreno priznalo – i nepročitane.

Živko Anočić / Snimio Marko Ercegović

To, dakako, nije činjenica koja zapanjuje: Krleža je već 1967. godine nagovijestio svome prijatelju i uredniku Anđelku Malinaru kako bi uza Zastave valjalo tiskati svojevrstan „tumač“ ili „rječnik“ pojmova prilagođen potrebama „čitatelja iz 2017. godine“. I zaista, suvremeni čitatelj (podjednako mlađi ili stariji) uglavnom zapinje na sintagmama kao što su „regnikolarna deputacija“, „verbőczijanski Tripartit“, „Friedjungov proces“ ili „varmeđijski gentry-mentalitet“. U tom je smislu velika odgovornost na priređivačima Krležinih djela (osobito onima koji imaju kritičke ambicije) da procijene što bi u romanu poput Zastava valjalo rastumačiti, odnosno na koji bi se način uredničkim komentarom (ako je takav uopće prikladan?!) moglo olakšati susret suvremenoga čitatelja s Krležinim posljednjim i nedvojbeno najproblematičnijim romanom. 

Uopće, mogli bismo se zapitati: o čemu to govore Krležine Zastave? One, naime, donose priču o nama samima: one su društveno-povijesna sinteza nacionalnih zbivanja na početku 20. stoljeća (s prikazom lica i naličja hrvatske, mađarske i srpske stvarnosti toga vremena), kao i subjektivna drama jednoga mladića. Za svoj roman Krleža koristi mnogo autentičnoga (dokumentarnoga) materijala, čak i stvarna, povijesna lica (F. Supilo, Aleksandar I. Karađorđević, I. Tisza, D. Mitrinović, Lj. Jovanović Čupa), među koje postavlja fiktivne likove. Središnja figura toga prikaza, i dakako, toga prijelomnog vremena (a koje vrijeme nije takvo?) jest Kamilo Emerički – protagonist Krležine romaneskne epopeje. Pratimo ga od mladenačkih dana, od njegova prijateljstva s Jojom (anarhistički mentalitet) i prvih sukoba s ocem (filistarski mentalitet), preko ljubavnih epizoda s poetesom Anom Borongaj (objekt žudnje) i ostrašćenih raspri s političkim pragmatikom Kamilom Trupcem (tajanstveni pomagač), sve do konačnoga odlaska u olujnu noć, u tminu.

Izd. Zora, Zagreb, 1967.

Krleža je Zastave raspisao na gotovo 2000 stranica / Izvor HNK u Zagrebu

U isti mah dovršeno i nedovršeno djelo

Već je odavno kritika zapazila da su Zastave u određenom smislu paradoksalno djelo – u isti mah dovršeno i nedovršeno. S jedne strane, fabula je omeđena činjenicom da s romaneskne pozornice nestaju likovi iz Kamilova kruga i nastavak romana moguće je zamisliti isključivo s novim akterima u jednoj drugačijoj koncepciji, koja bi vjerojatno djelovala „neprirodno“ ili „nakalemljeno“ na osnovnu strukturu teksta. S druge pak strane postoji nekolicina svjedočanstava koja upućuju na to da je Krleža promišljao nastavak romana, da je na njemu čak i radio, što u istraživačima (sve do danas) razbuđuje slutnje o tome da se negdje – u mraku arhiva – nalazi šesta, mitska (gotovo svetogralna) knjiga Zastava, koja će svojemu nalazniku priskrbiti materijalno skromnu, premda vječnu književnopovijesnu slavu. Među ostalim, kod Enesa Čengića pronalazimo Krležinu skicu za nastavak priče o Kamilu Emeričkom: „Postao bi komunist, zaglavio nekoliko godina u zatvoru, zatim bi napisao polemike zbog staljinskih čistki i strijeljanja u Rusiji od 1937. pa nadalje, došao bi u sukob s Partijom, bio bi anatemisan i poginuo bi u ratu ili možda na neki način ipak ostao živ.“ 

Iz mnogočega naslućujemo da u Zastavama, i to valja podcrtati (strahu od književnopovijesnoga biografizma usprkos), ima podosta Krleže, njegove cjelokupne generacije, svih onih njegovih „dječaka“ iz Davnih dana (A. Cesarca, Đ. Cvijića, K. Horvatina, S. Miljuša), koji su u dramatičnim prevratima prošloga stoljeća svoja politička uvjerenja platili vlastitim životom („Čuj, o, čuj, zlog vjetra glas“). Poneki istraživači nastojali su upozoriti na konkretnije biografske podudarnosti između Krleže i Kamila Emeričkog (od porijekla imena, preko odnosa otac‒sin, do sličnih životnih epizoda i kronoloških/datumskih preklapanja). Krleža je, međutim, već 1962. u prepisci sa svojim mađarskim prevoditeljem Zoltánom Csukom apodiktično odbacio tvrdnje da Zastave valja čitati kao Schlüsselroman, premda su u konačnici izvjesna podudaranja između romanesknih lica i stvarnih osoba dokazana u stručnoj literaturi (npr. Ana Borongaj – književnica Anna Lesznai; Otokar Erdelyi – sociolog Oszkár Jászi). Podsjeća nas to na onu čuvenu književnoteorijsku formulaciju Northropa Fryea: „Književnik može posjedovati kritičke sposobnosti i umjeti govoriti o svojem djelu. Ali, Dante kada piše komentar prvom pjevanju Raja tek je još jedan od kritičara Dantea.“

Cijena približavanja publici
ili oplemenjeno iznenađenje

Svjestan težine vlastitoga romana, Krleža je već 1960-ih godina pokazivao veliko zanimanje za dramske adaptacije Zastava (možda i kao način da se roman približi široj publici). Poznata je njegova dnevnička bilješka iz ožujka 1968. godine, kada je, po svemu sudeći, u Radničkom domu (danas Knjižnica Božidara Adžije, tj. Tvornica kulture) prikazana scena iz druge knjige Zastava, u kojoj je doktora Jakova Hlibovickog igrao Jovan Ličina, a Kamila Emeričkog „simpatičan dječak“ – Rade Šerbedžija. Iste je godine planirano i snimanje televizijske serije Zastave u deset nastavaka, a već su 1967. godine na RTV-u Zagreb prikazani dramatizirani odlomci iz romana u režiji Marija Fanellija. (Krleža je, zanimljivo, bio sklon filmskoj umjetnosti, i uopće, televizijskoj kulturi: „Televizija kani snimiti Zastave u 10 serija do kraja godine, i davati tek kad sve bude snimljeno. Teško se tome opirati, televizija je danas htio ne htio jako sredstvo komunikacije. Uostalom i ja sam kapitulirao pred njom kad sam kupio televizor.“)

Uz historijat kazališnih adaptacija Zastava vezujemo različite kritičke asocijacije, pa i nepoznanice. Do danas, primjerice, ostaje nejasno zašto u zagrebačkom HNK nisu prikazane Zastave u režiji Petra Šarčevića (sezona 1982/83), iako su bile najavljene za tu sezonu te komentirane u tadašnjem tisku. Zanimljiv je i slučaj adaptacije Emerički (1978) u režiji Miroslava Međimorca, za Narodno kazalište August Cesarec (od 1994. HNK u Varaždinu), koja je izvedena bez Krležine suglasnosti: „Dajem im stopercentno bespoštednu negativnu kritiku da to ne vrijedi ništa, da zapravo razdiru stare pantalone kao mačke na ulici, da nemaju pojma ni o prostoru ni o vremenu, ambijentu, ni o čemu.“ Kako bi Krleža komentirao Zastave u režiji Georgija Para (1991, Zagrebačko kazalište mladih), kolažnu adaptaciju Šest lica Ane Borongay Natalije Manojlović (2016, Festival Miroslava Krleže) ili predstavu esej Zlatka Pakovića Krleža ili što su nama zastave… (2018, Festival Miroslava Krleže) – ostaje, dakako, u sferi kreativnoga nagađanja.

Dramatizacija Zastava, tj. njihovo postavljanje na kazališnu pozornicu – koje nas očekuje početkom listopada u zagrebačkom HNK (premda s odgodom nakon spleta, navodno, nesretnih okolnosti) – zasigurno je jedan od načina kojim se Krležin tekst može približiti zainteresiranoj publici. No, logično, pitamo se: pod koju cijenu? Je li uopće moguće – i ako jest, u kolikoj mjeri – prenijeti Krležin roman pred kazališne kulise, i pritom koliko-toliko sačuvati „izvornost“ romanesknoga tkanja, kao i intelektualne i jezične osobitosti Krležina teksta s kojim hrvatska glumišta – već poduže – teško izlaze na kraj? Dio kritike već je pokopao nadolazeću predstavu, i to naslijepo (valj­da prema onoj staroj nadrealističkoj poslovici „valja tući svoju majku dok je mlada“). Ipak, ostaje nam vidjeti što to redatelj Ivan Planinić i ansambl zagrebačkog HNK uistinu mogu (ili ne mogu) ponuditi zagrebačkoj publici. Svjetla se gase: iznenađenja su dobrodošla, da ne kažemo – potrebna.