Na krilima slobode od konvencije

Djeca prisiljena prerano odrasti donose posebnu težinu tuge, zbog njihova nasilno izgubljenog djetinjstva. No, kad se život gleda iz perspektive te djece, nekako prirodno nadolazi i posebna doza divljenja: kako oni tako mali mogu razumjeti okrutnost i nepravdu svijeta, te u tim uvjetima čak i djelovati pozitivno. Upravo je taj osjećaj snažno prisutan u socijalnoj drami Ptica, nježnoj, upečatljivoj i iznenađujućoj priči o odrastanju mladog života na rubovima modernog društva. Film Ptica sirovim naturalističkim slikama prikazuje surovu stvarnost, ali istovremeno i svijetli tračkom nade, te donosi novitet u poetici redateljice Andree Arnold.

Andrea Arnold bilježi trenutke vizualne poezije dok u svakom kadru pronalazi ljepotu i čudnovatost

Njezini filmovi odišu jedinstvenom energijom i empatičnim socijalnim realizmom, neukrotivi su i nepredvidivi, prožeti emocijama, znatiželjom i avanturom. Uz marginalizirane likove i često tematizirajući ono neobuzdano i divlje u čovjeku, Ptica je tipičan uradak iz opusa oskarovke Andree Arnold. Nagradu Oscar dobila je 2005. za kratki film Osa koji prikazuje borbu samohrane majke s četvero djece kako bi uspjela ostvariti odnos sa starim prijateljem, a događa se upravo u redateljičinoj rodnoj grofoviji Kent, gdje je smještena i radnja Ptice.

Iako se Andrea Arnold dosad sigurno kretala u okvirima sirovog društvenog realizma, ovdje prvi put ulazi u svijet magijskog realizma, uvodeći lik koji se transformira u pticu – motiv koji se često pojavljuje u njezinim filmovima. Novitet je fantastični element – neobična skitnica egzotičnog naglaska koja tvrdi da je nekad živio s roditeljima u obližnjem naselju.

Film Ptica ispričan je očima 12-godišnje Bailey – sjajne debitantice Nykiye Adams – koja živi u nekonvencionalnoj obitelji, s uvjetima koji su daleko od ičega što bi se moglo nazvati prikladnim za odrastanje. Kaotični dom u kojem živi s ocem Bugom (Barry Keoghan) i polubratom Hunterom (Jason Buda) zapravo je skvot: prostorije su odvojene visećim najlonima, zidovi išarani grafitima, a vreće za spavanje služe kao kreveti. Jason Buda, također naturščik, izvrsno utjelovljuje lik Huntera, spojivši dječju moralnu jasnoću sa sklonostima odraslih nasilju.

Baileyinog istetoviranog oca Buga koji je i sam postao otac u tinejdžerskoj dobi, Keoghan besprijekorno utjelovljuje. Bug iznenada odlučuje oženiti djevojku koju poznaje svega tri mjeseca, i to već nadolazeće subote – što Bailey doživljava kao potpunu destabilizaciju svoga ionako krhkog svijeta. On planira financirati vjenčanje i brak prodajom halucinogenih izlučevina „narko-žabe“ kojoj pušta emotivnu glazbu kako bi izlučila potrebnu tvar. Baileyina majka, njezin nasilni novi dečko i troje mlađe polubraće i polusestara žive na drugoj strani grada, gdje se djeca slobodno motaju ulicama, a odbačeni madraci služe kao trampolini.

Baileyina oprezna i borbena reakcija kada u polju u kojem je prespavala nakon svađe s Bugom prvi put sretne Pticu, smireno biće koje plijeni svojom jednostavnom nježnošću, iskrena je i posve prirodna. Iako je ona u početku sumnjičava prema ovom nesputanom, razigranom liku koji spava na krovu zgrade, unatoč sebi samoj biva njime očarana i počinje mu pomagati u namjeri traženja roditelja.

Izvrstan i još jedan točno pogođen glumac za ulogu u ovom filmu jest Franz Rogowski koji eteričnom i nevinom izvedbom lika Ptice pokazuje svoje nevjerojatne mogućnosti scenskog pokreta. Jedna od poruka filma jest da sve što je drugačije nije nužno i opasno – što vrijedi kako za lik Ptice tako i za Bugov i Baileyin nekonvencionalan život na rubu društva, kojim ne pristaju na nametnute norme.

I Ptica i Bug slobodni su duhovi koji se pojavljuju onda kada su najpotrebniji Bailey u njezinu ranjivom trenutku odrastanja. U radosno i plesno raspojasanoj, odlično režiranoj završnoj sekvenci uz Rednexov Cotton Eye Joe, kada kamera kruži Bugovim svadbenim slavljem, film slavi obitelji koje nisu omiljene upravo zato što ne dolaze u klasičnim oblicima.

Film Ptica snimljen je na 16-milimetarskoj filmskoj traci gdje su u postupcima skeniranja ostavljeni originalni rubovi filmskog formata što se može protumačiti kao jedan od načina kojima Andrea Arnold bilježi trenutke vizualne poezije dok u svakom kadru pronalazi ljepotu i čudnovatost. Osam godina nakon njezinog izvrsnog „američkog“ filma Američka slatkica, nastaje Ptica, uradak kojim se redateljica dosad najviše približila feelgood filmu. Uz element magičnog realizma, te kao i uvijek, bez trunke osuđivanja svojih ekscentričnih i ponekad izazovnih likova i njihovih postupaka, ovo je još jedan divlji film autoričine istančane poetike.