Lutkarski krik o humanosti

Međunarodni festival kazališta lutaka, prepoznatljiv po pamtljivoj kratici PIF (od esperantskog Pupteatra internacia festivalo), siguran je znak početka zagrebačke kazališne sezone. Stremljenja i mogućnosti lutke često se do fraze tituliraju neslućenima i magičnima, sve kako bi iz godišta u godište pokazali kako nisu sve fraze ispražnjene od značenja. U pouzdanom izboru dugogodišnje selektorice Livije Kroflin, PIF je, u sveopćoj buci svijeta koji svakim danom svjedoči kako postaje nesigurniji, ove godine prožet potrebom kazališnog definiranja solidarnosti, bliskosti i humanosti. Lutke možda jesu svijet u kojem ljudska pravila ne vrijede, ali su i svijet u kojem, kako u svom predgovoru festivalskoj knjižici piše Livija Kroflin, mogu „otvoriti jedan drugi par očiju, staviti nove naočale, razderati nam srce ili ga zaliječiti, nasmijati nas do suza, rasplakati od smijeha, oštrooko i bez skrivanja, bez pardona, pokazati svijet onakvim kakav zapravo jest“.

Militarizam kao bijeg iz anonimnosti i osamljenost kao profesionalna suputnica

Predstava Antuco čileanske trupe Silencio Blanco, odigrana je na PIF-u 15. rujna. Naslov je toponim, referira se na istoimeni grad. U njegovoj su planinskoj okolici 2005. godine 44 jedva punoljetna dječaka, regruta Vojske Republike Čile, umrla od smrzavanja zbog pogrešnih odluka njihova narednika. Pripadnici stradale jedinice uglavnom su dječaci iz siromašnih obitelji Antuca i okolice, koji s puškom u rukama vide jedinu priliku da dobiju i društveno priznanje. Vrlo brzo, u predstavi postaje jasno kako dječaci iz Antuca i njihove okolnosti stradanja nisu jedinstvene, ma koliko se mogle činiti osobitima. Ono što je njih privuklo vojsci, a zatim ih i odvuklo u smrt, ideja je o podređivanju autoritetu militarizacije kao putu izlaska iz bijede.

Članovi trupe Silencio Blanco poetske su koordinate donijeli u čvrstoj i promišljenoj animaciji / Snimila ©Elisa Torres

Na tom putu trebaju se okaniti postavljanja pitanja. Prihvaćanje tog stava vodi ih u smrt. I nije važno što je ta smrt došla po smrzavanju, snijegu i ledu, a ne mecima i granatama. Mehanizam ostaje isti, a pouka nedvojbena – stršeća opomena o posljedicama slijepe vjere u militarizam nasuprot njegovanju bliskosti i humanosti. Članovi trupe Silencio Blanco, predvođeni autorom koncepta, redateljem, scenografom i oblikovateljem lutaka Santiagom Tobarom, te su poetske koordinate donijeli u čvrstoj i promišljenoj animaciji lutaka uopćenog, prepoznatljivog „trpećeg“ izraza, podcrtavajući tako univerzalnost Antuca. Lutke uz pomoć svjetla (Belén Abarza), poigravanja materijalima (tkanine, sitni prah) i glazbe (Ricardo Pacheco) stvaraju osebujan kontrast gotovo poetske apstrahiranosti od stvarnosti i konkretne, do srži uznemirujuće spoznaje kako je smrt tu. Iznimna preciznost i briga o cjelovitosti animacije te svim elementima vizualne slike predstave čine Antuco iznimno pamtljivim i rezonantnim radom.

Nagrađena predstava Klik vješto koristi interakciju
lutke i videa / Snimio Ivan Špoljarec

Sličan kontrast konkretnosti gubitka ljudskog života i poetske sanjivosti ostvaruje se i u predstavi Prijevoz: Teret u produkciji mariborskog Lutkovnog gledališča, igranoj na PIF-u 16. rujna. Nastala kao jedna od predstava u projektu predvođenom redateljem Tinom Grabnarom, a u kojem sudjeluju lutkarska kazališta iz Slovenije, Litve, Češke, Poljske i Estonije, Prijevoz: Teret bavi se životima vozača kamiona na europskim prometnicama. Pritisnuti željama naručitelja i imperativom maksimizacije profita vozači su suočeni s teškim uvjetima rada, pojačanima monotonošću prometnica kojima voze i samoćom u kabinama kamiona. Prijevoz: Teret započinje i završava istim prizorom prometne nezgode i impliciranog fatalnog ishoda. Između ta dva prizora odvija se sporogoreća, monotona rutina vozača kamiona, prekinuta tek jednim susretom tijekom noćenja na odmorištu. Autori koncepta predstave (uz redatelja Grabnara to su i Ana Duša, Tjaša Bertoncelj i Urša Majcen, dok je dramaturginja Ajda Rooss, a izvođači su Vesna Vončina i Uroš Kaurin) izgradili su svojevrsnu kantilenu usamljenosti na vizualnom hiperrealizmu (scenografkinja Sara Slivnik) predmeta, od vozila, preko tereta, do infrastrukture (autoceste, stajališta, skladišta) i ljudskih figura. Osobito je u predstavi važan zvuk (Mateja Starič), utemeljen na prepoznatljivim šumovima kakvi se i izvan kazališta čuju i asociraju s prizorima koje predstava prikazuje. Iako u nekoliko trenutaka naglašeno edukativna, pa i aktivistička (kao u citiranju europskih uredbi i direktiva s primjesom cinizma), Prijevoz: Teret predstava je u kojoj dominira atmosfera i čije je upućivanje u specifičan svijet vozača kamiona otrežnjujuće upozorenje o naličju kapitalističkog mehanizma i njegovim fatalnim posljedicama. Ne samo po bliskost kao emotivno, nego i fizičko stanje.

Predstava Zločin i kazna vjerno slijedi predložak

Kome se danas prodaje duša?

Klik kazališta Trukitrek sa španjolskih Baleara, još jedna predstava izvedena 16. rujna, briljantan je vizualni esej, postmoderna reinterpretacija triju izvorno romantičarskih antijunaka: Fausta i Mefista te Frankensteinova Čudovišta. Imenu Mefisto u viziji članova Trukitreka (lutkari Josep Piris i Lu Pulici te skladatelj Jorge de Roca) dodano je znakovito Corp. Zastupnik prodaje duše Zlu tako postaje sluga Profita koji je zamijenio Đavla. U skladu s time je i njegov postupak primijenjen na Faustu. Nagovara ga na uzastopne operacije u kojima se ljudsko oko, želudac, mozak i srce mijenjaju za mehaničke. Argumenti kojima se to čini marketinški su trikovi usmjereni na navodnu bolju kvalitetu, performanse koje mehanički organi postižu, a biološki nikada neće moći. Postupak je za svaku operaciju isti. Faust se opire, nećka, no nagovaranje ne prestaje, sve dok, i dalje oklijevajući, ne pristane i klikne na operaciju u sučelju mrežne trgovine Mefisto Corp.-a. Sve u Kliku je, dakako, hiperbola. No, učinak je razoran u smislu izoštravanja konzumerističkih mehanizama. Čovjek prestaje biti humano biće i postaje sluga korporacija kojima je, svojevoljno, prodao samoga sebe. Za takvo što, za razliku od lutka Fausta, nije potrebno čak ni podvrći se operaciji. Teret koji se dostavlja i ugrađuje u život stvarnim suvremenim Faustima mnogo je jednostavniji od mehaničkog mozga. Na planu tehnike animacije, Klik vješto koristi interakciju lutke i videa, gdje potonja tehnologija ne služi kao interaktivna kulisa, već ravnopravni sudionik zbivanja. Klik je stoga potpuno zasluženo nagrađen grand prixom PIF-a, Nagradom Milan Čečuk.

Neprikosnoveno kanonsko djelo svjetske književnosti Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog bezbroj je puta adaptirano u sve moguće kazališne forme. Jedna takva interpretacija zaigrala je pretposljednjeg dana PIF-a, 17. rujna. Predstava novosadskog Kazališta mladih u dramatizaciji Teodore Marković i režiji Emilije Mrdaković vjerno slijedi poznati predložak, a i likovno je poprilično očekivana. No, ono što predstavu čini osobito vrijednom je glumački rad Aleksandra Milkovića. Milković sam animira niz predmeta koji tako ili postaju samosvojni likovi (poput sjekire) ili metonimijski znak za pojedine osobe iz romana (Marmeladov je, primjerice, predstavljen bocom pića). Velike zahtjeve koje je ovakva struktura stavila pred glumca Milković je izvršio precizno i bez vidljivoga naprezanja, unatoč trajanju predstave od gotovo sat i pol.

Predstave koje su našle mjesto u ovome tekstu tek su dio programa 58. PIF-a. No, zajedno svjedoče o lutkarskom kriku za humanost i bliskost u pomahnitalom svijetu. Taj se krik ne ostvaruje kroz eskapizam, lutke i njihovi animatori nisu zatvoreni u svoje svjetove, nego upotrebljavaju svoje bezgranične mogućnosti u snažnom razobličavanju svega što prijeti da te temeljne ljudske vrijednosti temeljito zatre. Zaista, trebalo bi što češće gledati predstave poput ovih koje se moglo vidjeti na 58. PIF-u.