Komedija kratkoga daha

Dosta komedija koje sam u posljednje vrijeme gledala vrlo su slične. Publici se, sudeći po smijehu i rasprodanim ulaznicama, uspješno dodvoravaju (homo)seksualnim aluzijama te referencama na našu aktualnu političku ili društvenu zbilju. Među njih svrstala bih i novi pokušaj uprizorenja kultnog stripa Alan Ford u Satiričkom kazalištu Kerempuhu (nakon GK Trešnja i ZKM-a).

Od glumaca se najviše istaknuo Tomislav Štriga u ulozi Broja 1. Najuspjeliji je dio predstave vizualno vrlo dojmljiva scenografija Davora Praha, a maske Marije Bingula te kostimi Nikoline Miletić vjerno prate predložak / Snimio Luka Dubroja

Da je strip pisan kao što je Milan Fošner napisao tekst za predstavu, Alan Ford sigurno ne bi kod nas stekao kultni status. Za to je u našoj regiji svakako bio zaslužan izvrstan prevoditelj Nenad Brixy, a kasnije njegov sin Davor, jer su sjajno prilagođene sintagme, krilatice i fraze ušle u svakodnevni govor i šale. Uspjehu stripa pridonio je dakako i crni humor kojim je prikazan jad onih na rubu društvene ljestvice, ali i dovitljivost sitnih i krupnih prevaranata, korupcija koja seže od vrha do dna. Život legendarne skupine TNT potpuno je apsurdan – što god radili, oni naivni i radišni uvijek jedva preživljavaju, a na njihovoj muci snalažljiviji i nadređeni dobro zarađuju. Sve je to u ovoj predstavi, čiji je dramaturg Vid Lež, izostalo. Suptilnih aluzija koje satirički ubadaju, a da pritom nikoga izravno ne imenuju, bilo je malo, a smijeh se pokušao izazvati izvrtanjem i igrom riječima, citiranjem stihova popularnih pjesama, spominjanjem političkih stranaka i aktualnih zagrebačkih grafita, Benkovca i slično.

Poput nekadašnje ZKM-ove inscenacije i ovdje je za glavnog neprijatelja odabran Superhik (Filip Detelić). Na našim prostorima on je (iz tog stripa) najpopularniji zlikovac jer u njemu prepoznajemo situacije kada se siromašnima sve otima da bi bogati bili još bogatiji, a i kiseli alkoholni zadasi nisu nam strani. U pomoć TNT-ovoj skupini priskaču i oni koje su nekoć sami hvatali – Superhikova bivša žena Beppa Joseph (Ana Maras Harmander) i antijunakinja Margot (Ines Bojanić) i to samo zato da Broj 1 ne otkrije njihovu tajnu romansu iz zatvora. Režija Marija Kovača nedovoljno je maštovita. Puno je gegova, buke, galame i trke što nakon već pola sata postaje predvidljivo i jednolično. U pokušaju da se poveže dvodimenzionalna stripovska estetika sa slapstickom, kazališnom groteskom i prepoznatljivim filmskim elementima, nastala je mješavina u kojoj su se pogubili priča, likovi i njihovi odnosi, a samim time i dinamika predstave.

Glumcima je ponuđena samo jedna osobina pa tako primjerice Matija Šakoronja u ulozi Boba Rocka nije prikazao njegovu eksplozivnost i koleričnost zbog koje je mnogima taj mali čovjek velikog nosa silno simpatičan, nego samo proždrljivost i stalnu glad. Alan Ford je zgodan, naivan i priglup te potpunom slučajnošću rješava neke zamršene slučajeve, no u ovoj predstavi Luka Petrušić dobio je zadatak jedino prikazati nesretno zaljubljenog mladića. Elegantnog džeparoša Sir Olivera solidno je tumačio Tarik Filipović, makar mu je nedostajalo britanske profinjenosti, izumitelju Grunfu Domagoj Ivanković uspio je udahnuti njemački duh i osebujnost koja taj lik čini legendarnim, Jeremija Borka Perića i Debeli šef Hrvoja Kečkeša bili su neprimjetni, a za ovu inscenaciju potpuno nepotreban bio je lik samoubojice (Karlo Mlinar). Najviše se istaknuo Tomislav Štriga u ulozi Broja 1. Staroga paraplegičara utjelovio je vrlo energično, duhovito ističući njegovu proračunatu lukavost i rječitost. Govorio je staračkim falsetom, prateći svaku riječ gestikulacijama ruku i očima koje su se jedino primjećivale iznad velikog nosa i dugačke brade, a živo su pratile svako zbivanje. Nekadašnji dugogodišnji ravnatelj zagrebačkog Kulturnog centra KNAP nakon dugo vremena stao je ponovno na pozornicu i zablistao. U stripu Broj 1 svojim pričama koje sežu do antike zabavlja čitatelje, a zamara svoje slušatelje, no u predstavi je njegova priča o Čarugi, popraćena pjevanjem bećarca, bila potpuno promašena.

Ono što je ostalo vjerno stripu, a ujedno je i najuspjeliji dio predstave, jest vizualno vrlo dojmljiva scenografija Davora Praha. On je fantastično dočarao taj siromašni, prljavi kutak New Yorka, sa zgradama od napukle cigle i grafitima, kutijama i kantama smeća te derutnom cvjećarnicom s trulim cvijećem i požutjelim ulaznim vratima. Izvrsna Marija Bingula radila je masku i za ZKM-ovu predstavu, no ovdje je maska vjernija predlošku te uistinu svaki glumac potpuno sliči na lice iz stripa, a tome pridonosi i dosljedna kopija kostima koje je osmislila Nikolina Miletić.

Unatoč svemu napisanome uvjerena sam da će većina naših gledatelja predstavu s užitkom gledati, ali takve komedije kratkog su daha i brzo se zaborave. Mislim da Alan Ford neće biti iznimka.