Knjižnica kao sakralni prostor

Možda i jest neka vrsta novinarskog istraživačkog romana, whodunit, ali ne baš klasični, jer osim što se traži krivac, primarna je potraga za potvrdom da je osumnjičeni s početka priče uistinu i kriv. Ali Knjiga o knjižnici prije svega je ljubavno pismo životu s knjigama. Knjiga je, u to ste uvjereni nakon što pročitate ovaj naslov, najbolji čovjekov prijatelj. Onda kada ne žive u kućama sa svojim vlasnicima, druže se u komuni sličnih, ali i potpuno drugačijih od sebe, u ormarima i na policama, katovima njihovih „zgrada“ u hramu početka (kada bijaše samo riječ), prezenta i futura civilizacije.

U travnju 1986. jedna je takva zajednica ubijena vatrom.

Susan Orlean o knjižnici piše kao o objektu
koji kompilira esenciju ljudskog znanja i mašte

Riječ „hram“ nije ovdje samo tako. Susan Orlean o knjižnici piše gotovo sakralno, kao o vjerskom objektu koji kompilira esenciju ljudskog znanja i mašte; zločin protiv knjige je gotovo pa zločin protiv čovječnosti, svakako barem protiv jednog velikog dijela koji nas čini ljudima. Jedan od impresivnijih dijelova Knjige o knjižnici jest i onaj najintimniji, kada Orlean, u želji da si približi apstrakciju užasa vatrene destrukcije, ne zapali knjižnicu, nego jednu svoju knjigu. Imate dojam da svjedočite dokumentiranom snuffu, prelaženju granice, činu koji ostavlja trag krivnje čak i ako je počinjen na neživoj stvari punoj života, isključivo za potrebe pisanja. A to je – ne sâm čin, nego opis njegova emocionalnog otiska – samo jedan podsjetnik na to koliko je Knjiga o knjižnici dobro napisana.

Knjiga o knjižnici jest i knjiga o knjižnicama, jer valjda je jasno da netko tko natipka 450 stranica o jednoj knjižnici zapravo piše univerzalnu priču. Njezina je lokalnost potaknuta fenomenom požara u gradskoj knjižnici u Los Angelesu koji je 1986. godine, medijski zasjenjen nuklearnom tragedijom u Černobilu, pojeo čak 400.000 knjiga i stvorio preko 20 milijuna dolara štete, kao i golemu prazninu u životu grada. Vatra nije izbrisala samo slova, pisane riječi. Razorila je mikrodruštvenu strukturu i rituale zajednice građana gladnih zabave i informacija, studenata, beskućnika i znanstvenika koji su u predinternetskoj eri dijelili prostor sa svim svojim različitostima, baš kao i knjige u njemu. Požar je sve to zaustavio.

I tu dolazimo do istraživačkog trilera: je li holivudski plavušan Harry Peak, dokazano narcisoidni i bolesno ambiciozni rođeni muljator, ujedno i poremećeni piroman koji je podmetnuo požar u trenutku obrane ugroženog ega nakon verbalnog sukoba sa zaštitarom? Ili je krivac netko drugi? Ili nitko, ako su u pravu oni stručnjaci koji kažu da požar uopće nije bio podmetnut?

Kičma je to knjige koja je, dakle, puno više od traženja odgovora na sva ova pitanja; ona su tek bazen u kojem se kupaju kratka povijest knjižničarskog posla i velik broj živopisnih likova. Uz sumnjivog propalog glumca i egocentrika Peaka, možda drugi „najglavniji lik“ jest Charles Fletcher Lummis, još jedan neopisivo živopisan karakter iz povijesti Los Angelesa. Rooseveltov harvardski prijatelj, prvi urednik L. A. Timesa, novinar i pjesnik koji je svoje stihove objavio na kori breze, bio je opsjednut poviješću američkog jugozapada i neukrotivi avanturist koji je bez ikakvih kvalifikacija preuzeo gradsku knjižnicu. S Peakom ga veže to što je također imao bujnu maštu i prijateljima je volio pričati mnoge uzbudljive osobne priče koje prečesto nisu bile pretjerano istinite, ali su doprinosile mitologiji personalnog brenda.

Knjiga o knjižnici podsjeća nas i na s današnje pozicije nevjerojatne fakte kao što je onaj da su 1880. knjižnice vodili isključivo muškarci, a samo je četvrtina svih knjižnica u SAD-u zapošljavala žene, naravno na nižim pozicijama. Žene nisu smjele posjedovati vlastitu člansku iskaznicu, a ako bi i ušle unutra, za njih je bila rezervirana „soba za dame“. Desetak godina kasnije stvari se polako počinju mijenjati, a kada je Mary Jones, još jedna heroina s popisa likova ove povijesno-kriminalističke sage, 1905. smijenjena s pozicije šefice losanđeleske knjižnice samo zato što je bila žena, dolazi do prkosnog otpora i uličnih prosvjeda koji su borbu za vlast nad knjižnicom pretvorili u veličanstvenu epizodu iz povijesti kalifornijskog feminizma.

I sve to Susan Orlean spaja u savršeno skladnu, pitku, duboku, informacijama i stilom bogatu literaturu, balans true crime novinarstva i poetske esejistike koja će vas usto i pristojno uznemiriti seciranjem fenomena velikih i masovnih (gotovo uvijek politički motiviranih) spaljivanja knjiga kroz povijest pa tako i natjerati da se još više zaljubite u papir.

Na kraju krajeva, autorici nije prvi put da na temelju nečeg naizgled običnog izgradi nešto uistinu posebno. Susan Orlean, novinarka magazina The New Yorker od 1992. godine, možda je najpoznatija po Kradljivcu orhideja (The Orchid Thief, 1998), još jednom komadu književnog novinarstva koji je pokazao kako se iz opskurne vijesti o uhićenju vrtlara koji je dilao zaštićeno cvijeće može razviti uzbudljivi bestseler. Do te mjere da ga 2002. Charlie Kaufman i Spike Jonze odvedu do velikog platna kao Adaptaciju, a Susan Orlean, od pismene novinarke i hvaljene književnice, postane lik kojeg glumi Meryl Streep. Pričalo se prije nekoliko godina i o snimanju filma po Knjizi o knjižnici, ali se onda prestalo, što znači da saga o požaru i ljudskoj volji da rečenicama ostavi trag u povijesti za sada ostaje živjeti u svom prirodnom habitatu – ukoričenom papiru. On možda nije otporan na vatru i vodu iz vatrogasnih šmrkova, ali je prostor na kojem živi i Knjiga o knjižnici, jedna od onih koja u zajednici različitih na policama zaslužuje poseban status.