Ići svojim nebom krvareći ljepotu

— Pa što onda voliš, čudnovati stranče?

— Volim oblake, oblake koji putuju…tamo…tamo daleko…one divne oblake!

Charles Baudelaire, Stranac

U Matici hrvatskoj, u prepunoj Dvorani Jure Petričevića, 22. rujna premijerno je prikazan film Dubravka Oraić Tolić: u oblacima u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, udruge Oksimoron i Klinike kreativnosti. Scenaristica i redateljica filma je akademkinja Helena Sablić Tomić, a snimatelj je Davor Šarić.

Dubravka Oraić Tolić s ekipom filma i unucima / Snimio Mirko Cvjetko / MH

U filmu, koji prikazuje život i stvaralaštvo akademkinje Dubravke Oraić Tolić kroz osobnu i umjetničku dimenziju, nema glorifikacije, jer sve je na kraju priča o ljubavi kroz koju se prelamaju važni društveni i povijesni događaji u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Oblaci, koji se spominju u citatima Baudelaireovih ili Cesarićevih stihova, ovdje su metafora neuhvatljivosti, snenosti i sanjarskog, rasplinutosti, ali i deziluzija. Film svjedoči o ljubavnoj priči koja je smisao našla u posvećenosti istome cilju, borbi za hrvatski jezik i hrvatsku državu. O životu velikih hrvatskih intelektualaca, Dubravke Oraić Tolić i Benjamina Tolića, svjedoče brojni prijatelji i suradnici, koji govore o njihovu nimalo laganom putu. Filmom dominira lakoća i lepršavost glasa pripovjedačice Dubravke, koja se poput djevojčice vraća u svoje Andrijevce, prisjeća se upoznavanja sa svojim dragim, odlazi potom u suprugovo Posušje, istražuje kronotop vlastita djetinjstva. U filmu nalazimo i ostale važne topose njihova života:  Slavonski Brod, Vukovar, Zagreb, Beč i Zürich.

Dvorana Jure Petričevića u Matici hrvatskoj bila je popunjena do posljednjeg mjesta

Hrvatska književnica i teoretičarka
akademkinja Dubravka Oraić Tolić

Prikazana je i borba supružnika za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, potom emigracija u Beč, Tolićevo zatočenje u vrijeme hrvatskog proljeća… Gledatelji su imaju priliku zaviriti u sobicu Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kojoj su se pisale sjajne knjige, a govori se i o radu čuvene Zagrebačke stilističke škole. Spominju se i poznate knjige Dubravke Oraić Tolić Akademsko pismo, Teorija citatnosti, Čitanja Matoša… A o knjizi Pejzaž u djelu A. G. Matoša autorica govori kroz prikaz morskih ambijenata u kojima je nastajala. Tu su i jedrilica i sjećanja na obiteljske trenutke, uz mnoštvo fotografija. Inventivno su u film stripovski uvedeni oblaci, preko slike Pabla Picassa, u kojima su ispisane činjenice ili pjesme, a niz kadrova posvećen je oblacima, stratosferi.

Scenaristica i redateljica filma je akademkinja Helena Sablić Tomić

Dubravka i Benjamin Tolić 1964. uz Savu u Zagrebu / Izvor Privatna arhiva

Na kraju projekcije Dubravka Oraić Tolić istaknula je kako je ona samo pripovjedačica, a njezin suprug Benjamin glavni lik. Ona od njegove smrti sebe ne potpisuje matoševski s D.O.T., već s Benjaminova Dubravka jer je, kazala je, to cijeli život i bila. U tom su smislu ovaj film i knjiga Tvojim glasom. Ljubav u sjeni politike, koja je nastala nakon smrti voljenoga supruga, posebno povezani. Dubravka je ispričala da je gledala u dubinu ekrana kao u svemir i pisala. Tako su nastali žanr i postupak: zajednička autobiografija pisana njegovim (Benjaminovim) glasom. I dok je taj rukopis kasnije uređivala, nastojala je izbjeći opasnosti žanra, poput egocentričnosti i uljepšavanja, no ističe kako je najteže bilo s emocijama, ali je i njih sačuvala od prekomjernosti. Tako je i u filmu – ton naracije, stihovi i glazba posve su otklonili ton tragičnosti, patetike i ideologičnosti, rasplinuvši ga.

Dubravka Oraić Tolić, zajedno sa scenaristicom i redateljicom, akademkinjom Helenom Sablić Tomić, na kraju je uspjela postići nešto zaumno, što je film učinilo metafizičkim. Jer cilj i jest u nebeskom, u vertikali, u onome što izmiče ovozemaljskom, a to je iskonska duhovnost i življenje umjetnosti i znanosti. U konačnici, film, kao i knjige, ostaju budućim generacijama kako bi svjedočili o iskrenoj posvećenosti, ljubavi i prijateljstvu, lišenoj karijerizma, ali i banalnosti „zemnih stvari“. Oblak je krvareći ljepotu išao „svojim nebom“, pisao je Dobriša Cesarić, baš kao što su to činili Dubravka i Benjamin.