Grad koji šuti danju, a pjeva noću

Kad ljeti stignete u Osor, na uskoj prevlaci što mostom spaja Cres s Lošinjem, prvo što vas dočeka nije zvuk, nego – tišina. Malo misto velike prošlosti, koje izvan sezone broji tek nešto više stanovnika nego što ima prstiju na obje ruke, i usred ljeta uspijeva sačuvati svoj spokoj. No s dolaskom večeri atmosfera se ipak mijenja.

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije sa zvonikom uz nju – monumentalna, predimenzionirana u odnosu na sve što je okružuje, velika i dostojanstvena – dominira središnjom pjacetom na kojoj je podignuta. Upravo je tu središte Osorskih glazbenih večeri, festivala koji je ove godine obilježio pedesetu obljetnicu.

Festival su otvorili Zbor HRT-a i ansambl Concerto dei venti pod vodstvom T. Fačinija / Snimio Sandro Tariba / Osorske glazbene večeri FB

Osorske večeri odavno su nadrasle lokalne okvire. Zapravo, na stanovit način one niti nisu niknule „odozdo“, iz same zajednice, iako su u lokalnoj sredini uvijek imale podršku. Pojavile su se 1976. idejom i zaslugom jednog režisera – Daniela Marušića, Dalmatinca koji je, međutim, u Osoru vidio savršenu kulisu za ideju o gradu glazbe koji će, u odnosu na veliku povijest mjesta, u programima uvijek isticati (i) hrvatsku notu – kroz autore, izvedbe i narativ.

Sve dalje je povijest, koju je Marušić oblikovao na sebi svojstven način, da bi nakon njegovog odlaska 2009. već 2011. festival, kao ključ opstojnosti, dobio nacionalni status. Tako je Osor dobio priliku prerasti u malo mjesto s velikim festivalom – priliku koju Osorske glazbene večeri ne smiju propustiti.

Ovog ljeta, u jubilarnoj sezoni, program je donio simboliku kontinuiteta. Obljetnički festival privukao je k sebi vodeće hrvatske i svjetske glazbenike. Zagrebački solisti i Dani Bošnjak, Monika Leskovar i Martina Filjak, Dubravka Šeparović Mušović uz Boštjana Lipovšeka i Huiwon Lee, zatim Papandopulo kvartet i Monika Cerovčec, Gradski zbor Brodosplit pod vodstvom Vlade Sunka, Riječki klavirski trio i Ivana Srbljan, Hrvatski barokni ansambl, Krešimir Stražanac uz Kajanu Pačko i Danijela Detonija, a potom i Detoni u samostalnom recitalu te klavirski duo D&B koji čine Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek, reprezentativni je niz mahom domaćih izvođača, vrhunskih interpreta, ali i promicatelja hrvatske glazbe koji su u obljetničkom izdanju festivala s pravom našli svoje mjesto.

S druge strane, organizatori festivala očigledno su promišljali i u proširenom programskom konceptu. Tako se u Osor privlače „velika imena“ poput Gudačkog kvinteta Berlinske filharmonije i Trija Busch koja također, prema Marušićevoj doktrini, u svoje rasporede „imaju zadatak“ uvrstiti djela hrvatskih autora. No od takve „doktrine“ u određenoj se mjeri i odstupa, očigledno u namjeri da se privuče pažnja šire publike. Tako Linus Roth na violini i Petrit Çeku na gitari u Osor dolaze s obradama Vivaldijevih Četiriju godišnjih doba, dok svjetski ranoglazbeni brend Il Pomo d’Oro, u komornoj varijanti uz mandolinista Raffaelea La Ragionea, priređuje atraktivan program barokne koncertantne glazbe – od Vivaldija do Paisiella.

U istom smjeru išao je i program otvorenja sa Zborom HRT-a te bremenskim ansamblom Concerto dei venti pod vodstvom Tomislava Fačinija izvedbom Monteverdijeve Večernje, ali je donio i programski pomak. U gusto tkivo Monteverdijeva remek-djela bile su uklopljene skladbe njegovih suvremenika s „našom adresom“ – Ivana Lukačića i Vinka Jelića – a u kontrastu, ili možda u suzvučju, iste večeri izvedeno je i novoskladano djelo Berislava Šipuša.

Festivalski koncept i dalje je ostao vjeran ideji Osora kao mjesta rađanja nove hrvatske glazbe, pa su ovog ljeta u osorskoj katedrali svjetlo dana ugledale i skladbe Tarbuka, Tudora, Bobića te Sande Majurec, kao i najmlađeg među njima, Šimuna Matišića, u kojeg se s pravom polažu velike nade. Festival se okrenuo i najmlađima: glazbeno-scenski program za cijelu obitelj Miševi i mačke naglavačke – nastao prema stihovima Luka Paljetka, friško je izašao iz radionice skladateljskog veterana Dubravka Detonija.

Ima stvari koje, kad su dobre, ne treba mijenjati. Osor nosi intimno, posebno ozračje i osjećaj stopljenosti s prostorom. Glazbenici vole nastupati ondje – i to je gotovo opipljiva kategorija. Atmosfera u mjestu, ispunjenom skulpturama hrvatskih skladatelja, doista je neponovljiva. Program, pak, ostavlja dojam raznovrsnosti i čvrste umjetničke kvalitete.

Osor ima priču. Došlo je vrijeme da se ta priča, zajedno s programom, jasnije i glasnije počne prepričavati prema javnosti. Vlastita proizvodnja kulturnih sadržaja, kao u slučaju programa za djecu, također je dobrodošla. U suprotnom, festival takvog formata i koncepta bilo bi jednostavnije održavati u sredini gdje publike već ima ili ju je lakše dovesti. No izgubili bismo „priču“ koju nije moguće nadoknaditi.

Na televizijskom ekranu, kao i u Osoru, Daniel Marušić znao je „pričati priče“ – i bio je pravi majstor u tome. Snažnije otvaranje prema publici stoga ne bi bilo daleko od njegove vlastite doktrine. U programskom sloju vidljivi su koraci koji idu u tom smjeru. Narednih pedeset godina pokazat će kojim će se putem nastaviti kretati linija života te krhke, ali snažne i jedinstvene osorske glazbene štorije.