Glazba za izmaštane filmove

LHD, Summer is Over

Izd. Dirty Old Label, 2025.

Za slušatelje kojima se akronim LHD još uvijek čini zagonetnim, nije riječ o nekom neobičnom kemijskom spoju nego o sisačkoj instrumentalnoj rock and roll postavi iznikloj na ruševinama Bambi Molestersa koji su 2018. zatvorili puni krug, raspali se i postali dio slavne povijesti. Od debija LHD-a Off the Grid prošle su već tri godine, a novost je da su u međuvremenu Lada, Hrvoje i Dinko u priču uveli četvrtog člana, gitarista, producenta i starog suradnika Svena Pavlovića. Naslov novog albuma Summer is Over nije slučajan – uostalom, s čime bi ako ne s ljetom, makar i kasnim ljetom ili njegovim krajem, mogla imati veze glazba s korijenima u staroj ljubavi, surf rocku? „Naslov nam je sinuo spontano, lani na Surfer Joe Festivalu u Livornu“, pojašnjava Lada. „Svirali smo posljednjeg dana i vrijeme se promijenilo. Zapuhao je vjetar, zahladilo je i koncert je s vanjske pozornice prebačen u manji klub i sve je poprimilo malo drugačiji, intenzivniji dojam. Šalili smo se da je surferima došlo vrijeme da ljetne havajske košulje zamijene jesenskim jaknama… ljeto je gotovo.“ 

Ne slučajno postavljena na početak, tema Badija sažima sve njihove vrline: sviračku kompaktnost, autorsku nadahnutost i nesvakidašnji osjećaj za dramu –  preciznije rečeno, filmičnost koja se provlači kroz većinu njihovih najboljih radova. Zaključiti da skladbe poput dinamične Badije ili usporene ali ništa manje hipnotične Someone’s Coming zvuče kao soundtrack za još nesnimljeni film možda bi bilo otrcano i banalno, ali teško se sjetiti prikladnijeg opisa za njihovu glazbu. Surf svakako jest njihov stalni žanrovski oslonac – najzgodniji je primjer Summer Ride, s kratkom aluzijom na rock ‘n’ roll klasik Summertime Blues – ali odande putovi, makar privremeno, vode i drugdje: u sanjivu psihodeliju i baladičnost classic rocka (The River Forgets i Buzz blistaju u svojoj lirskoj ljepoti) ili na područje južno od imaginarne ili stvarne granice (South of the Border). Ispunjen sjajno produciranom glazbom, Summer is Over u gotovo svakom pogledu nadmašuje prvijenac Off the Grid; tražite li autoritativniji i nadahnutiji instrumentalni gitarski album snimljen ove godine, ovdje ili u široj okolici – ne morate gubiti vrijeme.

Brad Mehldau, Ride into the Sun

Izd. Nonesuch / Dancing Bear, 2025.

Mnogo je uočljivih, presudnih osobina koje uistinu velikoga glazbenika razlikuju od kompetentnog ili vrlo dobrog. Jedna od ključnih je nezadrživ impuls otkrivanja novog, žudnja za istraživanjem nepoznatog što ga neprestano vodi u nove, različite i sve izazovnije kreativne faze. Možda zato Brad Mehl­dau nije obična pijanistička jazz zvije­zda, ako takvo što uopće postoji – radi se o utjecajnom glazbeniku (jednome od najvećih uzora i našeg Matije Dedića) koji s podjednakim žarom i majstorstvom izvodi autorski jazz, Beatlese i Bacha, Soundgarden i Radiohead, Theloniousa Monka i standarde iz Velike američke pjesmarice – a pritom ni za milimetar ne odstupa od vlastitih umjetničkih uvjerenja i visoko postavljenih ciljeva.

Pozamašan raspon interesa Mehldau sada dodatno proširuje konceptualnim albumom u cijelosti posvećenom glazbi zlosretnog, prerano preminulog kantautora Elliotta Smitha. Istina, veći dio materijala čine reinterpretacije Smithovih predložaka, u pravilu bolno emotivnih i katkada mračnih skladbi među kojima se izdvaja Between the Bars – delikatna balada koja je ovdje zadržala temeljne konture, ali je nadograđena Mehldauovim posebnim klavirskim dodirom. Aranžmansku raznovrsnost podcrtali su i osigurali renomirani gosti kao što su pjevač i gitarist Daniel Rossen iz indie sastava Grizzly Bear, te mandolinist i vokalist Chris Thile iz folk grupe Nickel Creek; istovremeno, neke su izvedbe – primjerice, uvodna Better Be Quiet Now – oplemenjene zvucima komornog orkestra pod ravnanjem Dana Colemana. Uvrštene su i četiri autorske skladbe za koje Mehldau kaže da „reflektiraju ugođaj Smithovih pjesama“, a cjelinu su nadopunile interpretacije manje znane teme Sunday Nicka Drakea i Thirteen iz repertoara sastava Big Star, neopjevanih (anti)heroja rocka sedamdesetih. Kao što Mehldau nije običan pijanist, tako ni Ride into the Sun nije rutinski tribute album. Elliott Smith ne zaslužuje ništa manje od ovako imaginativne posvete.

Marissa Nadler, New Radiations

Izd. Bella Union /
Sacred Bones, 2025.

Već se na aranžmanski ogoljenom prvijencu Ballads of Living and Dying (iz davne 2004) mogla prepoznati snažna autorska i izvođačka osobnost Marisse Nadler. Prizor s pomalo sablasne omotnice sugerirao je fascinaciju gothic rock estetikom (na albumu se našla i Annabel Lee Edgara Allana Poea), a pjesme su većinom izvedene u asketskoj kombinaciji gitare i autoričina sugestivnog mezzosoprana, uz povremene dodatne klavijaturističke ukrase. Dva desetljeća i devet albuma kasnije, Marissa Nadler zvuči produkcijski raskošnije, ali jednako pesimistično… i u autorskom smislu još dorađenije. Djelomice nastao u nešvilskim tonskim studijima, a dijelom u kućnom ambijentu, album New Radiations sadrži suptilne instrumentalne aranžmane dugogodišnjeg suradnika po imenu Milky Burgess. No, tehnički podaci prestaju biti zanimljivi već nakon prvih taktova uvodne It Hits Harder.

Marissa Nadler navik­nula nas je na činjenicu da joj je magličast ugođaj jednako bitan kao i struktura pjesme, no snolika suptilnost katkada prerasta u noćnu moru, ne toliko zbog glazbe koliko zbog stihova – pjesme poput Hatchet Man, doista zaslužuju oznaku murder ballads. Balade o ubojstvima? Kritičarka Marcy Donelson s portala All Music njezinu glazbu opisuje terminom astro folk, ali svejedno je koju podžanrovsku etiketu, postojeću ili izmišljenu, pripišete ovoj neobičnoj glazbenici. Radi se o inspirativnim, artikuliranim, fino uobličenim pjesmama, o posve melodioznoj glazbi stopljenoj sa stihovima koji ponekad nalikuju scenarijima za kratke horor filmove.