Fikcija i fakcija kod mene su jednako stvarne

Ranko Novak rođen je 1951. godine u Zagrebu, a u djetinjstvu, osim u Zagrebu, boravi u Splitu i na Rabu. Nakon mature, 1970. upisuje Arhitektonski fakultet u Zagrebu, a nakon diplome počinje raditi u struci kojoj posvećuje cijeli svoj radni vijek. Molba da za jedan tjednik napiše nešto o djetinjstvu i životu svoga oca potaknula ga je da počne zapisivati sjećanja o svome djetinjstvu koja su rezultirala knjigom Priče iz moje davnine.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

U Vijencu smo objavili vašu priču Hirovita Sava i Kaštelanova lambreta i izrazito zainteresirali čitatelje. Recepcija vaše knjige Priče iz moje davnine iznimno je dobra, iako sebe nazivate zaigranim amaterom koji uživa u avanturi pisanja. Gdje je granica amaterizma u književnosti?

Pišući ove priče kao zaigrani amater uistinu sam uživao. Našao sam se u jednom novom „fahu“, u jednoj za mene potpuno novoj avanturi. Gdje je ta granica i kada se postaje profesionalac, ja ne znam. Ali znam da ja to sigurno postati neću. Profesionalizam uključuje mnogo toga drugog, a koliko zadržava početnički užitak, upitno je.

Igrate se značenjem i smislom, ludičnost je jedno od bitnih obilježja vašega stila, kao i duhovitost, autoironija, svježina pisanja, različita perspektiva, ali i povijesna dokumentiranost.

Da, volim se pomalo igrati smislom i „ludirati“ se riječima, kao i autoironijom, ali to ne radim ciljano. Naprosto, ja tako nekako razmišljam o stvarima i ne znam drugačije. U obiteljskom domu odmalena sam rastao u inspirativnom okruženju. Bit će da sam tako „kao pasivni pušač“ i udahnuo nešto od te literarne atmosfere koja me okruživala. A to što sam kao dijete nesvjesno upio, moguće da mi je u ovim godinama pomoglo i ohrabrilo me upustiti se u ovu spisateljsku avanturu. Naravno, sve to bez imalo ambicije da se svojim pisanjem pokušam približiti velikoj očevoj literaturi. Daleko od toga i upravo suprotno od toga!

Koristite različite idiome hrvatskoga jezika i poigravate se njima, fluidno prelazite iz jednoga govora u drugi. Nazivate svoj jezik „slobodnim brbljanjem uglavnom standardnim jezikom, ali i različitim govorima“. Kako ste usvajali idiome i idiolekte i koji vam je govor najbliži?

Ljubav prema vlastitom jeziku, brbljanje i igranje njime, kao i svjetonazor, usvojio sam, ili „udahnuo“ u obiteljskom domu. Slušajući godinama roditelje kako i što govore i što komentiraju, promatrajući njihov život, probleme i razočaranja s kojima su se suočavali, još kao dijete upio sam dosta od toga. Najbliži mi je standardni govor. U svakodnevici, „iskvaren“ je kajkavskim, jer (ipak) rođen sam u Zagrebu! U lokalnom smislu ja sam „apatrid“ u vlastitoj domovini. Ne pripadam ni jednom od lokalnih govora niti dijalekata u potpunosti, ali sam ih sve u djetinjstvu slušao pa su mi „ostali u uhu“.

Kako biste žanrovski odredili svoju knjigu čijim naslovom parafrazirate Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić? Je li to zbirka kratkih priča, mozaik sjećanja, memoarska proza, dokumentarni roman, autorefleksivni fikcijsko-fakcijski dnevnik…

Istina je, parafraziram njezin prepoznatljiv naslov, umećući „svoju zamjenicu“ kako bih ispričao nešto o vlastitoj davnini. A moja je proza nešto između prva tri vaša određenja. Fikcija i fakcija kod mene su isprepletene. Kao bevanda u kojoj su nerazdvojno pomiješani vino i voda. Bitno je samo da nije previše razvodnjena i da pilcu bude osvježavajuća. Kad sam knjigu poklanjao svojim sinovima, napisao sam im da se previše ne zamaraju tražeći u tekstu istinu, razdvajajući je od fikcije. Jer u ovako pomiješanom stanju one se nadopunjuju i za mene postaju ravnopravne i obje jednako stvarne.

U knjizi se referirate na Prousta, Čehova, Goldonija uključujući intertekstualne elemente. Koja je funkcija takva isprepletanja?

Proustov kolačić, Čehovljeva puška i Goldonijeva Mirandolina bili su mi logične poveznice s prizorima, reći ću, „sličicama“ o kojima sam pisao. Jer ja sam vizualni tip koji u glavi prvo slika, pa tek onda rukom zapisuje. Isprepletanje mi je poslužilo samo da upućenu čitatelju pomognem u njegovim slikovnim asocijacijama.

Spominjete i hrvatske književnike koji su vas okruživali u djetinjstvu i koji su surađivali s vašim ocem Slobodanom Novakom, književnim maestrom, kao što su Cesarić, Kaštelan, Jeličić, Franičević Pločar, krugovaši, Šoljan, Slamnig, Pupačić…

O piscima koje navodite, ipak priznajem, sve je uglavnom fakcijski točno. Osim onog susreta s Bepom Pupačićem u raju! On je, naime, sigurno već odavna tamo, a za sebe nisam siguran da ću mu se priključiti.

Često spominjete različite prostore, analitički i precizno, navodite i: „Moja najdraža drvena kuća u životu je dedina kuća na našem Bregu.“ Pomaže li vam vaša primarna struka, arhitektura, u strukturiranju priča i cijeloga djela?

Arhitektura me naučila određenom redu, kako u razmišljanju tako i djelovanju. Vjerojatno mi nešto pomaže i u vizualizaciji, u kretanju mislima kroz različite prostore. Prostor dedine kuće na mom Bregu, kao i neki drugi o kojima pišem, već odavno ne postoje, ali ja se kroz njih i danas lako snalazim i krećem.

Završavate dvjema pričama o svome ocu, Uloga špagerica u mojem životu i Pješčana kupola. Kada ste čitali Mirise, zlato i tamjan i ostale bezvremenske romane, neke od najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća? Jeste li svoga oca doživljavali kao književnika? Koje vam je najdraže očevo djelo?

Da, želio sam završiti s te dvije intimne priče o ocu. Mirise i ostala očeva djela čitao sam još kao mladić. Povodom njegove 100. obljetnice rođenja koju smo obilježili prošle godine, uhvatio sam se ponovno nekih njegovih tekstova. Naravno, doživljavao sam ga i osjećao prvenstveno kao oca koji se „usput“ bavi i pisanjem. Ali ne kao nekom njegovom isključivom profesijom, jer njegova stvarna ljubav bile su ruže i „malattia di pietra“. Volio je vrtlariti, strasno planirati na milimetarskom papiru, a potom i pažljivo zidati kamenom. Emocionalno mi je najdraži Zavičaj, a Protimbe volim kao istinsko svjedočanstvo o njegovu vremenu.

Koliko ste dugo istraživali svoje obiteljsko rodoslovlje? Obitelj vam je iznimno bitna, vrlo lijepo govorite o svima, majci, ocu, bratu Lovorku, kojemu i posvećujete knjigu, kao i supruzi Dunji, pišete i o baki Marženki, podrijetlom Čehinji. Pogotovo su zanimljive priče djeda Miška. Jesu li priče istinite ili ih je djed krojač sam krojio, a vi u svojoj knjizi prekrajali?

Ustvari, rodoslovlje je istraživao moj brat, ne ja. On je kontaktirao poznatog splitskog antroponomastičara Nepu Kuzmanića, koji je rekonstruirao naše rodoslovno stablo po očevoj liniji. Oko tog stabla moja mašta preplela je sve ostalo. Da, o obitelji govorim lijepo i ne mogu drugačije. Posebno o ocu i djedu Mišku koji su najviše utjecali na moje formiranje. Ali i o bratu i o majci, koja je zbog političkih prilika žrtvovala vlastitu karijeru, čega sam se dotaknuo u priči Kantica masti. Posvetila je život ocu i bila je njegov strogi kritičar i uvijek prvi recenzent. Da, vjerujem da je već i djed krojač neke detalje svojih priča prekrajao, a potom se škara uhvatila i moja malenkost!

Knjiga je ilustrirana obiteljskim fotografijama. Posebno lijepo opisujete jednu maminu sliku kad je imala šesnaest godina. Na naslovnici je fotografija vas kao djeteta s tatom na maminom biciklu. Kako ste uspjeli sačuvati fotografije i othrvati ih zaboravu?

Ta slika moje mlade mame nestala je, nažalost, u požaru kad je potpuno izgorjela moja najdraža drvena kuća – moja „domovina“. Žao mi je da i tu sliku nisam mogao uvrstiti u knjigu. Ako izbjegnu požar, fotografije se uglavnom same uspijevaju sačuvati unutar korica obiteljskog albuma. Stavio sam ih u knjigu jer je ona tiskana u više primjeraka nego što je jedan unikatni album. Možda će se time othrvati zaboravu. Pritom moram spomenuti trud svih urednika koji su na knjizi radili, a oko fotografija posebno trud grafičkog urednika Pavla Damjanovića, koji ih je odlično priredio za tisak.

Pišete o događajima u periodu od 1951. do 1976. godine. Kojim ste redoslijedom pisali poglavlja?

Precizna kronologija nije mi bila naročito bitna, iako se knjiga bavi navedenim periodom. No pojedina poglavlja kronološki se preklapaju, jer u istim godinama boravio sam, naprimjer, u Novoj Vesi, ljeti u Gonaru, a zimi kod bake i dede na Bregu na Vidovčici. U početku je to bilo bez nekog posebnog plana, onako kako sam se čega prisjećao, s mnogo popratnih asocijacija. Tek kasnije, svojim sam se rečenicama više puta vraćao „sa sjekirom u ruci“. Izbacivao sam suvišno, dopisivao, kratio priče i razvrstao ih u okvirna kronološka poglavlja.

Spominjete i gledanje u vatru, fascinaciju vatrom kao ulazak u poseban svijet. Koji su vam bili poticaji za knjigu, kako ste kreirali narativne strategije? Koliko ste dugo pisali ovu opsežnu knjigu kojom zadržavate zaborave?

Vatra kao počelo oduvijek je plašila i fascinirala životinje, ali i hominide, otkako su se uspravili pa sve do danas. Fascinirala je i mene, malog klinca, dok sam je navečer netremice promatrao kroz vrata bakina šparheta. Generalni je poticaj da se uopće prihvatim pisanja svih ovih priča bio jedan moj kraći članak o očevu djetinjstvu na Rabu, objavljen prije tri godine u tjedniku Nacional. Nakon toga, na nagovor supruge Dunje, počeo sam bilježiti i neka svoja davno potisnuta sjećanja iz vlastita djetinjstva. Narativne strategije nisam posebno planirao. Ako one kod mene i postoje, kreirao sam ih nesvjesno „u hodu“, križajući i nadopisujući cijela poglavlja kojima nisam bio zadovoljan. Knjigu sam pisao s prekidima oko tri, a intenzivnije dvije godine. Sve svoje likove morao sam svojim unutrašnjim uhom prvo saslušati, a potom tek zapisivati što mi iz davnine dovikuju. U tišini nad papirom njihovi glasovi odzvanjali su mi u glavi. U toj bučnoj kakofoniji prepletali su se nadglasavajući jedan drugoga. Brzo su se izmjenjivali, a potom i nestajali, kao one šarene, bljeskajuće sličice u gluhom cilindru kaleidoskopa. U tim njihovim monolozima morao sam ih stalno prekidati i nasilu zaustavljati, što nije bilo nimalo lako. Ali da sam im skroz popustio, ova bi knjiga bila još opsežnija, a to mi, nasreću, Luka Šeput kao glavni urednik ne bi ni dozvolio.

Vaša sinestetična interdisciplinarna knjiga uključuje i pjesme, spominjete i umjetničke slike, filmove, glazbu, važne političke događaje, čime rekreirate gotovo zaboravljeno vrijeme. Pripremate li novu književnu poslasticu?

Ako knjigu smatrate sinestetičnom, to mi je vrli kompliment, na kojem vam svesrdno zahvaljujem! Ako je imalo metodična, dosljedna i koherentna, možda je to stoga što je napisana rukom inženjera. Poslastice u nastavku za sada ne planiram nikakve, osim što ću sam sebe posladiti čašom Madirazze, na kamenoj terasi uz vrt na našoj Gajardi. Tamo me zacijelo već čeka domaćin, crna ptica kos, koja će me nakon objavljene knjige, zasigurno u mnogočemu ukoriti!