Dva istaknuta hrvatska skladatelja

Ove godine navršava se 130 godina od rođenja skladatelja Jakova Gotovca i Ive Tijardovića. Očekivala sam da će se povodom tog jubileja u Hrvatskoj dogoditi nešto što će gromoglasno odjeknuti. No nije. Pa premda neke zemlje slave svoje zaslužnike gromoglasnije nego mi, ipak valja priznati da je ovogodišnje 71. Splitsko ljeto otvorilo sezonu izvlačenjem opere Dioklecijan (1964) Ive Tijardovića ne samo iz zaborava, nego je to i prvo uprizorenje toga scenskog djela uopće. Naime, opera Dioklecijan dosad nije bila postavljena na pozornicu, pa ne možemo usporediti kakva bi bila recepcija kod kritike i publike nekad i sad. No možda je ipak bolje da sve na tome i ostane. 

Skladatelje Jakova Gotovca i Ivu Tijardovića, osim što su obojica bila rođena u Splitu, povezuje još nešto: koliko god bez njih dobroga dijela hrvatske scenske glazbe ne bi ni bilo, ni jedan ni drugi nemaju nikakvo spomen-obilježje na kućama u Zagrebu gdje su živjeli. A upravo su obojica živjela u Zagrebu do kraja života. Ondje su ostvarili i dobar dio svojih stvaralačkih uspjeha. Njihova zajednička obljetnica rođenja mogla je biti dobar povod da im se grad Zagreb oduži barem postavljanjem spomen-ploče na kućama gdje su u tom gradu živjeli, no – kako to u nas sve češće biva – nitko se toga nije ni sjetio. A podatak nije poznat od jučer!

Jakov Gotovac (1895‒1982)  / Izvor HLZMK

Tko je bio Jakov Gotovac mislila sam da nikomu u Hrvatskoj ne treba ni govoriti. A možda više i ne treba. Ne zato što je to općepoznato, nego zato što to sve manje ljudi uopće i zanima. Da je Jakov Gotovac skladao samo jednu operu – Ero s onoga svijeta – kao i da je Ivan pl. Zajc skladao jednu jedinu operu – Nikola Šubić Zrinjski – i to bi bilo dovoljno da ih slavimo zato što su napisali dvije najpoznatije hrvatske nacionalne opere, koje se i danas izvode na hrvatskim pozornicama (a neke i na inozemnima). Srećom, Ivan pl. Zajc ima u Zagrebu spomen-ploču na svojoj kući u Visokoj ulici 16, gdje je živio od 1870. do smrti, 16. XII. 1914. Ploču je postavila vrlo agilna Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“ 1925. godine o 1000. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva.

Sve što sam rekla o ovim velikanima hrvatske opere vrijedi i za Ivu Tijardovića na polju operete. Njegovo je najveće djelo opereta Mala Floramye (1926), a ni druga, Spli’ski akvarel (1928), nije podbacila. Godine 1951. napisao je i jednu operu, Dimnjaci uz Jadran, no njome nije postigao popularnost svojih „splitskih“ djela, što je i razumljivo, jer je bio majstor upravo mediteranskoga štiha. Tijardović je bio i skladatelj i dirigent, ali i slikar i ilustrator. U Splitu je bio ravnatelj Opere i intendant HNK od 1933. do 1941. godine, a potom je na istom poslu bio i u Zagrebu od 1945. do 1949. godine. A gdje je stanovao u Zagrebu? U Preobraženskoj ulici broj 2, uličici koja spaja Ilicu s Preradovićevim trgom (koji danas češće zovu Cvjetnim trgom nego Preradovićevim). Ulica se tako zove zato što se u njoj nalazi pravoslavna Saborna crkva Preobraženja Gospodnjega. Otišla sam do te kuće (prva je susjeda zgrade u kojoj je nekoć bilo i moje prvo radno mjesto, onomad jedino diplomatsko predstavništvo Savezne Republike Njemačke u bivšoj Jugoslaviji, Njemački generalni konzulat, na broju 4), gdje uz zvona na ulazu još i danas piše Tijardović! No nikakve spomen-ploče, dakako, nema.

Ivo Tijardović (1895‒1976)  / Izvor HDS Facebook

Ni Jakov Gotovac, također Splićanin koji je svoja najbolja djela napisao u Zagrebu, gdje je i pokopan, nije u našem kulturnom nemaru prošao mnogo bolje od Ive Tijardovića što se tiče spomen-obilježja. A u Zagrebu je djelovao od 1923. godine, najprije kao korepetitor te operetni i operni dirigent u HNK (do 1957) i kao zborovođa Akademskoga pjevačkog društva Mladost i Jug. Od 1943. bio je nekoliko godina i direktor Zagrebačke opere. Osim svoje najpoznatije opere Ero s onoga svijeta (1935), koja je izvedena na više od 80 europskih pozornica i na 9 jezika, prije nje skladao je operu Morana (1930) i scensku glazbu za Gundulićevu Dubravku (1928), kojom se svake godine otvaraju Dubrovačke ljetne igre, a potom i opere Mila Gojsalića (1951), Dalmaro (1958) te Stanac (1959), a još 1926. godine Simfonijsko kolo, vrhunac na području orkestralne glazbe. Skladao je i više zborskih djela (npr. Koleda), kao i pjesama uz klavirsku pratnju (npr. Intima na stihove Vladimira Nazora) ili Pjesme čeznuća za glas i mali orkestar. 

Premda operu Ero s onoga svijeta, na izvrstan i duhovit libreto Milana Begovića, svi s pravom svrstavaju u komične opere, ja se sjećam da sam na toj operi uvijek plakala, i to na početku drugoga čina kad glavna junakinja Đula (sopran) dolazi u mlin, doživljava grubosti svoje maćehe Dome i pred ožalošćenim suseljankama pjeva svoju poznatu tužaljku o teškom životu djevojke bez majke, a uz grubu i osionu maćehu i vrlo tvrda oca („Majko, majčice, / Kad si me rodila, Zašto si s ovog svijeta othodila? … Ljudi, moje srce zapitajte / Kako mu je bez oca i majke!“). Na te bih se riječi u kazalištu redovito rasplakala (a gledala sam komičnu operu)! Ta je opera snimljena u cijelosti kao TV-opera u režiji Daniela Marušića (1982) i na LP ploči (Jugoton). Bila je to povijesna snimka iz 1962. godine, na kojoj su nastupili tadašnji prvaci zagrebačke Opere: Josip Gostič, Branka Stilinović, Marijana Radev, Drago Bernardić i Vladimir Ruždjak, a zborom i orkestrom HNK u Zagrebu dirigirao je sâm Gotovac. Od kuće do kazališta nije mu bilo daleko. Stanovao je u Ulici Luigija Pierottija 4.