Dragi naš kaj

U sklopu manifestacije Tjedan kajkavske kulture u Krapini je 8. rujna u Pučkom otvorenom učilištu održan 24. znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Organizatori su Hrvatska udruga „Muži zagorskog srca“ i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, a pokrovitelji Ministarstvo kulture i medija RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih RH, Krapinsko-zagorska županija te Grad Krapina. Skup se kontinuirano održava u Krapini od 2002. i okuplja stručnjake, istraživače i zaljubljenike u kajkavsku baštinu. Program Skupa otvorili su Rajko Fureš, stoloravnatelj Hrvatske udruge „Muži zagorskog srca“, i Alojz Jembrih, predsjednik Organizacijskog odbora, te uime pokrovitelja Jasna Petek, zamjenica župana Krapinsko-zagorske županije, i Ivan Bajcer, predsjednik Gradskog vijeća Grada Krapine. U glazbenom dijelu programa nastupio je kumrovečki solist Srečko Bražičko.

Sudionici skupa promišljali su o bogatstvu kajkavskog jezika i književnosti te o kajkavskom kulturnom nasljeđu / Snimila Nikol Kostanjevečki Krapinsko-zagorska županija

Skup je započeo predstavljanjem ponovljenog izdanja Naputčenja za horvatski prav čteti i pisati, skup z peldami listov i drugeh pismeneh načinov, za potrebuvanje ladanjskih škol vu Horvatskom kraljestvu (Budim 1808), prema riječima predstavljača – Martine Horvat i priređivača izdanja Alojza Jembriha – prvoga hrvatskokajkavskog jednojezičnog pravopisa prije ilirskog pokreta, ali i „prvoga hrvatskog suvremenog pravopisa“. Nakladnici ponovljenog izdanja, posvećenog desetoj obljetnici međunarodnog priznanja kajkavskog jezika (ISO 639-3, kôd kjv, Kajkavian literary language), jesu Hrvatska udruga „Muži zagorskog srca“ i Kajkaviana, koji su Naputak prvi put objavili 2004.

Alojz Jembrih održao je izlaganje Ksaver Šandor Gjalski o Zagorju i kajkavštini. Osvrnuo se na Gjalskijev feljton Zagorje, objavljen u Obzoru 1931, istaknuvši njegove ključne teze: geografsko određenje prostora Zagorja, naziv Zagorje, crtice o doseljenju na spomenuti prostor u doba turskih navala diljem BiH te ekonomska vrijednost zagorskog seljaka. Predstavio je Gjalskoga i kao jezikoslovca, upozorivši na njegovu brigu za kajkavski jezik u doba kada su mu poricali pripadnost hrvatskom jeziku, što je elaborirao u raspravi O hrvatskoj kajkavštini u časopisu Suvremenik 1929, upućujući, među ostalim, prijekore hrvatskoj filologiji što ne mari za hrvatsku kajkavštinu i što je kajkavsko rječničko blago zanemareno pri izradbi tzv. Akademijina rječnika.

Lidija Kelemen u izlaganju Čudesna ozdravljenja u „Kinču osebujnom slavnoga orsaga horvatckoga“ Petra Berke (1775) osvrnula se na deveti dio Kinča koji sadržava 136 Marijinih mirakula koji su se zbili nakon zagovora kipu Majke Božje Bistričke od 1684. do 1764.  Iznijela je statističku analizu ozdravljenih i spašenih prema spolu i dobi, trajanju bolesti prije ozdravljenja te vrsti bolesti (sljepoća, nijemost, grbavost) i nevolja (težak porod, utapanje), po godinama, koje su nakon zagovora izliječene.

Martina Horvat u izlaganju „Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče“ (1795) Gregura Kapucina u štokavskoj rukopisnoj inačici virovitičkoga franjevca (1849) predočila je kajkavske osobitosti u štokavskom tekstu s obzirom na Kapucinov predložak, ali i s obzirom na povijesni kontekst u kojem je nastao. Naznačila je da se ta dva teksta ne razlikuju sadržajno i strukturno, nego u rimi – štokavski je pisac nastojao određene kajkavske riječi zamijeniti štokavskima i na tim se mjestima u tekstu rima mijenja, ali se u rukopisnoj inačici još uvijek nalazi podosta kajkavskih osobitosti. Usto, ustvrdila je i to da se tekstovi razlikuju i na slovopisnoj, morfološkoj i leksičkoj razini.

Vera Grgac, izdvojila je nekoliko pripovijesti iz Hištorija (1735) krapinskoga župnika Štefana Fučeka, svrstanih prema vjerskom nauku o četirima posljednjim stvarima čovjekovima: kako zadobiti sretnu smrt, kako opstati na sudu, kako izbjeći pakao i kako dospjeti u nebeski raj.

Izlaganje Zdravka Doleneca Tiči vu Belostenčevu Gazophylaciju (1740) imalo je za cilj prikazati ptičje vrste (ne i domaću perad ili nazive za porodice ili rodove ptica kao više kategorije u biološkoj sistematizaciji u odnosu na vrstu) spomenute u Belostenca, njihove današnje nazive na hrvatskom standardnom jeziku, kao i znanstvene latinske nazive. Dolenec je u rječniku pronašao 56 ptičjih vrsta, kako onih autohtonih tako i onih donesenih u Europu s drugih kontinenata. Zvjezdana Jembrih je izlaganjem Majka Božja Bistrička s onu stranu oltara: istraživanja kipa Majke Božje Bistričke 2022–2025. prikazala dosadašnje konzervatorsko-restauratorske zahvate na skulpturi i grafičku dokumentaciju o izgledu kipa kroz vrijeme te najavila, zbog različitih oštećenja, buduće zahtjevne konzervatorske radove toga liturgijski važnog simbola Marije Bistrice.

Matija Mužek osvrnuo se na djela Vatroslava Rožića – dijalektološku studiju Kajkavački dijalekat u Prigorju (1893–1894) te Prigorje (1907–1908), folkloristički prikaz prigorskih osobina – pokazavši da su se u Rožića opisane određene jezične osobine nakon 130 godina prilično promijenile: zbog intenzivnijih društvenih kontakata tijekom 20. stoljeća došlo je do odbacivanja obilježja mjesnoga govora, što je rezultiralo smanjenjem dijalekatske raznolikosti.

Rajko Fureš upozorio je na važnost prvih tiskanih medicinskih stručnih knjiga na hrvatskom jeziku liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea koje imaju velike zasluge za razvoj primaljstva i hrvatskog javnog zdravstva te hrvatske medicine općenito: upute o sprečavanju i liječenju bolesti Vračtva ladanjska (1776), priručnik za primalje Kratek navuk od meštrije pupkorezne (1777) i Ispisavanje vračtvenih vod horvatskoga i slavonskoga orsaga (1779), prvo balneološko djelo na hrvatskom jeziku s iscrpnim opisom ljekovitih vrela i uputama o njihovu korištenju.

Izlaganje Syntesis kajkaviana kao sintesys Krležijana Ervina Škacana osvrnulo se na Balade Petrice Kerempuha (1936) Miroslava Krleže. Uz oslanjanje na značajne studije Mladena Kuzmanovića, Jože Skoka i Josipa Vončine, Škacan je pozvao na novo čitanje Balada, u kojima je Krleža izrazio osobne ideje i stavove o socijalnosti i tendencioznosti u književnosti, koja jedino kao visoka umjetnost potvrđuje razložnost svoje egzistencije.

Jasmina Lukec predstavila je dosad neistraženu rukopisnu pjesmaricu jezikoslovca i svećenika Marka Mahanovića Horvatske popevke svetske (1814), nastalu na poticaj biskupa Maksimilijana Vrhovca 1813. za skupljanje hrvatskog jezičnog blaga. Naglasak je stavljen na pojedine pjesme rukopisa koje su se u kajkavskoj sredini prenosile u različitim inačicama, što govori o njihovoj popularnosti, ali i o činjenici da su se zbog dugotrajne cirkulacije transformirale u odnosu na prvotne.

I ovaj je skup, koji se odlikuje kontinuitetom, bio usmjeren na valorizaciju kaja, donijevši brojne poticaje za daljnja istraživanja, a sve u cilju afirmacije kajkavskoga jezika, književnosti i kulture te trajne želje za uključivanjem tog dijela hrvatskog identiteta u nastavne predmete sjeverozapadne Hrvatske.