Aparatura povratka

Primarna je služba svake ozbiljne države zaštita vlastitog ozemlja: tla, voda, mora i svih bogatstava – biljnog i životinjskog svijeta, ruda, minerala, energenata, odnosno upravljanje svime što zovemo resursima. No prije i iznad svega zadaća je svake ozbiljne države zaštita ljudskih resursa i „upravljanje“ njima. A budući da Hrvatska nema ljudi „na izvoz“, iako ih – horribile dictu! – već stoljećima „izvozi“, onda je ta zadaća još preča i veća.

Vrijedna ali štura uputa Ministarstva financija

Ovih mi je dana u ruku došla brošura, tj. vodič Povratak, return, retour, devolver… što ga je tiskala Vlada odnosno Ministarstvo financija, čiji je cilj, kako naslov kaže, upoznati potencijalne povratnike s poreznom olakšicom – oslobađanjem od poreza na dohodak nakon 1. siječnja ove godine. U ukusno uređenoj brošuri teksta je doduše vrlo malo, a nažalost nije navedena ni mrežna stranica na kojoj bi zainteresirani mogli naći potanje obavijesti. Gesta je, dakle, više simbolična nego praktična, no i to je potrebno jer svaki iseljenik koji će je dobiti u ruku pomislit će: „Moja država misli na mene…“ Možda će to biti onaj jezičac na vagi u prilog povratku jer, kako je velik korak napustiti rodnu grudu, bilo da mu je razlog nevolja ljuta ili pak samo pusti snovi dosta puta, još je veći odlučiti se na povratak – napustiti domovinu i vratiti se, kako bi stari hrvatski pisci rekli, u „otačbinu“, napuštenu nerijetko u ogorčenju. U neku ruku, to znači „pomiriti se“ s Hrvatskom, pronaći modus vivendi. No svemu tomu treba naći i modus operandi, čemu je osim socioekonomskih i demografskih parametara, važno i poznavanje mentaliteta nacije, ali i mentaliteta potencijalnih povratnika jer nije isto biti iseljenik povratnik u Venezueli, Argentini, Njemačkoj, Australiji ili Sjedinjenim Američkim Državama.

Cijela ova štorija ima svrhu podsjetiti na prvu spomenutu zadaću svake ozbiljne države – zaštitu i „upravljanje“ ljudskim resursima, koji je, kažu znalci, početno ljudski potencijal, a tek razvojem (odgoj, izobrazba, zaposlenje) postaje ljudski kapital. S gledišta planiranja i operativnosti, u nas je danas to pitanje uglavnom svedeno na strane radnike, no sve je to mnogo veća, opširnija, višedisciplinarna tematika i problematika, koja traži izradu dugoročne strategije i mehanizam njezine provedbe.

Neka hrvatska sveučilišta i veleučilišta imaju kolegije, pa i studije upravljanja ljudskim potencijalima. Imamo i institute koji se time bave, osobito Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Institut za migracije i narodnosti. Drugim riječima, teoriju imamo, no s praksom stvar stoji drukčije jer još nemamo centraliziran i stabilan mehanizam i strukturu javne uprave tomu posvećenu, a u sklopu cjelovite politike nacionalne integracije i društvene kohezije.

Aktualni Nacionalni plan razvoja javne uprave za razdoblje od 2022. do 2027. ne spominje iseljeništvo kao državno-društveni segment. Naravno, nije zadaća takvoga plana posebice se posvećivati tom segmentu hrvatske populacije, ali njegovo nespominjanje u bilo kojem obliku upućuje na činjenicu da upravne strukture u svojoj temeljnoj zadaći nemaju u vidu taj segment naših ljudskih resursa. To je neobično s obzirom na već u prvoj rečenici jasno izražen cilj: „Modernizacija hrvatske javne uprave i brzo te pouzdano pružanje javnih usluga preduvjeti su za poticajno poduzetničko okruženje i bolje životne uvjete za sve naše građane. Javnoj upravi potrebne su stabilne i korisnički orijentirane institucije, no istodobno dovoljno prilagodljive brojnim društvenim izazovima.“ A da su iseljenici povratnici „izazov“, zacijelo nije prijeporno.

Očito je da ambicija države da potakne povratak iseljenika traži izgradnju odgovarajuće operativne strukture koja bi vodila taj proces u sklopu cjelokupne „filozofije“ vođenja ljudskih resursa od „potencijala“ do „kapitala“. Reforme, strategije, planovi i programi razvoja državne uprave – na ovaj ili onaj način tema svih poratnih vlada do danas – uglavnom su još prije petnaestak godina dovele do bujanja administracije, najčešće u kojekakvim agencijama. No kada je o ljudskim resursima riječ, to je izostalo. Postavlja se pitanje ne bi li državi bila korisna struktura, kakve imaju npr. Njemačka, Portugal ili Švedska, koja bi organizacijski u većem stupnju samostalnosti objedinila poslove vezane za upravljanje ljudskim resursima, prije svega u smislu strategije useljavanja i naturalizacije, kako povratkom iseljenika, tako useljavanjem stranaca, ne samo radnika – o kojima se, nanjušivši dobru zaradu, „brinu“ brojne privatne agencije, koje niču kao gljive poslije kiše – nego i stranaca koji kupuju nekretnine i zemljišta u Hrvatskoj, bilo stoga što žele u njoj živjeti, bilo iz špekulantskih razloga.

Spomenuta brošura dobrodošao je znak da se u državnoj administraciji spomenuta problematika inovativno promišlja i traže se alati ubrzanja i pojednostavljenja povratka. Svako inovativno rješenje dobro će doći, no temelj svemu ostaje da se povratku iseljenika kao jasno izraženu cilju državne politike osigura djelotvorna operativna „aparatura“ u sklopu cilja i strategije cjelovitog upravljanja ljudskim resursima.