Znam da su pravi čitatelji žene

Goran Tribuson, hrvatski književnik i filmski scenarist, rođen u Bjelovaru 6. kolovoza 1948, diplomirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost 1973. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1977. i magistrirao. Od 1976. do 1979. zaposlen je u Odjelu za međunarodnu suradnju Republičkoga komiteta za znanost, od 1979. do 1995. u Vjesnikovoj Agenciji za marketing, od 1995. do 2000. radi u Nakladi Leksikon, a od 2000. do umirovljenja 2013. redoviti je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti. Član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (u Razredu za književnost) postaje 2000, a redoviti je član Akademije od 2008.

Snimio Mirko Cvjetko

Jedan ste od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, filmski i televizijski scenarist, akademik. Koliko je na vaše stvaralaštvo utjecao život u Bjelovaru u kojemu ste rođeni, rukomet, obitelj, odrastanje sa sestrom, danas poznatom i priznatom redateljicom Snježanom Tribuson?

Rodni je grad institucija koja ti na čelo opali žig bez kojeg više ne možeš nikamo a da te okolina ne prepozna, domicil je tvoje ključno mjesto, uski prostor u kojem si pronašao prvu curu, dobio prvu loptu, prošao kroz osnovnu i srednju školu, prvi se put temeljito napio i stekao razna lijepa, ali i ružna iskustva. Napisao sam, dakako, i posvetio tom domicilu, bar sedam ili osam knjiga, u kojima se moj grad često puta izravno ne spominje, ali će tu neizravnost gotovo svaki njegov stanovnik prepoznati. Imam jako dobru prijateljicu koja je trenutno ravnateljica muzeja te radi na doktorskoj disertaciji o mojim knjigama, prvenstveno onima autobiografskima u kojima nema baš ničeg što se ne bi ticalo Bjelovara. Gdjekad se postidim kad mi spomene mjesta i zbivanja iz mojih knjiga na koja sam ja već dobrano zaboravio. Tragedija malih mjesta je u tome što dobar dio veoma sposobnih i darovitih ljudi pobjegne od njih u takozvana gravitacijska središta, gdje se uzdaju u bolji tret­man i lakšu prohodnost kroz znanstvene i umjetničke institucije. Možda je pomalo patetično, ali i ja sam zbrisao iz tog malog grada kako bih ga mogao i dalje voljeti.

Dobili ste Nagradu Fran Galović 2019. za najbolju knjigu na temu zavičaja za ljubavno-obiteljsko-povijesni roman Otac od bronce. Svojedobno ste citirali Boba Dylana koji u Kronici 1 piše: „Prošlost prolazi polako.“ Iako Dylan progovara o New Orleansu i o drugome kontekstu, kako i koliko vaša intimna, ali i makropovijest utječu na vaše stvaralaštvo?

Dylan u tekstu što ste ga spomenuli ima i dodatak: „Prošlost prolazi polako tako da dugo možete biti mrtvi.“ To je neka vrsta grobljanske filozofije ili pseudofilozofije. Traju li ti slika i natpis na spomeniku desetljećima, tad postaješ trajnom vrijednošću. Ja sam furlanski potomak loze koja se uglavnom bavila klesarstvom, pa je, putujući trbuhom za kruhom, stigla i do Bjelovara. To je okolnost koja mi je vjerojatno nekim genetskim čudesima usadila i trajan interes za groblja. Napisao sam i knjigu Potonulo groblje, koja je ovdje objavljena u nekoliko izdanja, po njoj je snimljen i film, prevedena je i na arapski te objavljena u Bejrutu, potom se na francuskom pojavila i u Parizu, a trenutno je u tisku i češko izdanje koje bi dogodine trebalo izaći u Pragu. Kako je dobar dio tribusonovske familije radi posla stanovao nasuprot, ili u blizini groblja, vjerojatno je i to mikropovijesna i intimistička činjenica koja je ostavila dubok trag i u mojem pisanju. I sâm sam s ocem radio najrazličitije grobljanske poslove pa ćete tragove tog iskustva pronaći i u Povijesti pornografije. Zapravo, to je općenito pravilo koje nije zaobišlo ni pisce ni najobičnije građane. Osuđeni smo na vlastito iskustvo koje je jedini rezervoar iz kojeg crpimo priče i vlastita sjećanja. A svako iskustvo ima dva pola, onaj intimistički i onaj, kako vi kažete, makropovijesni. Zato su moje knjige pune dirljivih sjećanja na roditelje, prijatelje, žive i mrtve, djevojke koje sam nekoć uspješno ili neuspješno volio, kao i na mjesta i ulične bjelovarske vizure, koje danas počesto ne izgledaju onako kako su izgledale nekoć. S druge strane, moje su stranice otvorene i za Cheta Bakera, Rolling Stonese, Sida Viciousa, kao i za stotine panorama koje sam znao ugledati pri suncu ili prolomu oblaka kad sam autostopom „landrao“ po Europi. 

Otac od bronce svojevrsni je nastavak vaših autobiografskih zapisa Vrijeme ljubavi, a ispovjednoj prozi, autobiografskoj tetralogiji pripadaju i Rani radovi, Trava i korov, Mrtva priroda. Jesu li i vaša druga djela motivirana autobiografskim silnicama?

Autobiografski je prostor širi od svijeta. Sve ono što sam proživio, vidio, čuo ili doznao od drugih, gledao na filmu, pročitao u raznim knjigama, od fizike za drugi gimnazije pa do Hawkingove Povijesti vremena dio je moje autobiografije. Kao i ostalih približno devet milijardi ljudi imam dva oka i uha te ruke koje su čarobno sredstvo svih naših ispovijedi, osobito literarnih.

Iako živimo u kulturi zaborava, nagrade su vas ipak pronalazile.

Možda je istina da živimo u kulturi zaborava, ali jednako tako živimo u kulturi umjetničkog preobilja. Po mojim privatnim procjenama, dva domaća književna društva s ograncima mora da imaju više od šesto pisaca. Kad tome pribrojite i one koji nisu članovi nego amateri, koji također traže svoje mjesto pod suncem, ima ih gotovo još toliko. Unatoč tome što gotovo svakodnevno niču i nove nagrade, još uvijek ih je premalo da bi se pravedno podijelile baš svima. A kad tome pridodate slikare, glazbenike, arhitekte, kazališne i filmske umjetnike, imam osjećaj da bismo „umjetničkim uslugama“ mogli opsluživati i zemlje koje imaju daleko više od tri i pol do četiri milijuna stanovnika. S nagradama idu i neke od velikih nevolja. Što ste stariji, to vam manje znače. Neke su i na određen način proskribirane, pa se dobar dio autora trudi ne priznati da su ikad dobili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Gdjekad mi se učini kako ju je trebalo službeno preimenovati u Sedam tajnika HDZ-a. Uz neke čak i ne ide nikakva novčana naknada pa se, primiš li ih, možeš itekoliko blamirati. Umjesto love neke nude teške željezne glave, neukusne plastične plakete ili spomen uklesan u kamenu. Kao da si umro. Nisam bio baš neki lovac na nagrade, premda sam ih podosta dobio. Ali to je vjerojatno stoga što u literaturi dugo, možda čak i predugo, trajem.

Čestitam vam na novoj, najvrednijoj nagradi, iznimnome priznanju za vaš izniman književni opus! Što vam znači Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u području književnosti, najveća hrvatska nagrada, koju ste primili 17. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu?

Ma slušajte, to kao da i nije prava nagrada, jer se uz nju ne spominju nikakve knjige. Ona je neka vrsta odličja za trajnu i vjernu službu u jednom užem serklu koji nazivamo hrvatskom književnošću. Posebno mi je draga i zbog toga što je netko obračunao moj prinos tom krugu računajući na sve moje knjige, čak i na one koje se vlasti možda ne bi dopale. Ta je nagrada neka vrsta konačnog mirovnog sporazuma između kolektiviteta vlasti i razbarušenosti pisca, lišena svih zlih primisli koje su u određenim vremenima mogle postojati. Bio sam na kišom zalivenom Britanskom trgu kad mi je ministrica javila da sam je dobio, dodavši kako ovo ne smijem shvatiti kao kraj, jer se od mene još podosta očekuje. Zbilja mi je bilo drago čuti njezine riječi.

Zahvalili ste uime svih nagrađenih i održali izvrstan govor o umjetnosti, iz kojega izdvajam samo jednu misao: „Umjetnost je poput kolopleta koji stalno prebire po postojećem, ali često puta vraća na umjetničko prizorište i one kojih su se vremena i ukusi ponovno zaželjeli.“ Možete li navesti još nekoliko svojih postulata o umjetnosti?

Nažalost, ne mogu. Imam stanovitu naobrazbu i poduže iskustvo, ali postulate nikad nisam volio, jer su oni tobožnje istine koje se prihvaćaju bez dokaza i priziva. Nešto slično kao kad bi se ljude slalo u zatvor temeljem očevida, bez odvjetnika i dokaznog postupka. U toj zahvali htio sam samo podastrijeti jednu istinu, onu da su zanat i umjetnost veoma slični te da su vrsni zanatski uradci tijekom samog protoka vremena često dobivali dignitet umjetničkog djela. Jednostavnije rečeno, za dobar zanatski uradak treba vam oko deset posto darovitosti i devedeset posto vještine. Kad se radi o umjetnosti, oprostite mi na matematičkoj neprovjerljivosti, treba po sto posto i jednog i drugog.

Najčitaniji mi je roman Povijest pornografije, a osobno najviše volim Zbirku otrova, jedan malen, prljav i pokvaren roman. Upravo radim na romanu Groblje za bezimene koji je pomalo fantastičnog i bajkovitog tipa

Kako se osjećate kao akademik i jesu li vam ta čast i akademske obveze ponešto promijenili život?

Da bi vam se promijenio život, potrebni su dublji rezovi na koje ne želim ni pomišljati. Poneki ljudi drže da je biti akademikom nešto strašno otmjeno i „nobl“. Nikad nisam držao do etiketa bez obzira kakav im sadržaj bio, pa stoga niti ne držim da sam se domogao neke osobite časti bez koje više ne bih znao živjeti. Nikad u životu uz vlastito ime i prezime nisam napisao nikakvu titulu. Pogled na Akademiju i akademike počesto zna biti poprilično izglobljen, jer ga stvaraju oni koji ne mogu prevladati vlastitu zavist što i sami nisu uspjeli postati članovima. No, postoje i ljudi koji su to trebali postati, ali nisu, gdjekad i krivnjom Akademije. Moj je najveći prigovor Akademiji to što još uvijek nije stvoren razred koji bi prihvaćao filmske i kazališne djelatnike. Ako se nakon 130 godina film ne drži dovoljno afirmiranom umjetnošću, što onda kazati za teatar koji je stariji od dvije i pol tisuće godina?

Koja su književna djela na vas utjecala, koji filmovi? Jesu li to klasici? Što su vam danas poticaji za pisanje? Napisali ste romane Polagana predaja i Povijest pornografije, koliko vas je kao književnika odredila pop kultura sedamdesetih godina, a koliko rock kultura?

Književnici koji su na mene presudno utjecali ponajviše su Graham Greene, Karel Čapek, Raymond Chandler, Marcel Pagnol i J. L. Borges. Jesu li oni klasici ili nisu, to morate sami procijeniti. Jest, svi su redom mrtvi, ali to, naravno, nije znak da su klasici poput Tolstoja, Dostojevskog, Puškina, Flau­berta ili Zole. Poneki od spomenutih autora uistinu su utjecali na mene, ali na neki podosta sporedan ili zaobilazan način. Istina je da moj istražitelj Banić u nekim osobinama podsjeća na samotara i jezičavog blagog mizantropa Marlowa. Ali moji su krimići beskrajno udaljeni od Chandlerove sažete i funkcionalne tvrdo kuhane proze. Pagnolove priče iz djetinjstva slične su mojim tekstovima iz autobiografske tetralogije, ali su lišeni visokog stupnja ironije, humora, sarkazma i takozvanih dječjih kriptograma kakve počesto rabi Bora Ćosić, a ponegdje i Branislav Nušić. Greeneova globtroterska sveupućenost u zbivanja što se odvijaju diljem svijeta jednostavno mi nisu dopuštala da se i sam uputim takvim putevima pa sam samo uživao pročitavši gotovo sve njegove romane. Premda su nas nekoć zvali „mladim borgesovcima”, tu sam intelektualističku i eruditsku fantastičnu prozu brzo napustio, shvativši da je može pisati samo jedan čovjek, on sam, Borges. Povijest pornografije je neka vrsta Bildungsromana kakve su pisali Mann, Flaubert, Martin du Gard i neki drugi, ali je moja knjiga, poput autobiografske tetralogije, prošarana mnogim refleksima pop i rock kulture.

Svrstavali su vas sedamdesetih u fantastičare, borgesovce, napisali ste Zavjeru kartografa i Prašku smrt i iako ste svojedobno, kako ste izjavili, utekli „od fantastike kao vrag od tamjana“, često se vraćate Borgesovim kratkim pričama. Što je to začudno u njima? Forma, ideje, karakteri, narativne strategije? Što vas, s druge strane, u Čapekovim Pripovijetkama iz jednog i drugog džepa nasmijava? 

Držao sam se podosta dugo fantastike pa joj se često i vraćao. Sad upravo radim na romanu Groblje za bezimene koji je pomalo fantastičnog i bajkovitog tipa, ali sve je to nešto drugo. Fantastiku ste mogli pisati ugledajući se na Poea, Chestertona, Sinjavskog, Biercea, Papinija, ali Borges je nešto drugo. Ma ne drugo, nego sto i drugo! Njegov eruditski esejizam u priči Tri tumačenja Jude, suluda sanjarija o izmišljenom svijetu Tlön, Uqbar, Orbis Tertius, priča o hodočasnicima koji tumaraju po ciklički organiziranoj Babilonskoj biblioteci u potrazi za matematičkom permutacijom slovnih znakova koja će im otkriti smisao svemira, naprosto nije bila prikladna za moj uzrast i za sirota saznanja momka koji jedva da je imao trideset godina. Siguran sam da će jednog dana proplakati i neki tipovi iz Nobelova komiteta koji nisu znali shvatiti kome dati nagradu.

Prvu knjigu kratkih priča, Zavjera kartografa, objavili ste 1972, a zatim cijeli antologijski niz novelističkih zbirki: Praška smrt, Raj za pse, Spavaća kola, Klasici na ekranu, Zvijezda kabarea, kao i izabrane priče Osmi okular. Koja je razlika u pisanju kratkih formi i romana? Jeste li kratkopričaš ili romanopisac?

Nedvojbeno romanopisac! Kratku mi je priču preteško napisati, ona je uvijek pomalo slična lukavoj zagonetki ili dobro smišljenoj klopki. U njoj na nekoliko stranica pratite čudan razvoj događaja koje baš u potpunosti ne možete ni shvatiti. Očekujete da će se u epilogu pojaviti ključ za razumijevanje. Kad stignete do kraja, taj se ključ uistinu i pojavi, i objasni vam sve vaše prijepore i nedoumice. Ali uopće nije onakav kakvim ste ga zamišljali dok ste čitali. Kratka je priča samo za majstore koji se s njom izmuče kao psi da bi im netko kazao kako ljudi više vole roman nego petostranične priče.

Kako se pripremate za pisanje, koliko traje oblikovanje ideje, znate li kako će knjiga završiti? Pišete li i prekrajate tekstove na računalu ili ste književnik koji marinkovićevski na papiru oblikuje misli? Koliko traje cijeli proces stvaranja romana?

Trenutno imam problema s vidom pa sam promijenio način pisanja, kuckajući izravno po tipkovnici računala. Stvari koje pišem, pogotovo kad su ovećih razmjera, konceptualiziram po poglavljima. Razmišljam često o likovima i skiciram im izgled i osobine. U radu često mijenjam fabularni koncept, izbacujem pojedina poglavlja i ubacujem neka druga. Kad konačno nakon nekoliko mjeseci završim s pisanjem, isprintam čitav tekst i počnem raditi korekcije. Napisavši Oca od bronce, obavio sam sedam korektura te svaku od njih nosio na printanje. Bio sam tada u Velom Lošinju i svako malo sam u kopiraonicu nosio po otprilike četiristo stranica. Vlasnik je zadovoljno trljao dlanove kao da se radi o njegovu, a ne mojem romanu. Na koncu, nakon nekih pet mjeseci, sve je bilo gotovo i predano za tisak. Roman je dobio tri nagrade, a nadao sam se i četvrtoj, gdje je također bio u najužem izboru, ali nije prošao. Netko je valjda kazao: „Pun mi je kufer tog Tribusona, zar mu nisu dovoljne tri nagrade!“

Uz koji ste svoj roman posebno povezani, a koji je najbolje prošao kod kritike i publike? Jesu li to Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern?, Ruski rulet, horor roman s alegorijskim i elementima na rubu nadrealnog Potonulo groblje, Ne dao Bog većeg zla, Legija stranaca, Polagana predaja? Zadržavaju li oni aktualnost i u današnjemu vremenu destrukcije i deziluzije?

Moji se čitaoci, bolje rečeno čitateljice, izgleda i ne obaziru na vremena destrukcije i deziluzije pa se sve te knjige još uvijek čitaju, osim onih koje su nestale s tržišta. Za to postoje i objektivni pokazatelji, jer svake godine dobivamo od Ministarstva rezultate posudbe u knjižnicama i novčanu naknadu u skladu s posudbom. Najčitaniji mi je roman bila Povijest pornografije čije peto izdanje treba izaći potkraj ove ili početkom iduće godine. Knjiga je prevedena i na talijanski, makedonski, slovenski i češki jezik. U Sloveniji je izašla u nekoliko izdanja, budući da Slovenci nisu imali knjigu koja bi govorila o odrastanju u Jugoslaviji. Osobno najviše volim Zbirku otrova, jedan malen, prljav i pokvaren roman u kojem malodobni klinac postupno truje ljubavnike svoje razvratne majke. Budući da ga odavno nema u prodaji, prije nekoliko dana potpisao sam ugovor za novo izdanje koje bi trebalo biti u knjižarama ujesen.

Koliko vam je u pisanju bitno unutarnje vrijeme i prostor? Istražujete li vanjske prostore u koje smještate svoje romane? Koliko vam je značajna pripovjedačeva perspektiva?

Naravno da istražujem. Za potrebe krimića Susjed u nevolji potrošio sam čitav dan u austrijskome Leibnitzu tražeći prostore u koje ću smjestiti radnju. Za potrebe Sestrice s jezera detaljno sam proučio topografiju čitavog kraja skupa s Lokvarskim jezerom čijim je dnom nekoć prolazila Lujzijana. U Vilinskoj priči tragao sam za morem podataka i slika: kakva je bila odora Hitlerjugenda, kojim se smjerovima razvijao berlinski metro potkraj 19. stoljeća, kako je ruski brod s Volge uspio doploviti do Dunava, gdje je policija počela pucati po Hitlerovim pučistima, kakva je bila službena razdioba Beča nakon Drugog svjetskog rata, kako se liječila čuvena španjolska gripa i još uistinu mnogo toga. Iza te potrage ostali su mi puni fajlovi slika i tekstova razasuti po mojim ladicama i folderima računala. Pripovjedačka perspektiva jako mi je važna, jer mora odgovarati načinu pričanja u romana i čitavom prosedeu. Ali, gotovo svi moji romani pisani su iz vizure nepouzdanog pripovjedača, gdjekad odraslog, ali i infantilnog.

Jedan ste od najčitanijih hrvatskih prozaika. Kakvu čitateljsku publiku volite i za koga pišete? Imate li, kad pišete, nekog idealnoga čitatelja u mislima koji drži knjigu i/ili čita na ekranu vaše romane?

Nemam, to su sve stvari s druge strane „zida“ i o njima ne brinem. Čitali oni posuđenu knjigu, tekst s Kindlea ili tableta, meni je posve svejedno. Uglavnom znam da su pravi čitatelji žene, dok muškarci imaju neke drugačije zanimacije. Zato bez ikakva lascivna prizvuka moram kazati kako kao pisac žene volim mnogo više od muškaraca.

Vaše je kriminalističke romane Zavirivanje, Siva zona, Noćna smjena i druge, s glavnim junakom bivšim policajcem Nikolom Banićem, izvrsno prihvatila i stručna kritika i najšira čitateljska publika. U čemu je tajna vaših krimića?

Sad me tjerate na grijeh neskromnosti. Tajna svega je u tome znate li to ili ne znate napraviti. Od ogrlice, preko ajngemahtesa i dobrog okvira za sliku, pa sve do kriminalističkog romana. Mnogi drže da je krimić subliterarna forma koju može napisati i običan bedak ukoliko barata s tih tridesetak slovnih znakova. Naravno da je to zabluda jer je krimić strogo kodificiran žanr u kojem gotovo ništa nije slučajno. Kad se pojavila ona biblioteka s tobožnjim domaćim krimićima, znao sam zaviriti u prvih tridesetak stranica i shvatiti da je sve krivo i da ništa nije na svome mjestu. A krimić je sjajan žanr s nekom vrstom dogovora između autora i čitatelja. Jer, umijeće krimića nije samo u pisanju, nego i u čitanju.

Vaši su romani prevedeni na talijanski, nizozemski, engleski, francuski, češki, slovački, arapski, slovenski i makedonski jezik. Imate li neke spoznaje i povratne informacije o čitateljskoj recepciji?

Budući da se redovito radilo o manjim nakladama, nemam nekih pouzdanih podataka o recepciji. Dobio sam iz Pariza nekoliko pozitivnih kritika romana Potonulo groblje, Slovenci su veoma pohvalno pisali o Povijesti pornografije, čak su me pozvali i na njihov Filozofski fakultet kako bi sa mnom o knjizi porazgovarali njihovi profesori i studenti. Nizozemska su izdanja kontinuirano izlazila, ali sam ja dolazio na red tek kad bi troškovi tiskanja bili naplaćeni. Kod Talijana je s izlaskom romana Storia della pornografia na internetu bio pokrenut forum u kojem se našlo poprilično dobrih odjeka, premda se prva knjiga o Baniću La vita degli altri, čini se, slabije prodavala. S većinom tih naših na strane jezike prevedenih knjiga postoje poprilične mistifikacije da se radi o golemim nakladama i velikoj lovi. Nažalost, to baš i ne odgovara istini.

Autor ste filmskih i televizijskih scenarija: Crvena prašina, Ne dao Bog većeg zla, Potonulo groblje, Srce nije u modi. Kako nastaju vaši scenariji, razlikuju li se koncentracija, angažman i vrijeme pisanja romana i scenarija? Za kultnu seriju Odmori se, zaslužio si napisali ste scenarij za čak 70 nastavaka, zajedno sa sestrom Snježanom Tribuson. U čemu je tajna dobroga scenarija? Kako surađujete sa sestrom?

Rad na filmskom scenariju neka je vrsta uslužne djelatnosti. Budući da je redatelj pravi autor, radite onako kako on to želi. To vam otprilike dođe kao kad odete šnajderu da vam sašije odijelo. Vi diktirate kako, gdje i što mora sašiti, koji štof upotrijebiti i kakvu podstavu ušiti. Dakle, vi diktirate, a on radi. Što se tiče filmova, oduvijek sam bio samo šnajder na nezanimljivu poslu, ali bar s isplaćenim pristojnim honorarom. Na televiziji je posve drugačije. Tu vam se čini da je scenarist pravi autor, dok je redatelj samo izvedbena radna snaga. Nikad mi na televiziji, barem kad se radilo o seriji Odmori se, zaslužio si, nitko nije izmijenio ni retka. Čak niti psovke, premda smo išli u prime timeu. Rad sa sestrom bio mi je veoma ugodan. Napravili smo detaljan plan projekta, skrojili zanimljive likove i pisali svatko sam za sebe. Zajednički smo se potpisivali, ali je urednica redovito kužila što je čije.