Tišina koja govori, a danas i viče

U tišini između dva uzdaha, u zamahu između koraka koji se ne vide, u šaptu koji prethodi buci, postoji prostor koji već gotovo jedno stoljeće oblikuje naš doživljaj pripovijedanja kroz slušanje. Taj prostor nije pozornica ni kadar, nije knjiga ni ekran, nego zvuk, a njegov je prvi dom, od 1926. kada još nije nosio ime koje poznajemo danas, bio Dramski program Hrvatskoga radija, tada Radija Zagreb.

Dramski program nije samo jedna od produkcijskih jedinica HRT-a, on je, u povijesnom i kulturnom smislu, jedno od rijetkih mjesta  u hrvatskom medijskom krajoliku koje omogućuje slušateljima da na tjednoj razini čuju suvremeno radiofonsko i radiodramsko stvaralaštvo. Možda i važnije, to je prostor u kojemu se zvuk tretira s ozbiljnošću slike, u kojemu glas ima dramaturgiju, a tišina značenje – prostor za njegu glumačkog umijeća, ali i dramaturškog, akustičnog, tonskog, radiofonskog. Premda je često marginaliziran i zaboravljen, Dramski program sustavno oblikuje slušnu kulturu ovih prostora još od samih početaka radijskog emitiranja.

Studio Radio Zagreba u počecima emitiranja / Izvor HRT

Počeci na Markovu trgu

Radijski program u Hrvatskoj, kao prvi u ovom dijelu Europe, započeo je 15. svibnja 1926. godine iz kuće na Trgu sv. Marka 9. Te večeri, točno u 20:30, Program je otvoren hrvatskom himnom koju je na glasoviru izveo Krsto Odak, a nakon toga je uslijedio govor ravnatelja Ive Sterna. Već u samom začetku nailazimo na svojevrstan problem: većina će ljudi reći kako je prve riječi hrvatskog etera „Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb!“ izgovorila slavna spikerica Božena Begović, no točna je informacija da ih je zapravo prvi izgovorio sam Stern, dok je Božena Begović te riječi naknadno snimila, godinama poslije, kada je postalo važno arhivirati simboliku početka emitiranja – što je informacija koja u medijski fokus dolazi tek praizvedbom predstave Halo, halo, ovdje Radio Zagreb redateljice Pavlice Bajsić Brazzoduro u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih 2022. godine.

U svakom slučaju, taj početak nije važan samo zato što ukazuje na tehničku dospjelost radijskih entuzijasta još 1926. (1897. Guglielmo Marconi poslao je prvu radijsku poruku Can you hear me? preko otvorenog mora iz mjesta Weston-super-Mare u Engleskoj, 1906. godine kanadski izumitelj Reginald Fessenden iz Massachusettsa emitirao je glazbu i govor koji su primili operateri na brodovima u Atlantskom oceanu, prva redovita radijska emisija za širu publiku započela je 6. studenog 1919. godine u Rotterdamu). Osnutak radija omogućila je mala skupina entuzijasta i intelektualaca, predvođena Otonom Kučerom, koji su, unatoč ograničenim sredstvima i broju tadašnjih slušatelja (bilo ih je samo 290), vjerovali da je radio više od tehnologije – svoj su Radioklub Zagreb osnovali još 1924. na Markovom trgu 9, u istom prostoru u kojem su kasnije pokrenuli prvu radiopostaju. Oni su znali, ili bar slutili, da je radio više od prostora za prijenos informacije, da je to prostor novih mogućnosti za umjetnički izričaj specifično vezan za slušanje.

Prix Marulić za radijsku umjetnost predstavlja kontinuitet, arhiv, platformu za umjetnike, no njegova je budućnost neizvjesna

Devedeset devet godina kasnije, taj je prostor ozbiljno ugrožen te se čini kako je ponovno primjereno radijskim frekvencijama uputiti istu onu poruku kojom mnogi obilježavaju začetke radijske profesije: Čujete li me? U veljači 2025. više od dvjesto zaposlenika HRT-a prihvatilo je sporazumne raskide ugovora. Prostor profesionalne produkcije smanjuje se, dok iskusni radnici, uključujući redatelje, urednike i tonske majstore, odlaze. Sindikati i novinarska društva upozoravaju na dugoročne posljedice: s rezovima ne nestaje samo broj zaposlenih, nego i znanje, iskustvo, kontinuitet, radne etike i modeli suradnje. HRT nije tek mjesto javne televizije i javnog servisa, to je mjesto koje je tijekom desetljeća gradilo i stvaralo dio identiteta, i to u medijima u kojima se i danas rijetki pronalaze, a koji su širili hrvatsku kulturu i umjetnost izvan njezinih granica možda i brže i šire no drugi mediji.

U takvom kontekstu, Dramski program – koji se i inače bori za pažnju u vremenu vizualnih formata – postaje posebno ranjiv. Jer taj program ne proizvodi brz sadržaj, on ne generira klikove. On traži vrijeme, koncentraciju, timski rad i preciznost. Zahtijeva mikrofonsku disciplinu, poetski sluh i tehničku genijalnost. Kada se ti ljudi raziđu, ne nestaje samo kolektiv – nestaje sustav učenja i prenošenja. Tišina, koja je nekada bila dramaturško sredstvo, prijeti postati simptomom institucionalne praznine. Dramski program HR-a, bez obzira na masovna odlaženja i napuštanja te institucije iz različitih razloga – u koje ovdje nećemo potanko ulaziti – i dalje njeguje i štiti profesionalnost i vrhunsku kvalitetu radijskog, radiodramskog i radiofonskog stvaralaštva. Stoga i nije jasno na čemu ćemo, ako ne na temelju rada profesionalaca iz Dramskog programa, dalje ovakvu vrstu umjetnosti uopće razvijati. Neki se obziri razvoja radijskog medija naziru, posebice u razvoju audioknjiga i spojevima radiofonskog stvaralaštva s onim kazališnim, ali Dramski program HR-a svakako je nemoguće tek tako nadomjestiti.

Zato je danas, možda više nego ikad prije, važno podsjetiti tko su bili oni koji su ovaj prostor oblikovali, kako je nastajao Dramski program, tko su njegovi nositelji, što znači biti autor u mediju u kojem se autorstvo ključnih stvaratelja tog posebnog djela koje raste na razmeđu mašte i zvuka, često ne vidi, i zašto bi – čak i kad ne vidimo – morali čuti.

Prva iskra: Vatra autora i redatelja Ive Šrepnela

Kada se 7. travnja 1927. na Radiostanici Zagreb emitirala prva hrvatska radiodrama, nosila je naslov koji je u mnogočemu bio simboličan – Vatra. Bila je to kratka, petnaestominutna drama autora Ive Šrepela, nastala prema priči Viktora Cara Emina, izvedena izravno iz radijskog studija. U njoj se radilo upravo o – požaru. No ono što je uslijedilo nije bila samo interpretacija nesreće, nego začetak jednog potpuno novog oblika umjetnosti. Legendarna je bila i reakcija zagrebačke publike, kako prenose tadašnji mediji, koja je dvojeći radi li se o fikciji ili fakciji, izlazila na balkone tražeći plamen koji nikako nisu mogli vidjeti. Za radiodramske stvaratelje bio je to vjerojatno prvi dokaz da zvuk može nadvladati vid, da zamišljeno može biti stvarnije od viđenog.

Vanja Drach, Fabijan Šovagović i Neva Rošić na snimanju radiodrame / Izvor HRT

Vatra je, zapravo, izazvala prvu iluziju masovne percepcije putem radija u Hrvatskoj – trenutak u kojem su zvuk i pripovijest stvorili kolektivni doživljaj. Takav slučaj neodoljivo podsjeća na mnogo poznatiji slučaj američke radiodrame Rat svjetova koja je, u režiji Orsona Wellesa, emitirana uoči Noći vještica 1938. No, Vatra joj je prethodila za više od desetljeća. Wellesov je projekt bio promišljeno konstruiran kao imitacija vijesti, dok Vatra nije imala namjeru zavarati – bila je to dramatizacija s ozbiljnom glumačkom i glazbenom pratnjom. Ipak, reakcija publike pokazala je da je radijski medij, još uvijek nov, imao iznimnu snagu uvjeravanja slušatelja, prijenosa slušatelja u nove stvarnosti. Ta snaga nije proizašla samo iz teksta, već i iz samog zvuka jednog od temelja radiodrame. Vatra je tako, sasvim nenametljivo, otvorila prostor za buduće autore, redatelje i tonske majstore. Radiodramsko stvaralaštvo u Hrvatskoj desetljećima se razvijalo u specifičnom prostoru gdje su se susretali književnost, kazalište, dokumentaristika, filozofija i – zvuk. U tom prostoru, koji je jednako estetski koliko i tehnički, djelovao je velik broj autora, urednika i redatelja koji su oblikovali ono što danas zovemo hrvatskom radijskom estetikom, koju gotovo da možemo izjednačiti s djelovanjem Dramskog programa HR-a.

Nove forme: zagrebačka škola radijskog dokumentarizma – vrijeme za tonskog koautora

U stotinu godina rada teško je dati svakom umjetniku i umjetnici priznanje kakvo zaslužuje, ali nemoguće je ne spomenuti imena poput Mirka Božića, Ivana Slamniga, Ive Brešana i Antuna Šoljana – pisaca koji su znali prenijeti ironiju, grotesku ili lirsku dubinu u formu dijaloga i zvučnog kadra. Njihove radiodrame ne odustaju od književnoga jezika, ali prihvaćaju logiku medija u kojem prostor ne postoji izvan glasa. Takvi su tekstovi bili povod redateljskim i glumačkim istraživanjima, ali i poligon za tonske majstore koji su svaku riječ morali pažljivo odmjeriti, smjestiti i oblikovati u suodnosu sa zvukom.

U tom slojevitom sustavu glasova, montaža i uredničkih bilješki, posebno mjesto zauzima Zvonimir Bajsić, ne samo zbog vlastitog doprinosa razvoju sasvim novih disciplina radijske umjetnosti – i to na svjetskoj razini – nego i zbog toga što je u fokus stavio i često zanemarenog koautora, kako ga je sam nazivao, radijskog djela: tonskog majstora. „Stvorit će model suautorstva s drugim autorom, sa snimateljem – čovjekom mikrofona i magnetofona“, zapisao je Branko Hećimović prenoseći Bajsićeve riječi o toj specifičnosti nerazdvojne veze između radijskog redatelja i tonca.

Bajsić je prvi autor u Hrvatskoj – a vjerojatno i jedan od prvih u Europi – koji je dokumentarnu radiodramu definirao kao samosvojnu umjetničku formu, neovisnu o književnosti i glazbi. Svoj je pristup nazivao „pisanjem mikrofonom“ i ustrajno isticao da „feature nije sin nijednog drugog medija – on je sâm radio“. Od brojnih, treba izdvojiti njegove suradnje s tonskim majstorom Maksimom Jurjevićem, koje ne svjedoče samo o tehničkoj vještini, nego o specifičnom obliku zajedničkog mišljenja. U radijskim dokumentarcima poput Zbogom i Praško proljeće 84. oblikovao je školu koja nije morala poći od tekstualnog radiodramskog predloška, već je polazila od onoga što je tvorevina i alat radijske umjetnosti: zvuka. Ono što je kamera bila dokumentarnome filmu, to je za Bajsićevu dokumentarnu radiodramu, feature, bio mikrofon.

Zvonimir Bajsić prvi je autor u Hrvatskoj koji je dokumentarnu radiodramu definirao kao samosvojnu umjetničku formu¸/ Izvor HRT

Maksim Jurjević bio je dugogodišnji tonski majstor i urednik Hrvatskog radija, koji je tijekom karijere snimao, režirao, montirao i oblikovao desetke dokumentarnih drama. Njegovi terenski zapisi, načini montaže i odnos prema glasovima govore o intuitivnom pripovjedaču koji je kroz mikrofon hvatao ono što se rijetko da uhvatiti perom. U emisijama kao što je Hidra, koja govori o životu radnika na gradilištima u Alžiru, ili u remek-djelu Praško proljeće 84., Jurjević je koristio mikrofon kao instrument koji ne snima samo riječi, nego i tišinu, okoliš, napetost, nelagodu.

Jurjevićev doprinos ostaje zabilježen u arhivima, ali i u načinu na koji se danas razmišlja o zvuku kao materijalu. Za razliku od novinskog izvještaja, dokumentarna drama zahtijeva da materijal „diše“, da razvije sebi svojstven ritam; njezina montaža, kao ni snimanje, ne može se zapisati  i ponoviti. Jurjević je bio čovjek koji je taj ritam znao čuti – a ime mu pamtimo, između ostalog, zahvaljujući inzistiranju Zvonimira Bajsića da je tonski majstor koautor radijskog featurea.

Spomenimo, osim Bajsića i Jurjevića, uz velike isprike cijelom nizu ton-majstora čija imena ovdje nisu zapisana, još pokoje ime koje je oblikovalo zvučnu sliku, za HRT osvojilo međunarodnu nagradu, u bližoj ili daljoj prošlosti, ali i sadašnjosti Dramskog programa HR-a: Vito Gospodnetić, Anka Savić, Miro Pijaca, Zvonimir Krampaček, Krešimir Osman, Marija Pečnik Kvesić, Srđan Nogić, Dalibor Piskrec, Lana Deban, Zoran Brajević, Hrvoje Hanzec, Tomislav Šamec, Katarina Račić, Nedjeljka Lambaša Milanov, Marijana Begović, Dubravko Robić, Davor Rocco.

Prosječno uho to možda neće ni zapaziti, ali će sigurno, makar na intuitivnoj razini, itekako osjetiti – uši ton-majstora oblikovale su ono što danas smatramo standardom dobroga zvuka, jednako kao što su, primjerice, HRT-ovi spikeri oblikovali standard dobroga govorništva.

Međunarodna priznanja: Festival Prix Marulić

Osim pionira u novim formama radijske umjetnosti, u međunarodnom kontekstu radiodramskog i radiofonskog stvaralaštva važno mjesto zauzima i Festival Prix Marulić, pokrenut 1997. godine na inicijativu Dramskog programa Hrvatskog radija, više od dva desetljeća jedno od rijetkih mjesta susreta autora, urednika, redatelja i ton-majstora iz cijeloga svijeta. Održava se na Hvaru, a njegova je posebnost u činjenici da su se emisije slušale – u tišini – na otvorenom, često ujutro među borovima i kamenom, poslijepodne uz more, navečer pod zvijezdama. Taj jednostavni čin slušanja, izvan studija i uredskih prostora, bio je i estetska i misaona gesta: slušati ne da bi se ocjenjivalo, već da bi se – razumjelo.

Prix Marulić više je od festivala – za radijsku umjetnost u Hrvatskoj on predstavlja kontinuitet, arhiv, platformu za umjetnike. Međutim, ove godine njegova budućnost nije posve izvjesna. U sklopu proslave stoljeća Hrvatskoga radija iduće godine jedan će se dan posvetiti radijskom stvaralaštvu, no bez klasičnih slušaonica, bez nagrada za različita radijska umjetnička postignuća, daleko od mora i zvijezda. Tišina, koja je nekoć na Hvaru pratila koncentrirano slušanje, ove godine djeluje drukčije – kao prostor upitnika.

Iako je najavljeno da će se Prix Marulić obnoviti u Zagrebu 2026. godine, u kontekstu potresa koji danas struje HRT-om razumno je upitati se hoće li taj festival, nekoć bitna točka europske radiofonske karte, ponovno zaživjeti kao vitalni prostor razmjene, prepoznavanja i slušanja. Nezavisni radijski umjetnici pišu peticije BBC-ju protiv gašenja renomiranog serijala Short Cuts; Prix Europa, središnja nagrada radijske umjetnosti, navodno zatvara vrata nezavisnim radovima, a naše institucije, domovi radijske umjetnosti, visokog standarda i posvećenosti stvaralaštvu koje njeguje jezik i kulturu kroz medij koji mu je najbliži – zvuk i govor – okreću leđa svojim utemeljiteljima, svojim stupovima koji su vjerojatno jedini sposobni tako visoku razinu kvalitete u radijskoj produkciji – ali i zvučnoj umjetnosti koja se danas širi na druge medije i u druge prostore – prenijeti na nove generacije.

Plan za budućnost

Stoga, nakon sto godina stvaralaštva, nakon neizmjernog doprinosa umjetnosti na našim prostorima, nakon prepoznavanja hrvatskih umjetnika u iznimno važnim međunarodnim kontekstima, magičnih tišina iz kojih Dramski program njeguje i oblikuje vrhunce zvučne umjetnosti, rezova na magnetofonskim vrpcama i snimanja u tonskim studijima, kojima nitko upućen ne može dokinuti ni vrijednost ni utjecaj, čini se da zbilja ostaje samo jedno, ironično i prvo pitanje: Čujemo li se?

Prostor tog upitnika nije otvoren tek Planom konsolidacije – na njega se upozorava desetljećima. Riječ je o dugom razdoblju sustavnog ignoriranja i zatvaranja vrata upravo onim ljudima koji su, radeći u mediju bliskome sluhu i tišini, rođenome iz šuma i riječi, posredno oblikovali i naše identitete. Možda je, zapravo, za pitanje Čujemo li se? već kasno – možda je došlo vrijeme da se to pitanje više ne izgovori šaptom, nego glasno vikne.