Umjetnost je mnogo više od same umjetnosti

Najviša državna nagrada za najbolja umjetnička ostvarenja, koja nosi ime književnog velikana Vladimira Nazora, dodijeljena je 66. put. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 17. lipnja čulo se mnogo pohvalnih riječi o dobitnicima za životno djelo i dobitnicima godišnjih nagrada iz područja književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti, te arhitekture i urbanizma.

„Nagrada Vladimir Nazor nikada nije samo formalno priznanje. Ona je izraz poštovanja prema onima koji su svojim radom pridonijeli temeljnim estetskim vrijednostima – oblikovanju naše kulturne samosvijesti. U nizu desetljeća, tijekom turbulentnih društvenih razdoblja i promjena vrijednosnih sustava, ova je nagrada zadržala vjerodostojnost upravo zahvaljujući tomu što je znala prepoznati ono što nadilazi vremenska i prostorna ograničenja – umjetničku autentičnost, predanost, hrabrost i originalnost izraza“, kazala je na svečanosti ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Nagrada je ustanovljena kao godišnja nagrada u području književnosti, likovne i kazališne umjetnosti. Potom su uključena i druga područja umjetničkog stvaralaštva, a počele su se dodjeljivati i nagrade za životno djelo. Prva dobitnica godišnje nagrade u području književnosti 1959. bila je Vesna Parun, a za životno djelo 1962. Miroslav Krleža. Za kazališnu umjetnost prvi je godišnju nagradu primio Branko Gavella, a za životno djelo 1964. Mila Dimitrijević. Za likovne umjetnosti prvi dobitnik je Vanja Radauš, a Frano Kršinić 1961. za životno djelo. Iako o ovome nije bilo riječi na svečanoj dodjeli, te i druge dragocjene podatke čuva monografija, urednice Irene Kregar Šegota, koja je pratila dodjelu.

Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor za 2024: Paolo Magelli, Franjo Nagulov, Goran Tribuson, Marin Mikelić i Tomislav Vreš, Zrinka Cvitešić, Ivan Josip Skender, Dubravka Rakoci, Zrinko Ogresta, Darko Petrinjak i Nebojša Slijepčević s ministricom kulture i medija Ninom Obuljen Koržinek / Izvor Nina Obuljen Koržinek, Facebook

Nagradu dodjeljuje Odbor Nagrade Vladimir Nazor na prijedlog komisije koja se osniva za pojedina područja umjetnosti. Evo kako je Odbor ove godine odlučio.

Goranu Tribusonu i Darku Petrinjaku nagrada za životno djelo

Za životno djelo u području književnosti nagrađen je pisac, scenarist i sveučilišni profesor, akademik Goran Tribuson. „Bogatim i raznolikim opusom od fantastike i krimića do društvenih romana i autobiografske proze, jednako je zaokupio pažnju čitatelja i kritike, presudno obilježivši posljednjih pola stoljeća hrvatske književnosti“, navodi se, između ostalog, u obrazloženju nagrade.

Franjo Nagulov dobitnik je godišnje nagrade za književnost. Njegov opus sadrži 20-ak knjiga a Nazor mu je pripao za zbirku poezije Krvava knjiga, istovremeno: „riječ je o krajnje cizeliranoj kombinaciji lirskoga i pjesničko-proznoga izričaja koji se manifestira kroz niz od 60-ak nenaslovljenih tekstova, omeđenih početnom i završnom pjesmom.”

Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u području glazbe dodijeljena je gitaristu, kontrabasistu, lutnjistu, glazbenom pedagogu, aranžeru i sveučilišnom profesoru Darku Petrinjaku. „Nezaobilazna je osobnost hrvatske glazbe čiji je izvođački opus oblikovao standarde koncertne gitare u Hrvatskoj i proširio njezine umjetničke granice. Zahvaljujući umjetničkoj dosljednosti, poticanju novoga stvaralaštva, očuvanju baštine i iznimnom pedagoškom djelovanju, Petrinjak je jedan od najvažnijih glazbenika u suvremenoj hrvatskoj kulturi.“

Godišnju nagradu za glazbu dobio je skladatelj i dirigent Ivan Josip Skender koji u svom skladateljskom opusu broji 120 skladbi za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, kazališne predstave, mjuzikle i opere. Godine 2024. praizvedeno je nekoliko njegovih skladbi a dirigirao je i praizvedbom dječje opere Postolar i vrag Tomislava Uhlika te zagrebačkom premijerom Paraćeve Judite.

„Skladatelj i dirigent bogate glazbene palete, Ivan Josip Skender, ne skrivajući tradicionalno nasljeđe, u formalnom i u sadržajnom smislu, intenzivno istražuje mogućnosti zvukovne galaksije“, stoji u obrazloženju.

Nagrađeni Zrinko Ogresta
i Paolo Magelli

U području filmske umjetnosti nagrada za životno djelo dodijeljena je scenaristu i redatelju Zrinku Ogresti. „U karijeri dugoj više od 40 godina ostvario je, napose sa svojih osam cjelovečernjih filmova, opus visoke homogenosti i dosljednosti u hrvatskoj kinematografiji. Nakon što se već svojim prvim cjelovečernjim filmom Krhotine – kronika jednog nestajanja, s pričom o utjecaju politike koja ravna sudbinama pojedinaca, istaknuo ne samo usmjerenošću prema prožimanju intim­noga i društvenoga nego i dorađenom dramaturgijom te kultiviranim vizualnim stilom, u nizu se daljnjih djela profilirao kao velik moralist hrvatskog filma, u najboljem značenju te riječi, značenju u kojem zaokupljenost moralnim problemima prirodno proizlazi iz društvenog i psihološkog konteksta.“

Nakon niza uglednih međunarodnih nagrada redatelj Nebojša Slijepčević osvojio je i godišnju Nagradu Vladimir Nazor za kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti kojim oživljava lik zaboravljenoga junaka civilnog otpora, Tomislava Buzova. „Tematski, film funkcionira kao moćna alegorija o odgovornosti pojedinca naspram zlu – propituje prešutno sudioništvo zajednice i slavi hrabrost pojedinca. Gledatelja suočava s univerzalnim moralnim pitanjem: hoće li se, suočen s nepravdom, usuditi reagirati ili će ostati pasivan?“

Kazališni redatelj talijanskih korijena, itekako poznat hrvatskoj i međunarodnoj publici dobitnik je nagrade za životno djelo u području kazališne umjetnosti. „Svojim dugogodišnjim redateljskim angažmanom Paolo Magelli višestruko je obilježio hrvatsko kazalište, režirajući neke od zasigurno antologijskih predstava hrvatskoga glumišta, ali i ostavljajući trag na nizu umjetnika, poglavito redatelja i glumaca s kojima je povremeno ili kontinuirano surađivao. Često ga nazivaju i učiteljem mnogih naših kazalištaraca“, tek je dio obrazloženja nagrade.

Godišnja nagrada za kazališnu umjetnost dodijeljena je svestranoj kazališnoj, filmskoj i televizijskoj glumici međunarodne ­reputa­cije Zrinki Cvitešić. Nagradu je dobila za ulogu Jele u Vojnovićevu Ekvinociju na Dubrovačkim ljetnim igrama. „Samosvojnom, pomno promišljenom i vješto izgrađenom interpretacijom Jele, odigrane u širokome luku od potisnutoga patništva danoga jedva zamjetnom, suspregnutom gestom ili titrajem glasa, sve do eruptivne i strastvene provale gnjeva i prkosa što se prelijevaju kroz sve pore glumačkoga bića, posture i pokreta, Zrinka Cvitešić svojoj je tragičnoj heroini udahnula golemu životnu energiju i emociju te ponudila osebujno čitanje Vojnovićeve junakinje.“

Priznanja Vladi Marteku
i Veljku Oluiću

Vlado Martek, jedan od začetnika i najvažnijih predstavnika konceptualnih umjetničkih praksi, i u Hrvatskoj, i u prostoru bivše države, dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo u području likovnih i primijenjenih umjetnosti. Pjesnik i likovni umjetnik, Martek s istomišljenicima osniva neoavangardnu Grupu šestorice autora koji su svoje umjetničke stavove i nazore izražavali raznorodnim, neakademskim tehnikama ili postupcima. „Martek umjetničkom stvaralaštvu pristupa kao posve otvorenomu polju djelovanja, u potpunosti oslobođenom od bilo kakvih kanona ili unaprijed propisanih pravila. Štoviše, u njegovu slučaju umjetnost i životna svakodnevica neraskidivo su povezane, što on najčešće iskazuje posredstvom vizualno-pisanih medija i postupaka“, navodi se u obrazloženju.

Godišnju nagradu za likovne i primijenjene umjetnosti dobila je slikarica Dubravka Rakoci. Na hrvatskoj izlagačkoj sceni pojavila se na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e, i odmah je privukla pozornost svojim inventivnim i nekonvencionalnim pristupom slikarstvu. „Već zarana slikarski medij tretira na izrazito procesualno-ambijentalan način, dok će u formalnom smislu dosljedno inzistirati na monokromno-akromatskim kružnim formatima. Za Rakocijevu oblik kruga bremenit je različitim simboličkim konotacijama.“

Veljko Oluić, vrstan sveučilišni profesor i talentirani projektant, primio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u području urbanizma i arhitekture. Njegovi realizirani projekti uglavnom su obrazovne namjene. „Stvarati precizno komponirajući u harmoničnu cjelinu ravnodušan kamen, otmjeni čelik, svojeglavi beton, ležernu opeku, samodopadno staklo, može samo onaj tko pažljivo promatra i obzirno postupa, kako sa (s)tvarima, tako i ljudima.“ Oluićevi projekti dosljedni su predstavnici Zagrebačke škole arhitekture koji kroz prijevod u suvremeni jezik pridonose relevantnosti, razumljivosti i kontinuitetu njezina autentičnog diskursa.

Godišnja nagrada za urbanizam i arhitekturu pripala je arhitektima Marinu Mikeliću i Tomislavu Vrešu. Nagradu im je donijela poslovna zgrada u Dubrovčanu. „Iznimna kvaliteta ove zgrade“, stoji u obrazloženju nagrade, „jest njezina slojevitost u kojoj promatrač pronalazi prikriveni smisao  ili samo niže slike. To je dokaz da arhitektura može biti uzbudljiva, inspirativna… Svojevrsna je paradigma, zgrada koja je napravila pomak, a možda i veliki iskorak u tipologiji poslovnih zgrada.“

Jedan od najljepših govora zahvale

I na kraju, kao što je običaj, dobitnik Nazora za životno djelo za književnost održao je govor zahvale uime svih dobitnika. Nevjerojatnim povezivanjem svih umjetničkih područja, kroz povijest i danas, akademik Tribuson održao je jedan od najljepših govora zahvale.

„Eto i ja sam se našao među ovim vrsnim ljudima koji su napravili sjajna djela, filmska, glazbena, likovna, arhitektonska, kazališna, književna... Postao sam na neki način umjetnikom, premda sam osobno oduvijek zazirao od velikih i patetičnih riječi kao što su umjetnost, opus, izvrsnost, djelo ili, ne daj, Bože – remek-djelo.

Ali što je zapravo umjetnost? Uza svu važnost i ozbiljnost, ona je i živahan te hirovit koloplet raznih stilova, pravaca i autorskih opredjeljenja, koja se izmjenjuju, a gdjekad i poput mode više puta ponavljaju. Dopustite mi jedan pleonazam: umjetnost je mnogo više od same umjetnosti, odnosno od onoga kako je mi doživljavamo. Naravno, ona je nadahnuće, ljepota, možda s nekoga drugog svije­ta, ona je i ljubav, i samilost, i sućut, ali pokatkad i opscenost i prkos. Uistinu je veoma zahtjevna, iziskuje darovitost, ali traži i naobrazbu punu teorijskih znanja i praktičnih vještina. Pokatkad je i čisti zanat koji s vremenom nadrasta svoj manufakturni okvir. Ni mi, koji stojimo ovdje s plaketama u ruci, nismo tu odvajkada niti smo tu zanavijek. I nas će budućnost sa svim svojim vrijednosnim mijenama, ali i hirovima, dobrano pročešljati i svesti možda na skromniju mjeru. Ali, kao što sam rekao, umjetnost je poput kolopleta koji stalno prebire po postojećem, ali često puta vraća na umjetničko prizorište i one kojih su se vremena i ukusi ponovno zaželjeli.“