Tragovima bogate književne prošlosti i sadašnjosti

„Gospodo! Poslije tolikih decenija, što smo živo osjećali potrebu ovakova društva; poslije tolikih godina, što si se u 19. stoljeću, u tom vijeku udruživanja, već stvorile udruge radnika gotovo svake struke, ispunila se je napokon i naša želja: da i mi, prosvjetni radnici našega naroda, imamo svoje društvo sa najplemenitijom svrhom što se samo i pomisliti dade. Bog dao, da u radu za ovu svrhu budemo složni! Poslovica naša veli: ‘Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari’.“ Rije­či su to koje je u nedjelju, 22. travnja 1900. izgovorio Gjuro Deželić, slavni hrvatski književnik i publicist i prvi glavni urednik Vienca 1869. Izrekao ih je kao predsjednik pripremnog odbora za osnivanje Društva hrvatskih književnika, podnijevši izvještaj o svim pripremama za osnutak Društva.

Kronologija Društva na plakatima / Snimio Goran Galić

Hrvojka Mihanović-Salopek, predsjednica DHK i voditeljica Antonia Ćosić / Izvor NSK

Na to mu je Božidar pl. Kukuljević uzvratio: „Gospodo! Od slavnog kola bezsmrtnih naših hrvatskih preporoditelja živi još i častno književnikuje u Zagrebu dični starina pjesnik, presv. G. Ivan vitez Trnski. Mislim, da bi bilo dostojno i harno, da mi presv. Gosp. Trnskoga u znak zahvalnosti čitavog hrvatskog naroda za velezaslužni njegov i dugotrajan rad na polju hrvatske knjige, kojoj je uz kolievku stajao, koju je brižno dizao, njegovao i širio, te bujnom njenom današnjem procvatu u velike pomogao, izaberemo u današnjoj prvoj glavnoj skupštini družtva hrv. književnika per aclamationem prvim družtvenim predsjednikom. Klimnimo s toga, gospodo, svi jednodušno: Živio naš predsjednik Ivan vitez Trnski!“

Skupština je jednoglasno prihvatila prijedlog, dok su u Upravni odbor izabrani: Vladimir Mažuranić, Ljubomir Babić Gjalski, Stjepan Miletić, August Harambašić, Đuro Arnold, Jovan Hranilović, Milivoj Dežman, Milan Šenoa i Ante Tresić Pavičić, a izabrani su i članovi Nadzornog vijeća kao i Časnog suda. Već na Drugoj glavnoj skupštini, održanoj 20. svibnja iste godine, Društvo je brojilo 274 člana, dok su u Upravni odbor primljeni još i Milan Grlović, Tomislav Ivkanec i Josip Pasarić. Upravni je odbor održao i konstitutivnu sjednicu te je za prvog potpredsjednika Društva izabran Vladimir Mažuranić, za drugog Stjepan Miletić, dok je tajnik postao August Harambašić, a blagajnik Josip Pasarić. Time je ustrojstvo Društva hrvatskih književnika okončano, a hrvatska je kultura, nakon osnivanja Matice (ilirske) hrvatske (1842), Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1867), Hrvatskog sveučilišta (1874), Društva svetog Jeronima (1868), Društva hrvatskih umjetnika (1871) i Hrvatskog pedagoškog zbora (1872), dobila svoju prvu javnu književnu organizaciju, dok su književnici pak dobili vlastito književno tijelo s osiguranom egzistencijom, ne bi li im se omogućili uvjeti za stjecanje ugleda i punog poštovanja u okvirima domaćeg javnog života.

Valja napomenuti kako se Društvo razvilo iz krila Kluba hrvatskih književnika, koje od 1897, na inicijativu Milivoja Dežmana, isprva djeluje upravo u novoizgrađenoj Palači Matice hrvatske. Matica, kao najstarija nacionalna kulturna ustanova, osnovala je i „zakladu za podporu hrvatskih književnika i njihovih sirota“ s iznosom od 10.000 forinti. Također, odlučeno je kako Klub valja osnovati za sve hrvatske književnike, ne samo za Matičine odbornike i radnike te da se on ima utemeljiti neovisno o ostalim društvima, a i samoj Matici.

Očuvanje vrijednosti i most uzajamnosti

Od 1900. do danas Društvo, sa sjedištem na Trgu bana Josipa Jelačića 7/I, svesrdno promiče izražajnost hrvatskoga jezika, uspostavlja estetske kriterije i pravce, most je uzajamnosti s drugim kulturnim sredinama te skrbi o očuvanju vrijednosti koje su naši pisci stoljećima prije stvarali i njegovali, ne bi li se tako sačuvala posebnost i jedinstvo hrvatskog narodnog bića, ali i ne bi li se pokazalo da je hrvatska književnost fundamentalno prožeta slobodarstvom, prateći svoj narod kroz njegove mnoge povijesne nedaće i izvodeći ga na svjetlo. Društvo je u drugoj godini svojeg djelovanja, u suradnji s Maticom i Akademijom, organiziralo dvo­dnevnu proslavu 400. obljetnice Marulićeve Judite i hrvatske književnosti, a već 1903. objavljeno je prvo izdanje – Ljetopis DHK.  Također, uskoro se utemeljuje potporno društvo, promiče se osnutak pučke knjižnice, tečajeva stranih jezika, podupiru se književnici i obnavlja se uspomena „hrvatskih prvaka na peru i guslama, na popievci i kistu“.

Ove pak godine, u čast respektabilnoj 125. godišnjici utemeljenja ove jedinstvene i prevažne organizacije, u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice, hrama hrvatske kulture, otvorena je izložba 125 godina Društva hrvatskih književnika, autorice znanstvenice i članice Društva Dubravke Brezak Stamać. Izložba je to koja svojim bogatim fundusom prikazuje nakladničku i javnu djelatnost Društva, koja obuhvaća povijesno značajne časopise poput Savremenika i Krležine Književne republike, kao i antologijske naslove poput zbirke Hrvatska mlada lirika (1914) te posljednje pjesničke zbirke barda hrvatskog pjesništva Tina Ujevića Žedan kamen na studencu. Poseban je dio posvećen jednoj od najvažnijih međunarodnih književnih manifestacija Društva, odnosno Zagrebačkim književnim razgovorima, koji neprestano djeluju od 1969. godine.

Dubravka Brezak Stamać, autorica izložbe

Valja pohvaliti multimedijski postav, osmišljen kao kronološki pregled koji posjetiteljima pruža uvid u ključne događaje koji su oblikovali hrvatski književni, umjetnički i kulturni prostor. Izložba stoga daje uvid u noviju povijest hrvatske književnosti, odnosno od konca moderne preko avangarde do socrealizma i poslijeratne književne produkcije, prikazujući kako se hrvatska književna tradicija otvarala novim poetikama kasnog modernizma te stvaralačkim praksama u sklopu suvremene postmoderne od 1990-ih do danas, a moguće ju je posjetiti do 5. srpnja. Otvorenje je obilježeno i predstavljanjem prigodnoga izdanja, odnosno antologije hrvatskih književnica u Dalmaciji 18. stoljeća do danas Jadranskih sirena zov koju su priredile Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco.

Dragocjeni tragovi utisnuti u identitet

Uz zainteresiranu javnost, otvaranju izložbe prisustvovali su mnogi uvaženi gosti iz političkog i javnog života. Pozdravno slovo uputila je glavna ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice Ivanka Stričević. „Iznimna mi je čast i zadovoljstvo što su Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Društvo hrvatskih književnika domaćini ove izložbe u čast iznimnog jubileja, 125. godišnjice utemeljenja jednog od naših najzapaženijih društava u povijesti. Upravo ovdje čuvamo dragocjene tragove bogate književne prošlosti i sadašnjosti našeg naroda, dok 125 godina Društva svjedoči o uspjesima i usponima naše književne proizvodnje. Ono je forum ideja, slobodnog mišljenja i borbe za književnost, ali i slobodu“, rekla je glavna ravnateljica, napomenuvši kako je realizaciji izložbe uvelike pomogla i građa pohranjena upravo u NSK (uz onu iz DHK i osobne autoričine zbirke). „Ovom obljetnicom ne slavimo samo prošlost, nego i budućnost jer ona je zalog za nove naraštaje koji nastavljaju pisati“, zaključila je, zahvalivši Društvu hrvatskih književnika na uspješnoj i ugodnoj suradnji.

Predsjednica Društva Hrvojka Mihanović-Salopek također se osvrnula na uspješnu suradnju te istaknula zašto je upravo Nacionalna i sveučilišna knjižnica pravo mjesto za ovaj postav: „Ovdje dolazi mnoštvo znanstvenika koji pišu svoje knjige i znanstvene radove, mnoštvo studenata koji ovdje istražuju i uče, stoga nam je važno da mlade generacije vide što mi radimo jer upravo će oni možda jednog dana biti naši novi književnici i članovi“, rekla je, dodavši kako je povijest svakog naroda obilježena institucijama i udrugama koje njeguju kulturu nacije, u okviru čega se posebno ističe književnost kao umjetnički iskaz narodnog jezika. Napomenula je kako je 1900. Društvo brojalo 103 člana, dok ih je danas čak 520, te oni ispunjavaju svrhu promicanja književnosti i književnog stvaralaštva bez obzira na ideološki svjetonazor. Pored središnjice, predsjednica je spomenula i bogatu djelatnost ogranaka jer samo udružena djelatnost rezultira plodovima.

U NSK su izložena neka od najvažnijih izdanja DHK

Izaslanik ministrice kulture i medija Ivica Poljičak čestitao je Društvu te podijelio vlastito viđenje ove obljetnice, koje se simbolički može prikazati riječju „hod“. Naime, knjige su te koje hodaju kroz vrijeme i u vremenu, kao i književnici, čiji su glasovi ponekad bili utišani, ponekad prekidani, a ponekad poticani. No, bez obzira na pojedinačne sudbine jedno je sigurno – ostale su knjige. Knjige, čija sudbina ovisi o publici, o njezinim afinitetima te osjećaju za vrijednost. „Knjige su obilježile hrvatsko 20. stoljeće, a tragovi tog hoda utisnuti su u nama i naš identitet, kojega ponekad nismo svjesni, a Društvo hrvatskih književnika nije se umorilo, već je u 21. stoljeću dobilo zamašnjak za nov život“, rekao je, zaključivši kako događaje valja bilježiti jer upravo su pisani tragovi u društvu vrijednost koja prelazi okvire koje vidimo očima svakodnevice.

Izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora Zdravka Bušić istaknula je kako je ova izložba uvid u kronologiju bogate nakladničke djelatnosti Društva, ali i događaja koji su obilježili hrvatski narod te njegov odgovor putem književnosti i kulture. „Društvo povezuje književnike s ciljem unapređenja hrvatske književnosti unatoč političkim izazovima. Sustavi su se mijenjali, kao i usmjerenja, ali uvijek je postojala ona nit vodilja, a to je želja za poticanje hrvatske književnosti putem udruženja. Hrvatska je književnost uvijek bila u službi naroda i njegove težnje za slobodom, stoga je Društvo uvijek vrijednosti koje su ujedno čuvali i naši pisci, odražavajući svijest o jedinstvu hrvatskog bića i njegovoj posebnosti. Na nama je danas da u ovim izazovnim vremenima bdijemo nad svime onime što smo stekli i nad onime što nas čvrsto povezuje, a to je naš jezik i to su naše vrijednosti koje trebamo prenositi mlađim naraštajima“, zaključila je Zdravka Bušić.

Otvaranje izložbe Društva u NSK

Iz postava izložbe u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici

Knjige govore svoju povijest

Na koncu, okupljenima se obratila u sama autorica izložbe Dubravka Brezak Stamać, kratkim osvrtom na povijest i ustrojstvo Društva (kao i na njegovo plodonosno djelovanje putem manifestacija, natječaja, programa) te zanimljivim i podrobnim putovanjem kroz postav. Pregled svekolike nakladničke djelatnosti Društva započinje raritetima, poput prvog časopisa Društva Savremenika (1906–1941), Krležine Književne republike (1923–1927), potom Kritike, Mosta / The Bridge, časopisa Književnost i dijete, ali i Republike, koja djeluje od 1945. do danas. Dakako, tu su i knjige koje su bile međaš svojeg vremena poput zbirke Hrvatska mlada lirika (1914), Kranjčevićeve zbirke Izabrane pjesme (1908), posljednje zbirke barda hrvatskog pjesništva Tina Ujevića Žedan kamen na studencu (dovršene 1944, a objavljene 1954), zbirke pjesama Vesne Parun Zore i vihori (1947). Tu su i nakladničke edicije DHK: Savremeni hrvatski pisci, Mala biblioteka DHK / Mala knjižnica DHK, koje su objavljivale danas klasike hrvatske književnosti, a potvrđuju iznimno bujnu nakladničku djelatnost Društva. Također, izložba prikazuje i rad ogranaka Društva, koji su nositelji propulzivnosti književnog stvaralaštva, poput časopisa Nova Istra, Književna Rijeka, Književna riječ. Ovo stoga nije izložba o hrvatskim piscima kao autorima, jer je svaki od njih zavrije­dio svoju vlastitu izložbu.

Prati se i važna dugogodišnja književna manifestacija Zagrebački književni razgovori, koja od 1969. kontinuirano djeluje sve do danas, a s časopisom Most / The Bridge svrstava hrvatsku književnost u kontekst europske i svjetske književnosti, napose njegujući prijevode hrvatskih pisaca na engleski, francuski, njemački i španjolski jezik. Izložba stoga prikazuje kronologiju Društva, kako na plakatima tako i na LCD ekranu, izdvojenim knjigama i časopisima u muzejskim vitrinama te je moguće pratiti događanja koja su suoblikovala hrvatsku umjetničku, intelektualnu, kulturnu i javnu scenu. Autorica je zaključila kako izložba, mnoštvom časopisa i raritetnih izdanja vodi posjetitelje kroz noviju povijest hrvatske književnosti. Napomenula je kako knjige govore svoju povijest, koju treba znati poznavati, dok tekstovi prkose vremenu i traju vječno. Naposljetku, zahvalila je svojim suradnicima iz Organizacijskog odbora, a to su Hrvojka Mihanović-Salopek kao predsjednica te Matija Štahan kao tajnik Društva.

Posveta pjesnikinjama iz Dalmacije

Drugi dio događanja bio je rezerviran za predstavljanje već spomenute antologije hrvatskih književnica u Dalmaciji od 18. stoljeća Hrvojke Mihanović-Salopek i Gordane Laco naslova Jadranskih sirena zov, koja je nedavno predstavljena i na Matičinu 4. festivalu knjige.  Antologija je, naime, posvećena pjesnikinjama iz Dalmacije, a objavljena je u izdanju Društva hrvatskih književnika, Ogranak Split, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i OMH u Podstrani. Hrvojka Mihanović-Salopek napomenula je kako stari zapisi svjedoče o obrazovanim ženama iz 16. stoljeća, poput Cvijete Zuzorić, Mare Gučetić Gundulić, Nade i Julije Bunić. Krajem 17. i tijekom 18. stoljeća nastaju prvi danas sačuvani rukopisi stihova hrvatskih književnica, a posebno se ističe Marija Giorgi Bona. Valja spomenuti Benediktu Gradić, ali i Anicu Bošković, sestru Ruđera Boškovića, Lukreciju Bogašinović Budmani te nešto suvremeniju Boženu Begović. Svojim interpretativnim čitanjem, među ostalim antologijskih naslova Moja plavca Mavra Vetranovića, Hrvatski jezik Vladimira Nazora te 1909 Antuna Gustava Matoša, program je uveličala hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica Anja Šovagović-Despot.

Kako stoji u uvodniku Savremenika: „U hrvatskoj je javnosti bilo dosta tužbe, što nemamo nijednoga književnoga lista“ te „da je žalostan dokaz narodne snage, kad se ne može da održi jedan književni list, u narodu, koji hoće da bude u broju kulturnih naroda – to može biti mnogo više i bolje vide drugi, nego li mi. Uređujemo jednu instituciju za drugom, dozivamo i ovo i ono u životu, a ne možemo da uredimo list koji će svoje čitaoce naprekidno upućivati u ono, što njihovo doba znade i misli – zar to nije znak neuređena života (...)“, tako je i na nama da promislimo o hrvatskoj „duševnoj rađevini“ danas.

Unatoč vrijednim i dugogodišnjim izdanjima, poput onih Društva hrvatskih književnika, suvremena produkcija uvelike se zbiva u virtualnom prostoru, koji omogućuje hiperproduciranje sadržaja, koji i ne stiže do kritike. Prema tome, pozvani smo i dalje baštiniti ono što su nam ostavili naši pređi, koji su u mnogo kompleksnijim uvjetima negoli ih uživamo mi danas, postavili zaglavni kamen našeg kulturnog, intelektualnog i umjetničkog života. Iako je naš „Perivoj od Slave“ odavna prepun ukusnih plodova, ne zaboravimo da se „vrt treba i plijeviti da se na štetu korisnoga ne rastići čkalj, kopriva i ini drač“, kako je to u jednoj od svojih slavnih polemika zaključio Antun Gustav Matoš, čije ime nosi jedan od najpoznatijih natječaja Društva, i to onaj za najbolju kratku priču.