Tomislav nije samo ime

„Na urečeni dan prekrio je Duvanjsko polje silan narod, s oružjem u ruci, a razdijeljen po plemenima i rodovima. Eto već i kralja gdje u svečanu provodu ide u crkvu. Najprije ide sjajna kraljeva tjelesna straža u oklopima sa srebrenim i pozlaćenim šljemovima na glavi, sa štitom u jednoj ruci, a kopljem u drugoj...“ Tako piše Vjekoslav Klaić u svojoj Povijesti Hrvata. Klaić se poveo razumijevanjem Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je upravo Duvanjsko polje shvatio kao mjesto slavne krunidbe prvog hrvatskog kralja. Stoga smo se uputili u Tomislavgrad, grad koji svakodnevno diše s Tomislavom. Nije nam dugo trebalo da shvatimo koliko je kralj važan za Duvnjake, ali smo ujedno dobili i veći uvid u povijesne dosljednosti hrvatskih vladara. Kako je 1925. godina dovela do izgradnje niza spomena hrvatskim vladarima, tako je i Tomislavgrad dobio svoje najznačajnije ustanove, a mi smo u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Tomislavgradu i njegove predsjednice Anđe Renić obišli crkvu svetog Nikole Tavelića, koja se u narodu naziva bazilikom, i pripadajući muzej.

Panorama Tomislavgrada

Danijela Papić, ravnateljica KIC Tomislavgrad

„Na ovom mjestu nekada se nalazio rimski forum s bazilikom. Iako prema najstrožoj definiciji ‘bazilike’ u Rimokatoličkoj crkvi njih ima samo pet, mi ovu crkvu s pravom nazivamo bazilikom jer je izgrađena u tom duhu – i po arhitektonskom obliku, i po simbolici koju nosi“, govori nam knjižničar Vinko Šarac. Glavni pokretač cijelog pothvata 1925. bio je fra Mijo Čuić koji se usudio sanjati veliki san: sagraditi monumentalnu crkvu u čast tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Taj ambiciozni, gotovo beznadni pothvat urodio je plodom – i danas Duvnjaci imaju simbol identiteta i ponosa. Crkvu je trebalo obnavljati čak tri puta – i svaki put je to bio podvig.

Unutar crkve nalaze se jedine potpuno pneumatske orgulje u Bosni i Hercegovini, koje su dugo bile i najveće u zemlji. No, najdragocjenije umjetničko djelo u bazilici – a možda i u cijeloj BiH – slika je Isus, prijatelj malenih Vlahe Bukovca. Ovo je njegovo najveće djelo na platnu, naslikano 1888. u Parizu. Prvi put je 2018. predstavljena široj hrvatskoj javnosti u Klovićevim dvorima. „Do tada je bila poznata samo lokalnom stanovništvu – koje ju je s ponosom doživljavalo kao dio svoga duhovnog i kulturnog blaga“, ponosno nam priča Šarac. Unutar crkve zapažamo još jedan snažan simbol – polomljene stupove u oltaru, među kojima jedan stoji čitav. To je prikaz hrvatske povijesti – često lomljena, rastrgana, ali uvijek živa, a prati ga i Duvanjski križ. Ova crkva je svjedočanstvo povijesti, umjetnosti, stradanja i ustrajnosti.

Neupitni Delminij

U muzeju nailazimo na niz zanimljivih zbirki, povijesne, etnografske, a osobitu pažnju plijeni zbirka afričkih predmeta franjevaca misionara, kao i izložba o duvanjskom praslonu koji je nekoć obitavao na ovom polju. Tu je i ranosrednjovjekovna zbirka koja nam pruža značajan uvid u život hrvatskih vladara i župana. „I ono što mi je osobno najvažnije, to je priča o Delminiju — našem starom gradu, našoj povijesnoj srži“, zaključuje Šarac.

Povjesničar Krešimir Parlov ispred spomenika kralju Tomislavu Vinka Bagarića u samom središtu Tomislavgrada

Dugo se vjerovalo da je Delminij bio smješten u Trilju. No, u 20. stoljeću je kod Buškog jezera pronađen spomenik na kojem se eksplicitno spominje municipium Delminensium – rimski grad Delminij. Smatra se da je status municipija grad dobio za cara Hadrijana, oko 118. godine. Prema predaji, upravo se na Duvanjskom polju 925. godine odigrao „svehrvatski sabor“ i krunidba prvoga hrvatskog kralja. Povijesna znanost raspolaže pismom pape Ivana X. iz iste godine, u kojem Tomislava naziva rex (kralj). Danas, iako suvremena historiografija pristupa s oprezom tvrdnji da je krunidba doista održana u Tomislavgradu, lokalna predaja i dalje živi. Ta priča oblikovala je identitet zajednice i postala kulturni kapital koji se koristi i u obrazovanju i u turizmu, jer ovdje kamenje priča priču koja nadilazi činjenice i urasta u duh naroda, a o toj važnosti nam svjedoči i zalaganje načelnika Općine Tomislavgrad Ivana Buntića, koji nas je primio u posjet.

Tezu da je Delminij bio upravo na Duvanjskom polju, snažno zastupaju arheolog Stipan Dilber i povjesničarka Anđa Renić. Pokazuju nam spomenik na kojem se nalazi i ime Publius Aelius, što pokazuje da su stanovnici imali rimska građanska prava. Spominje se i Juvenal, mladi službenik koji je umro u 33. godini – bio je quattuorvir quinquennalis, dakle dužnosnik zadužen za popis stanovništva i druge upravne poslove. „I evo, tako se priča vraća tamo gdje je i počela – u Duvanjsko polje, među kamenje koje govori, među riječi koje žive i običaje koji nas oblikuju“, zaključuje Dilber.

Posjet je ostvaren zalaganjem Anđe Renić, predsjednice OMH u Tomislavgradu

Bogatstvo lokalne knjižnice pokazuje Vinko Šarac

Između povijesti i legende

O temi kralja Tomislava i njegova krunjenja razgovaramo s povjesničarem Krešimirom Parlovom. Često se postavlja pitanje – je li stvarno bilo krunidbe u Duvanjskom polju? I što uopće znamo o Tomislavu kao kralju? Prema nekim teorijama, prije Tomislava je na Duvanjskom polju bio krunjen Svetopelik ili Svetopluk. Kukuljević je, tumačeći te izvore, zaključio da je upravo Tomislav najvjerojatniji kandidat za krunidbu 925. godine, osobito zbog njegovih vojnih uspjeha nad Bugarima i Mađarima te političkog savezništva s Bizantom.

Legende, smatra Parlov, imaju svoju vrijednost, iako ih ne možemo uvijek potvrditi kao znanstvene činjenice: „Važno je djecu u školama učiti da postoji razlika između povijesnih činjenica i narodnih predaja, ali to ne znači da predaje treba zanemariti. One govore o kolektivnoj svijesti, o osjećaju identiteta i važnosti kraja iz kojeg dolazimo.“ Uz to, predaje se mogu koristiti i u turističke i kulturne svrhe, posebno danas kada se obilježava 1100 godina od krunidbe: „Ima ljudi koji se uvrijede kad pokušate s povijesne strane korektno objasniti da nemamo materijalne dokaze. No to je upravo izazov – kako uskladiti znanstvenu metodu s emocionalnim značenjem narodne predaje.“

Ključ za razrješenje mnogih nedoumica u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti leži u sinergiji arheologije i antropologije. „Ako bismo na prostoru kolijevke hrvatske državnosti – mislim prvenstveno na područje Dalmacije, od Knina do Splita – proveli sustavna arheološka istraživanja na čvorišnim točkama, mogli bismo pronaći nove materijalne dokaze koji bi razriješili pitanja, primjerice, o genealogiji vladara. Druga važna stvar je napredak znanosti, posebno u antropologiji“, smatraju Dilber i Parlov dok nam pokazuju kip Tomislava u samom središtu Tomislavgrada.

Zamišljanje Tomislava

„Što se tiče same krune, znamo da je prije nekoliko godina rekonstruirana, i da je dana neka interpretacija njezina izgleda“, spremno nam odgovaraju domaćini dok posjećujemo prirodnu okolicu Duvna: Buško jezero i Blidinje. Ta rekonstrukcija temelji se na reljefu iz baptisterija u Splitu, gdje se prikazuje kralj, i iz toga je izveden mogući izgled krune. Međutim, postavlja se pitanje: je li to bila ista kruna koja se kasnije koristi među hrvatskim vladarima? „Koliko znam, ne postoji mnogo narativnih izvora ni historiografskih radova koji se posebno bave izgledom same krune. Osim onoga što je rekonstruirano i onoga što je zapisano u prijepisima Pactae conventae iz 1102, gdje se spominje da je Koloman u Biogradu okrunjen Zvonimirovom krunom, teško je govoriti o kontinuitetu od Tomislava nadalje. Tomislavova kruna ne spominje se kao konkretan predmet s kontinuitetom“, tumači nam Dilber.

To nas ne priječi da zamišljamo Tomislava, baš kao i u Kulturno-informativnom centru Tomislavgrada kroz koji nas je povela ravnateljica Danijela Papić. Pokazuje nam izložbu koja sada putuje Hrvatskom, gdje je Tomislav prikazan kao kralj ratnik koji ne živi u raskoši, nego zajedno sa svojim ratnicima, dijeleći sudbinu i prostor. Likovna umjetnost, književnost i romansirani prikazi također predstavljaju Tomislava kao ratnika s mačem – kralja u punom smislu riječi.