Sve priznatiji i izvođeniji

Danas se može slobodno reći da je svaka kazališna, plesna, filmska i koncertna priredba s glazbom skladatelja, aranžera, inovatora i gitarista Zorana Šćekića (1972) najblaže rečeno zanimljiva, atraktivna i sadržajno zgusnuta te, srećom, sve udaljenija od suvišnih proturječja (ne)povezanih sa stilskom širinom ovog samozatajnog umjetnika. Njegova dosadašnja djela bila su svakako povezana s klasičnom, jazz i etno glazbom, suvremenim i mikrotonalitetnim idiomima, tradicionalnim, grafičkim i hibridnim notnim zapisima, kao i praoblicima mikrotonalitetne klavijature (Z-board) i harmonografa (Lira Spectrum), trajno izloženog u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Uzorno obrazovan u Grazu, Helsinkiju i Beču, Šćekić je kao autor i koautor objavio knjige Five Limit Intervals  – Theory & Praxis i Matematika i muzika, a kao promotor i stručnjak za mikrotonalitetnu glazbu utemeljio Hrvatsku udrugu mikrotonalitetnog umjetničkog stvaralaštva (HUMUS) i Međunarodni festival mikrotonalitetne glazbe (miCROfest). Čak i u pogledu njegova skorašnjeg obimnog online izdanja Trilogija, točnije skupa nosača zvuka, knjiga i notnih materijala u vezi sa spojem tradicionalne i jazz glazbe, grafičkim partiturama i mikrotonalitetnim posebnostima, naklonjene su mu američka izdavačka kuća Parma Recordings i domaći Cantus.

Autor Zoran Šćekić u publici

Strast je svatko mogao prepoznati i na posljednjem ovosezonskom koncertu
Tamburaškog orkestra HRT-a / Snimio Renato Branđolica / HRT

No ipak, Šćekićev put do zapaženijeg javnog odobravanja nije bio posve lak. Desetljećima je publici i struci približavao svoja viđenja harmonika i njihovih omjera, ugodbe dobro temperiranog klavira i netemperiranog glazbenog sustava, matematičke strukture u radu s glazbenim intervalima, temelja geometrijske konstrukcije i simbolike suzvuka sadržanih u gotovo svakom glazbenom žanru. Istovremeno je ustrajao i u skladanju, izvođenju i snimanju mikrotonalitetnih jazz, etno i klasičnih obrazaca, s upornošću sebi sličnih avangardista, Arnolda Schönberga i Antona Weberna, utemeljitelja Druge bečke škole i atonalitetne glazbe koji su u kanonskom pogledu možda otišli samo korak dalje. Međutim, sigurno jest to da se Šćekićeva djela izvode, da je institucionalno sve priznatiji te da se nedavno, u HRT-ovu ciklusu U ozračju tambure, uspio predstaviti s cjelovečernjim autorskim programom i vrijednom Dinarskom etno jazz suitom. Naime, taj niz od deset plesova, napjeva i brojki s područja dalmatinskog zaleđa, doline Neretve i zapadne Hercegovine bio je zapravo prearanžirani izvornik za veliki tamburaški orkestar i udaraljke, praizveden kao inačica za prošireni Jazz orkestar Muzičke akademije u Zagrebu 2017. godine i ovjenčan HDS-ovom Nagradom Franjo Ksaver Kuhač, u sklopu projekta Harmonija disonance.

Uživo je zvučalo odlično. Brojne solističke dionice i napredne sviračke tehnike, primjerenije klasičnoj gitari nego tamburi, iznijele su vrlo privlačna i svježa viđenja vojkavica, sopračkih pivanja, ojkavica, pivanja u kolu i brojki, svojstvenih mjestima poput Srijana, Gornjih Poljica, zapadno-hercegovačke Grude, neretvanske Gabele i Desne, Polače, Rodoča, Podrujmice i imotskog Lovreća. Pogreške Tamburaškog orkestra HRT-a i njihova umjetničkog voditelja, dirigenta Matije Fortune, bile su zanemarive jer su melodijsko-harmonijske karakteristike ostale izuzetno čiste i jasne. Tek povremeno dominirali su solistički terceti, vertikalni clusteri, precizni kanoni, razlomljeni ritmovi, višeglasni improvizacijski modeli, a na samome kraju (Moj dragane izvore od Drine) i čisti udaraljkaški pasaži. Sklad se nije poremetio niti u revnosnom izvođenju dodatnih triju kompozicija, za veliki tamburaški orkestar, vokalni oktet i udaraljke, gdje je mješoviti Vokalni ansambl Celeste, osnovan u sklopu Hrvatskog društva Collegium pro arte, išao blago unaprijed, ugodno i podjednako u tradicionalnom krčkom plesu (Dumboko je pod Omišalj more) ponad zvona, drvenih blokova i timpana te u uglazbljenom štivu Augusta Šenoe (Bajka o Janji), poznatijem pod nazivom Ribareva Janja.

Vokali su odredili i skladbu Badnjak, jedinu nepovezanu s folklornom tradicijom i osmišljenu oko intimne poeme Šćekićeve bake Vjekoslave. Početak bez instrumentalne pratnje savršeno se uklopio u praizvedbu misaonog ozračja, ili u autorov dosluh s bakom i pradjedom koji je vodio tamburaški ansambl i tako generacijama prenosio ljubav i strast prema tamburaškoj glazbi. A tu je strast baš svatko mogao prepoznati i na posljednjem ovosezonskom koncertu Tamburaškog orkestra HRT-a, u Šćekićevoj glazbi kojoj se prečesto predbacivala promišljenost i prekonstruiranost, a prerijetko priznavala inspiracija, intuicija, unutarnja prinuda i stvaralačka spontanost.