Stanko Vraz ili romantizam kao fantom

Od najranijih sintetskih pregleda preporodne i hrvatske književnosti uopće (Ivan Milčetić: Hrvati od Gaja do godine 1850., 1878; Đuro Šurmin: Povjest [!] književnosti hrvatske i srpske, 1898; Hrvatski preporod II., 1904) kao i posvećenih mu biografskih prikaza (Franjo Marković, 1880; Branko Drechsler [Vodnik], 1909), Stanko Vraz spominje se kao prvi hrvatski profesionalni književnik i kritičar te kao najvrsniji hrvatski lirski pjesnik svojega vremena, a status najistaknutijega preporodnog pisca uz Petra Preradovića i Ivana Mažuranića početkom 20. stoljeća potvrđen mu je i u inozemnoj recepciji (Marian Zdziechowski: Odrodzenie Chorwacji w wieku XIX. Iliryzm. Stanko Vraz – Ivan Mažuranić – Piotr Preradović,  1902).

Vraz je bio prvi naš profesionalni književnik i kritičar

Takve su se ocjene Vrazova značenja nastavile tijekom 20. stoljeća pa i u novome tisućljeću, pri čemu se njegova autorska figura ustoličila kao primjer „izrazitoga romantika“, kako ga je nazvao Antun Barac u Hrvatskoj književnosti od Preporoda do stvaranja Jugoslavije (1954), inače često i citiranoj i prozivanoj zbog tumačenja (hrvatskoga) romantizma. Koristeći se argumentima svodivima pod široko prihvaćenu ideju po kojoj, kako navodi Tim Blanning (The Romantic Revolution, 2010. [prev. Ivan Zrinušić, 2012]), „nutrina Duše“ predstavlja „srž interesa romantičarâ“, već je Milčetić jednom od najglavnijih odlika Vrazova stvaralaštva istaknuo to što je on „jedan od najvećih ljubavnih pjesnika hrvatskih.“ Takav status u povijesti književnosti priskrbio mu je u prvome redu poznati kanconijer Đulabije, u kojemu je, Milčetićevim riječima, opjevao „nježno žarku svoju ljubav prema dievi, koja ga očara“. Djeva koja je posrijedi je, dakako, nećakinja Ljudevita Gaja, Julijana (Ljubica) Cantilly, koja se, dijelom i zbog takvih i sličnih interpretacija nerijetko perpetuiranih i u kasnijoj književnoj historiografiji, u popularno kolektivno pamćenje preporoda upisala kao hrvatska Laura. Zahvaljujući tome, i Vraz, kao njezin neopetrarkistički obožavatelj i slavitelj, i njegova idealna ljubav prema njoj postali su, među ostalim, i dijelom kulturnoga identiteta grada Samobora, gdje je Ljubica živjela i gdje se, prema njegovim svjedočenjima, i dogodio njihov fatalni prvi susret.

Samoborsko Pučko otvoreno učilište već 36 godina priređuje manifestaciju Vrazova Ljubica, u sklopu koje suvremeni pjesnici predstavljaju svoje neobjavljene, prigodi prilagođeno, ljubavne pjesme, sudjelujući u (re)kreiranju predodžbi najpoznatije ne samo samoborske nego i preporodne romanse uopće. Ove godine u okviru te manifestacije, uz suorganizaciju Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, održao se i znanstveni skup Romantizam Stanka Vraza. Program skupa čiju pripremu potpisuju Valentina Čebušnik Dorotić, Jelena Vojvoda i Marina Protrka Štimec, bio je podijeljen u četiri cjeline, u kojima su izlagali znanstvenici s više znanstvenih i kulturnih institucija u Hrvatskoj te iz Slovenije (redom: Tea Rogić Musa, Slaven Jurić, Ivan Majić, Nina Ditmajer Prando, Milka Car, Jadranka Brnčić, Kristina Grgić, Dubravka Brunčić, Marina Protrka Štimec, Aleksandar Mijatović, Zvonko Kovač i Suzana Coha).

Izlagalo se o pjesničkim žanrovima karakterističnima za Vraza (balade, soneti, elegije), njegovim poetskim strategijama (autoreferencijalnost i intertekstualnost); književnopovijesno kodificiranim romantičarskim temama, motivima i stilskim obilježjima; o odnosu prema njegovoj matičnoj slovenskoj, ali i drugim europskim književnostima (uz ostale napose prema poljskoj i njemačkoj); o Vrazovim teorijskim konstrukcijama književnosti te o koncepciji romantizma kao kompleksne i nejednoznačne stilsko-poetičke odrednice ne samo u hrvatskoj nego i u povijesti književnosti zapadnoga kruga. Izlaganja su bila praćena i zanimljivim raspravama te su inovativnim uvidima potkrijepila višestruku vrijednost Vrazova plodnog i na mnoge načine zanimljivoga stvaralaštva, njegove povezanosti sa simultanim pojavnostima u svjetskome kontekstu i njegove uloge u domaćoj književnoj tradiciji. Iz recentnih istraživačkih perspektiva potvrdila su razloge zbog kojih se Vraza od svih preporodnih književnika najviše povezuje s romantizmom, ali su dala naslutiti i to zašto se u tim povezivanjima kontinuirano provlače ambivalencije specifične za definiranje toga pravca još otkad se institucionalizirao.

Jedan od onih koji je osvijestio te ambivalencije je i, prema Blanningu, „najpostojaniji ruski romantičar“ Pjotr Andrejevič Vjazemski, koji je 1824. ustvrdio: „Romantizam je poput fantoma. Mnogi ljudi vjeruju u njega; postoji uvjerenje kako postoji, ali gdje su njegove značajke, kako ga odrediti, kako ga točno prepoznati?“ Kao dio manifestacije Vrazova Ljubica, skup je primjer ne samo toga kako književna baština može pridonijeti vitalnosti, bogatstvu i smislenosti lokalne, nacionalne, međunacionalne ili nadnacionalne samosvijesti i (kulturne) suvremenosti, nego i toga kako se znanost o književnosti, premda nužno ne barataju posve istim premisama, metodama i zaključcima, može uklopiti u popularne kulturne projekte, i to na obostranu korist. I to ne samo puku pragmatičnu korist u diferencijaciji spram koje je, što faktično, što retorički; što dosljedno, što nedosljednije, romantizam i stjecao vlastiti identitet.