Satire koje uspijevaju nasmijati i ogorčiti

Jedini hrvatski festival koji u svome nazivu nosi epitet „satirički“ održava se po četrdeset i deveti put. Reprezentativan je to broj izdanja, no uvijek s istom početnom premisom. Satira, taj prastari žanr argumentiranog i promišljenog ruganja društvenim devijacijama, nužno je kontekstualan i vlastit sredini u kojoj nastaje, jer jedino tako može ostvariti prijenos značenja između scene i onoga izvan nje. Ipak, često su satire, ma gdje nastajale, posljedice istih ili sličnih društvenih pojava, na koje različiti autori gledaju iz svojstvenih im estetika. Stoga su i Dani satire Fadila Hadžića, nazvani po utemeljitelju današnjeg Kerempuha, festival koji redovito, uz domaće zagrebačke predstave donosi i one gostujuće. Među njima, ove su godine tri izvorno nastale za scene izvan Hrvatske – Žene na vlasti Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru, Sanjao sam da sam se probudio Narodnog pozorišta u Beogradu te Seljačku operu Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Prizor iz predstave Sanjao sam da sam se probudio / Izvor Narodno pozorište u Beogradu

Prizor iz predstave Žene na vlasti / Snimio Peter Giodani

Danas je, naravno, mnogo bolje

Žene na vlasti redatelja Juša Zidara nastale su kao adaptacija Aristofanove komedije u kojoj se taj slavni starogrčki komediograf poigrao idejom za njegovo vrijeme sasvim skarednom, čak bogohulnom – žene će preuzeti vlast u Ateni, zauzeti pozicije u svim ustanovama demokracije, čija je svetost i neupitnost kao sustava vladavine slobodnih muškaraca, Atenjana, bila zajamčena. Dramaturginja Maša Pelko početak svoje adaptacije smješta pred spušten zastor, gdje glumci izgovaraju niz programatskih replika, čija je svrha upozoriti na paradoks suvremenog gledanja na Aristofana. Dakako, antički je komediograf bio čovjek svoga vremena, u kojem ravnopravnost muškaraca i žena jednostavno nije bila konceptualizirana. Danas je, naravno, mnogo bolje. Stoga treba prokazati Aristofana kao patrijarhalnog i šovinističkog autora, od kojega je današnje kazalište evoluiralo te su Žene na vlasti kuriozitet, a ne više aktualnost. Samo što, znaju to svi, i u publici i na sceni, nije tako.

Tu temeljnu, kako su uvjereni autori ove predstave, zabludu, Žene na vlasti osvješćuju odmah u prologu i to poznatim satiričkim postupkom – izgovaranjem upravo te zablude kao apsolutne istine u koju su likovi uvjereni. Međutim, po otvaranju zastora sav njezin potencijal kao da splasne. Naime, u dugim scenama, prvo u šumi, gdje žene pripremaju svoje preuzimanje vlasti i pohod na Agoru, a zatim i u blagovalištu prepunom hrane i dekoriranom tako da evocira neku uvrnutu karikaturu idile obilja, promiču sad stilizirani, sad karikirani likovi žena i muškaraca koji kao da „crtaju“ uvodnu poantu.

Iako traju samo oko sat i dvadeset minuta, Žene na vlasti tim inzistiranjem na satiričkom pomaku na jednoj, pravocrtnoj liniji izazivaju snažan dojam zamora, nakon što su uvodno iznijele ono što imaju poručiti. Unatoč, osobito koreografski (Rosana Hribar) i scenografski (Dorian Šilec Petek) dorađenoj stilizaciji scena, za njih je, poslije uvoda, teško nastaviti mariti. U predstavi sudjeluje devet uglavnom iskusnih članova i članica ansambla Drame mariborskog nacionalnog kazališta, u takvim se okolnostima, usmjerenima na kolektivnu igru i izgradnju slike, malo tko mogao istaknuti. Ipak, ženski dio podjele imao je, što je i logično, više prostora za stanovito nijansiranje, dok je su muške uloge uglavnom svedene na čisto karikiranje.

Satirički o kazalištu – gorki smijeh prepun aporijskih pukotina

Pisati satirički o kazalištu samome nije neka novost – od Karela Čapeka, preko Ivice Ivanca, a i drugih, bilo je već autora koji su se u tome okušali s, dakako, različitim rezultatima. Željko Hubač suvremeni je srpski dramatičar koji je taj niz nastavio dramom Sanjao sam da sam se probudio, postavljenom u režiji Dine Mustafića. Za razliku, ipak, od Čapeka i Ivanca, Hubač svoj za izvedbu pisani, a u radioničkom procesu s glumcima dorađivani tekst tematski značajno proširuje. Tako, umjesto satiričkog poigravanja tropima kazališnog stvaranja, anegdota o probama na kojima uvijek netko nedostaje, scenografiji i kostimima koji kasne, kritici koja ne razumije, Hubač se koncentrira na aporije koje kazališni stvaratelji (pre)često doživljavaju u procesu rada na predstavi. Poigravajući se značenjem sna za zbilju (evocirajući tako kao daleki odjek kanonsku dramu Pedra Calderóna de la Barce Život je san, koja se i spominje) Sanjao sam da sam se probudio postaje intrigantna studija u kojoj se prelamaju psihičko i birokratsko nasilje. Iako cjelina nije bez viškova, Sanjao sam da sam se probudio zalazi u onaj spektar gorčine koji je, ma koliko se to ponekad željelo zaboraviti ili potisnuti, satiri svojstven jednako kao i smijeh.

Prizor iz predstave Seljačka opera / Snimio Velija Hasanbegović

Predstava stalno balansira između dvije krajnosti – s jedne strane, osobito kada se planiraju zapleti potencijalnih predstava, odlazi sasvim u neopterećeni smijeh, baš kao i kada karikira pojedine tipične uloge, karaktere i kazališne događaje. Spominju se i Hamlet, Edip i Biblija, crta se apsurdan zaplet na bijelu scenografiju, oblače prepoznatljivi kostimi, na scenu izvodi i cijeli pjevački zbor. No, ne traje to predugo, u Hubačevoj se drami uvijek otvori pukotina takvog komičnog samozadovoljstva, koja ukazuje na to kako kazalište može biti barem onoliko smiješno, koliko i opresivno mjesto. Ta u biti uznemirujuća poanta, satiričkom se provedbom samo izoštrava, u čemu redom pomažu sigurne i nijansirane glumačke pojave.

Brecht‒weilovski komad u mađarskome selu

Očiti su brecht‒weilovski uzori vodili glumca i dramatičara Bélu Pintéra i skladatelja Benedeka Darvasa u oblikovanju Seljačke opere, koju je u sarajevskoj produkciji režirao András Urbán. Predstava strukturirana uglavnom kroz songove i naoko vesele koreografije, jasno se pozivajući na mađarski folklor i narodnu glazbu, u brzom ritmu izobličuje romantizirane predodžbe o seoskom životu kao idealnom, nepatvorenom i arkadijskom. Topos je, naravno, sasvim obiteljski, središnji je događaj vjenčanje, a odnosi zamršeni kako to samo u obitelji mogu biti. Slika koja se nadaje funkcionira na nekoliko razina.

Prva je ona rugalačka, koja predstavlja protagoniste kao pogubljene budalaše čiji su životni obrasci nastali slijeđenjem, a ne razumijevanjem. Druga, već kompleksnija, prikazuje licemjerstvo tih identitetskih obrazaca, koji nisu samo naslijeđem postali i opstali, već su i prigrljeni kao perpetuiranje opresije. Treća razina očitovana u Seljačkoj operi jest njezino formalno poigravanje oper(et)om i mjuziklom, kazališnim žanrovima kojima je bježanje u eskapizam (seoske) idile počesto svojstveno. Sve su te razine primjetne i u sarajevskoj predstavi. Antispektakl i antiidila, Seljačka opera kako je vide Urbán i autorski tim ove predstave do srži je mađarska, ali može funkcionirati sasvim univerzalno. Zablude i opresije koje satirizira ovaj komad ne ovise o melodijskim i harmonijskim linijama folklornih napjeva. Svugdje su iste. I ta je poanta u cjelokupnoj fakturi sarajevske produkcije dobro prepoznata i sasvim dosljedno provedena, povremeno čak i pretjerano, što rezultira dojmom cikličkog kretanja songova, a to je izvedbi ujedno i najveća mana. Osim toga, ni pjevačke dionice, unatoč vidljivome trudu, nisu bile sasvim lišene grešaka, što u općem kontekstu satire može funkcionirati i kao odmak.

Izbornica 49. Dana satire Vedrana Klepica u svom tekstu u programskoj knjižici festivala zapisuje kako je obrazloženje njezina izbora jednostavno. Osim što su to morale biti predstave koje su je kao gledateljicu nasmijale, njihova je odlika i to da posjeduju „elaborirane kazališne svjetove“ i da u njima postoji „jasna autorska i umjetnička pozicija“. Tri gostujuće predstave iz ovoga teksta, unatoč manama, sasvim potvrđuju taj poprilično apodiktički kriterij odabira.