Prva doktorica tehničkih znanosti u Hrvatskoj

Profesorica Vjera Marjanović-Krajovan došla je k meni preko Vesne S., moje riječke prijateljice kemičarke. Dobro da je došla, jer ta samozatajna profesorica mogla je lako proći ispod mojega otkrivačkog radara – jednostavno zato što kemiju kao znanost nisam baš pratila, pa volim što su me na nju upozorili sami kemičari. Da je živ moj svekar (Ivan Opačić, također profesor kemije, ali na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), mogla bih štošta pitati njega, no nije više živ, pa sve češ­će upadam u situaciju da o nekim ljudima ili stvarima nemam više koga pitati. Zato  sam se obratila osobi koja je Vjeru Marjanović dobro poznavala (a i na nju me uputila moja riječka prijateljica), a to je njezina nećakinja – Iva Marjanović, dramska glumica. Kako sam Ivu više puta gledala u zagrebačkom HNK-u, susret s njom nije bilo teško dogovoriti. Susrele smo se na Britanskom trgu, sjele na kavu i ugodno razgovarale.

Ulica Antuna Buera 12 / Google maps

Razgovor je tekao uglavnom o kazalištu – koje je i Ivi i meni nekoć bio drugi dom: njoj s pozornice, a meni s galerije. S vremenom mi naglo opada broj sugovornika o nekadašnjem „zlatnom dobu zagrebačke opere“, ali i nekadašnjega dramskog kazališta, u kojem sam nekoć razumjela svaku riječ s pozornice, a danas više od polovice predstava ne razumijem. To je zato – složila se i Iva Marjanović – što se valjda više ništa ne polaže na scenski govor, pa ni dramske kazališne predstave nisu što su nekad bile. Potvrđujem to i iz vlastita iskustva.

No razgovor na Britanskom trgu nije bio samo o kazalištu. Bio je i o gospođi o kojoj ovdje pišem – Ivinoj teti Vjeri Marjanović-Krajovan, kemičarki, prvoj doktorici tehničkih znanosti u Hrvatskoj. Pritom se Iva prisjetila zajedničkih trenutaka sa svojom tetom Vjerom i drugom tetom Nadom, Vjerinom sestrom, u stanu u Bauerovoj ulici br. 12 (koja se neko vrijeme zvala Kraševa). Zgradu na tom broju i onu na broju 14 projektirao je arhitekt Zvonimir Vrkljan, gradila se od 1938. na 1939. godinu i bila je namijenjena Penzionom zavodu za općinske službenike. Iva je spominjala proslave Božića i Uskrsa u tom stanu: na jednoj slici iz 1977. godine vidi se Ivin muž Žarko Domljan, kasnije prvi predsjednik Sabora u novonastaloj Republici Hrvatskoj, zatim Ivina sestra Ranka, njihova mama Ružica te Vjera Marjanović (koju su u obitelji zvali teta Seka) i njezina sestra Nada. Svi su veseli i nasmijani, sjetila sam se i proslava naših nekadašnjih Božića u Zvonimirovoj 53, u stanu mojih dide, bake i dviju teta, sve je tako podsjećalo na nešto zajedničko, što su takve proslave nekoć i bile.

No osim ugodna razgovora, Iva mi je dala i jednu knjižicu, koju sam pročitala s osobitim užitkom. Naime, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu izdaje i hvalevrijednu ediciju Istaknuti profesori, u kojoj je profesorici Vjeri Marjanović-Krajovan posvećena knjiga 12. Bila sam iskreno zadivljena tom publikacijom, jer to je značilo da taj fakultet vodi računa o svojim zaslužnim profesorima, nerijetko i pionirima na nekim znanstvenim područjima, pa mlađe generacije mogu saznati štošta i iz povijesti ustanove na kojoj sada studiraju. A mogu vidjeti i da su se nekoć profesori i studenti družili i na putovanjima. Već s nostalgijom spominjem pojavu koje danas više nema, a zvala se universitas, stvarna zajednica profesora i studenata.

Knjižica je bogato opremljena slikovnim materijalom, jer su se mnogi suradnici spremno odazvali molbi da izdavaču pomognu što bogatije opremiti knjižicu posvećenu njihovoj omiljenoj profesorici. Osim fotografija iz obiteljskog arhiva, tu su i fotografije iz laboratorija, sa znanstvenih skupova, sa zajedničkih putovanja – no sve te slike i tekstovi odišu iskrenom ljubavlju i poštovanjem prema dragoj profesorici, nadasve posvećenoj pedagoškom i znanstvenom radu. Priloge o njoj pisali su i neki od njezinih prethodnika na fakultetu i mnogi od njezinih asistenata, tako da se uz podatke o njezinu radu mogu iščitati i mnoge osobne poveznice s ljudima s kojima je radila (a mnoge od njih i odgajala). Onaj šturiji dio reći će nam da je Vjera Marjanović-Krajovan rođena u Petrinji 15. listopada 1898. godine, a da je umrla u Krapinskim Toplicama 1. lipnja 1988. Doznajem da se cijeli život nije bavila samo kemijom, nego je najprije u Karlovcu završila Višu djevojačku školu 1914. godine, a potom i Ženski licej 1918. u Zagrebu. To ju je kvalificiralo za učiteljicu, pa je i počela raditi kao učiteljica. No da bi mogla studirati kemiju (upisati se na Kemijsko-inženjerski odjel Tehničke visoke škole u Zagrebu), maturirala je 1920. na gimnaziji. Studij je završila 1924. godine i otada počinje njezina karijera sveučilišne profesorice: kao docentice od 1946, izvanredne profesorice od 1950. i redovne od 1959. godine, sve do umirovljenja 1970. Godine 1928. postala je prva žena koja je doktorirala na tehničkim znanostima u Hrvatskoj. Ta je profesorica znatno unaprije­dila nastavu kemije, za što je 1967. godine primila i Nagradu Grada Zagreba. Kasnije je upravo po njoj nazvana nagrada koja se od 2013. dodjeljuje najboljim studentima zagrebačkoga Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije.

Knjižica s njezinim likom na smeđoj naslovnici otkriva vrlo ozbiljnu osobu posvećenu svojoj struci, za koju se morala itekako boriti. Otmjenost njezine pojave izvire iz njezine nutrine. Svi su je pamtili kao elegantnu skromnu ženu, kakve prave dame i jesu. Kao prva žena doktorica tehničkih znanosti, Vjera Marjanović-Krajovan sigurno zaslužuje spomen-ploču na kući u Zagrebu u kojoj je stanovala.