Prozor u svijet majčinstva

Izdavačka kuća Neolit u ožujku ove godine objavila je roman Noć švedske autorice Sare Gordan, koji je sa švedskoga preveo Edin Badić. Prvo je to na hrvatski jezik prevedeno djelo Sare Gordan, ali svakako se nadamo da nije posljednje. Riječ je o kratkom, no iznimno snažnom romanu, pisanom dojmljivim stilom. Za početak valja navesti kako je riječ o autofikcijskoj prozi koja je izazvala veliki odjek i među kritičarima i među čitateljima. Već s prvom rečenicom zakoračujemo u atmosferu koju pripovjedačica vješto gradi, u najgluše doba noći u kojem jedna majka iščekuje povratak, ili barem javljanje, svoje odbjegle kćeri.

Izd. Neolit, Koprivnica, 2025.
Sa švedskog preveo Edin Badić

Roman nam donosi unutarnji svijet jedne majke u agoniji, brizi i strahu za zdravlje i život svoje kćeri. Naime, noć je, kći je nestala, nikome se ne javlja, majka pokušava stupiti s njom u kontakt, zove je, šalje poruke, ali ostaje bez odgovora. Zove sve kćerine prijatelje, roditelje prijatelja, bolnice, socijalne radnike i sve dostupne službe kojih se sjeti. Uz nju leži tek usnula beba, njezina mlađa kći. Sin tinejdžer dane provodi u sobi, sa slušalicama na ušima, zadubljen u svijet igrica. Naposljetku, usred noći majka budi sina i moli ga da pripazi malenu sestricu, a ona i muž sjedaju u auto i u gluho doba noći kreću u potragu. Agonija zabrinute majke povećava se sa svakom sekundom koja prolazi, neizvjesnost koju trpi neizdrživa je, more je pitanja, strahovi, mučne slike nadiru, jer kći je bolesna, ima dijabetes tipa 1 i lako se može naći u životnoj opasnosti. Majka se pita je li što jela, u kakvom je stanju, je li pila, kao što je za tinejdžere očekivano, no za njezinu kćer to može biti kobno. Zamišlja je negdje blijedu, bez svijesti. Kruži ulicama, bjesomučno se osvrćući na sve strane, a mučnoj noći ne nazire se kraj.

Sara Gordan, bez imalo uljepšavanja napisala je roman pun raznolikih emocija i stanja s kojima se susreće majka koja se našla u teškoj situaciji nad kojom nema kontrolu. U trenucima najveće panike, njezin unutarnji glas je borba, nastoji biti smirena i fokusirana, spremna za svaki sljedeći trenutak. No upravo je osjećaj nemoći jedan od najzahtjevnijih, nemoći da se išta učini, osim da se situacija podnosi.

„Ništa više ne mogu učiniti i preostaje mi samo noć. Živa si, ili mrtva, ne znam dok te ne nađu ili dok se sama ne otkriješ, s tom mišlju moram leći i ništa nije u mojim rukama.“

Sara Gordan pripovjedačica je sjajnog stila i velike vještine, ništa u njezinim rečenicama nije suvišno, one teku brzo i prodorno, baveći se ozbiljno temom tako kompleksnom kao što je majčinstvo, prikazujući slike i stanja o kojima se mnogo ne govori. Dinamici romana pridonosi često vraćanje u prošlost. Tijekom mučne noći majka priziva sjećanja na davne događaje i pripovijeda povijest svoga majčinstva. Tako saznajemo da je njezino prvo dijete rođeno mrtvo, drugorođena kći rođena je s tumorom usne šupljine, a kasnije joj je u dobi od četiri godine dijagnosticiran dijabetes tipa 1, a sin je rođen sa srčanom manom koja je razlog opasnim tahikardijama, te on završava na operaciji srca kada dosegne potrebnu dob. Uza sve navedeno, pripovjedačica se dotiče i brojnih drugih otegotnih životnih okolnosti kao što su selidbe, razvod i briga za egzistenciju.

„Učinit ću što god treba, samo da ova noć završi. Ili dan, razlike nema, meni će noć trajati dok te ne pronađem.“

Koliko god se bespomoćno osjećala, majka ne prestaje aktivno tražiti rješenje, pokušava nadići situaciju, učiniti nemoguće, traga za novim načinima, probija se kroz vlastite misli i traži ono što još nije pokušala. Ako nam se dok čitamo noć čini beskrajnom, snaga, ustrajnost i izdržljivost majke također su jednako beskrajne.

Autorica piše o onome što je još uvijek svojevrsni tabu, događaji i strahovi koji se ne spominju, ali koji su zajedničko iskustvo mnogih žena i čija ih nemogućnost izgovaranja čini osamljenima, izoliranima, bez podrške u teškoćama i borbama, koje ostaju usamljeničke i unutarnje. Roman bismo mogli promatrati kao pismo kćeri, puno ljubavi, nježnosti, straha i vapaja.

Majka naposljetku pronalazi kćer, dovodi je kući, ali briga za njezino zdravlje majci ne da da usne.

„Stižemo kući i ti neutješno plačeš u krevetu, ja ležim kraj tebe i grlim te kao kad si bila mala. Ne razumijem što se događa, kažeš. Znam, uzvratim.“

Situacija s bijegom će se ponavljati, kći će ponovno nestajati, za majku će opet nastupiti noć, agonija, borba da uspostavi kontrolu i pronađe rješenje, čineći sve kako bi zaštitila kćerin život i od nje same. „Varijacije bespomoćnosti. Bez tebe ništa.

Osjećam prazninu: kad nisi ondje gdje sam ja. Nalaziš se s one strane ruba. Nekoć si mi počivala na rukama i ja sam te štitila od sveg zla.“ Roman Noć dobio je brojna priznanja i nagrade i dobro da je tomu tako, jer to zaslužuju tema, stil i način na koji je autorica temi pristupila. Proza je to koja će nas zaokupiti od prve rečenice i držat će nas u svojoj snazi još dugo nakon što čitanje privedemo kraju. Stavit će pred nas važne teme i njihovu kompleksnost o kojoj, ako ništa drugo, treba i vrijedi promišljati. Ovakvo štivo potiče na promišljanje i razumijevanje, o drugima, odnosima, preprekama, kao i o (ne)mogućnosti komunikacije, približavanja i bliskosti. Ovaj nam roman pokazuje kako i nakon najmračnije noći dolazi svjetlost i mogućnost da se izrodi nešto bolje od onoga što trenutno jest.