Primjer uspjeha: Gradski muzej Virovitica

U Zagrebu je još uvijek zatvoren najveći dio muzeja, koji su u različitim fazama obnove. Njihovo otvaranje službeno je predviđeno za sredinu i drugu polovicu 2026. godine. Nakon završetka građevinskih radova i opremanja – nadajmo se najsuvremenijom muzejskom opremom – zagrebački muzeji trebali bi zasjati novim sjajem. U međuvremenu, timovi muzejskih djelatnica i djelatnika pripremaju se i razrađuju projekte novih postava za 21. stoljeće. Uobičajeno je da se pri tome pomno proučavaju međunarodni primjeri najbolje muzejske prakse. No, i u Hrvatskoj postoji izniman primjer – Gradski muzej Virovitica, koji nije samo obnovljen, nego i potpuno rekonceptualiziran. Od malog provincijalnog muzeja pretvorio se u dinamično suvremeno kulturno središte čija se važnost širi daleko izvan samog grada i županije. Uređenjem arhitektonsko-urbanističkog kompleksa Dvorac‒Muzej‒Perivoj Virovitica je dobila novu dimenziju koju dosad nije imala. 

Ravnateljica muzeja Mihaela Kulej / Snimio Ivan Borbaš

Muzej je od osnutka 1953. godine smješten na prvom katu Dvorca Pejačević, u samom središtu grada, u parku koji je desetljećima bio zapušten. Iako je nakon Drugog svjetskog rata Dvorac dvaput obnavljan, ubrzo je bio ponovno zaboravljen. Bio je to tipičan „uspavani“ gradski muzej, čiji je postav više nalikovao izložbi iz nekog građanskog ormara s dodanom arheološkom i etnološkom građom nego reprezentativnom muzejskom postavu. Jedina prednost bio je smještaj muzeja u prelijepoj, iako oronuloj, povijesnoj građevini. Uz Muzej, u Dvorcu su se nalazile razne institucije i udruge, a u neposrednoj blizini, u parku – gradski bazen.

U taj duboko usnuli i zapušteni Trnoružičin dvorac 2008. godine za ravnateljicu dolazi mlada povjesničarka umjetnosti Mihaela Kulej s pregršti novih ideja, inicijativa i nepresušnom energijom. Već od prvih dana bilo joj je jasno da Muzej u takvom stanju u kakvom ga je zatekla neće i ne može vršiti svoju temeljnu funkciju koja mu je poslanjem muzeja namijenjena. Mihaela Kulej inicirala je veliku obnovu cijelog kompleksa Dvorac‒Muzej‒Perivoj koja je u potpunosti promijenila sliku grada Virovitice i postavila nove najsuvremenije muzejske standarde u Hrvatskoj. Usudila se sanjati i uspjela ostvariti te snove.

Jeste li od samog dolaska razmišljali o obnovi muzeja?

Kada sam došla 2008, Muzej nije bio grijan, nije imao normalne sanitarije. Postav je bio arhaičan. Odmah sam pokušala vidjeti postoji li mogućnost nalaženja nekih europskih fondova. Nisam se tada usudila zamišljati da ćemo ići u pravcu ovako velike sveobuhvatne obnove. Prvenstveno sam razmišljala o poboljšanju uvjeta u Muzeju koji je zauzimao samo prvi kat Dvorca, a u tom kontekstu i o cijelom Dvorcu. Uređenje parka koji okružuje Dvorac i daje mu puni smisao i kontekst bio je tada tek puki san.

Bio je tu cijeli niz naizgled nerješivih problema. U Dvorcu su tada bili smješteni restoran i kuglana u podrumu, gradska knjižnica, arhiva, glazbeno društvo itd. Tada je bilo govora samo o parcijalnoj, postepenoj obnovi. Nije se još ni razmišljalo o cjelovitoj obnovi Dvorca za Muzej. Čim sam došla, stupila sam u kontakt s nadležnim konzervatorskim uredom u Požegi koji je do 2012. izradio konzervatorsku studiju što je osnivača, Grad Viroviticu, ponukalo da počne razmišljati malo šire. Počeli smo tražiti gdje bismo mogli plasirati projekt obnove Dvorca. Ni tada se još nije govorilo o obnovi cijelog arhitektonsko-urbanističkog kompleksa Dvorca Pejačević i njegova perivoja.

Detalj stalnog postava

Ulaskom Hrvatske u EU (2013) otvorile su se nove mogućnosti, a ključna osoba u tom trenutku bila je Đurđica Aragović, pročelnica ureda gradonačelnika Ivice Kirina. Njih dvoje prepoznali su potencijal projekta. Tek tada se pomalo počelo razmišljati šire, o obnovi i uređenju cijelog kompleksa. Jedna od velikih prepreka bio je gradski bazen, izgrađen 1942. u srednjovjekovnom opkopu Dvorca, koji je znatno otežavao cjelovitu revitalizaciju kompleksa. Unatoč svim izazovima, donesena je hrabra odluka – obnova cijelog arhitektonsko-urbanističkog kompleksa Dvorca, Muzeja i perivoja.

Detalj stalnog postava

Kako je Muzej promijenio Viroviticu?

Uvelike! Grad je dobio identitetski fokus. Jedinstveno mjesto po kojem ga se prepoznaje i razlikuje od drugih gradova. Postao je jedan od najljepših gradova kontinentalne Hrvatske. Virovitica je postala grad kojim se njegovi građani ponose, a počela je privlačiti i turiste. Već prve godine nakon otvorenja muzeja 2019/2020. broj noćenja u Virovitici povećan je za 40 % a druge godine za čak 60 %. U Virovitici prije nije bilo ciljanog turizma. Krajem prošle godine objavljen je podatak da je grad posjetilo više od 14.000 ljudi, a sam Muzej imao je 12.000 posjetitelja. Iz ovih brojeva jasno se vidi da je Muzej zapravo okosnica virovitičkog turističkog booma. Virovitica zapravo nema drugih turističkih atrakcija osim Muzeja. To naizgled nisu veliki brojevi, ali za Viroviticu su ogromni. Virovitica ima oko petnaest tisuća stanovnika i ako je Muzej posjetilo dvanaest tisuća ljudi, to je kao da neki muzej u Zagrebu u godinu dana posjeti oko šesto tisuća ljudi. Često nas pitaju što bi još moglo vidjeti ili posjetiti osim Muzeja u Virovitici, tako da na neki način radimo i kao turistički djelatnici. No svakako je bitno da su Muzej, Dvorac i perivoj glavne atrakcije posjeta. 

Osim navedenih postoje li i neki drugi ekonomski učinci koji bi se mogli povezati s uređenjem Dvorca?

Željeli smo na temelju naše građe ispričati priču o odnosu čovjeka i drva kao jednog od temeljnih materijala na kojem je nastala naša civilizacija. Stoga naša muzejska priča predstavlja univerzalnu priču iz lokalnog rakursa te se posjetitelji iz svih krajeva Hrvatske i Europe pronalaze u našem narativu

Da, svakako! Sve je naraslo. Obnova Muzeja bila je pokretač svega toga. Osim kulturnog značenja, obnova je imala i izrazit ekonomski učinak. Otvoren je niz uslužnih djelatnosti, desetak kafića, tri restorana, suvenirnica, dućani s odjevnim predmetima, dva nova smještajna kapaciteta vrlo blizu grada. Moglo bi se reći da je kao izravna posljedica uređenja Muzeja otvoreno stotinjak novih radnih mjesta, što za Viroviticu nije malo. Zanimljivo je da mnogi posjetitelji dolaze ovamo samo zato što su negdje vidjeli sliku Dvorca i perivoja kojim se ljudi šeću, a da čak i ne znaju za Muzej. Jedu u obližnjim restoranima, kupuju u dućanima, piju kavu u kafićima, a u Muzej ih onda upućuju naši sugrađani koji su na njega ponosni! Moglo bi se reći da je postignut svojevrstan Virovitica efekt, da parafraziram među muzealcima popularnu sintagmu Bilbao efekt.

Zašto ste i kada odustali od „normalnog“ klasičnog koncepta postava gradskih muzeja i odlučili se za radikalno novu muzejsku koncepciju Drveno doba?

Bila je to posljedica istraživanja koja sam provodila po mnogim našim sličnim muzejima, ali i propozicija Europskih projekata. Mi kao mali muzej nemamo neku senzacionalnu građu. Naša građa je zanimljiva lokalno, za Viroviticu i županiju. Osim, naravno, samog Dvorca, koji je prvi i najznačajniji izložak našeg Muzeja i grada, ali i njemu je trebalo stvoriti okvir u kojem će zasjati u svojoj punoj ljepoti. Mi nemamo neku veliku temu ili događaj od šireg značenja ili neku veliku, poznatu ličnost ili umjetnine koje bi bile zanimljive izvan naše neposredne okoline. Virovitica je bila mala, samozatajna sredina. Bila sam svjesna da varijacijom na tu uobičajenu temu nećemo postići ono što trebamo. Klasični pristup mi je, osim toga, bio dosadan. Znala sam da klasični pristup neće privući posjetitelje na dugi rok. Bilo mi je jasno da će se efekt novosti potrošiti ubrzo nakon otvaranja i da će Muzej opet zapasti u uobičajeno, inertno, samodovoljno postojanje bez obzira na svu danas modernu multimediju i nove tehnologije. Koje su, naravno, izvrsno sredstvo, ali su u posljednje vrijeme postala i svojevrsno rješenje za sve. Pa kad nemamo dobrih ideja, onda će to riješiti nove tehnologije. Neprestano ponavljam da Muzej mora funkcionirati i ako nestane struje.

Obnovljeni dvorac Pejačević / Snimio Ivan Borbaš

Kada smo 2014. godine počeli intenzivno pisati projekt, bilo mi je jasno da on mora imati nekakvu prekretnicu, iskorak, nešto drugačije od dosadašnjeg i uobičajenog. Da bismo uopće mogli dobiti sredstva od EU fondova, trebali smo stvoriti neku novu vrijednost. Bilo je vrlo izazovno i teško raditi s razvojnom agencijom jer su oni morali usvojiti način funkcioniranja kulturne ustanove i muzejske koncepte koji inače nisu dio njihova posla, a mi smo morali naći način kako im predstaviti našu građe, misiju i viziju Muzeja kako bi sve navedeno postalo nova dodana vrijednost projekta. Tu je ključnu ulogu odigrala Tihana Harmund, ravnateljica agencije.

Detalj stalnog postava

Počela sam razmišljati kao izbjeći ponavljanje klasične muzejske šprance tako da cijeli naš narativ ispričamo kroz jednu temu. Postavila sam si pitanje: što muzej jest? Koja mu je funkcija u kontekstu grada i županije, Slavonije? U razgovoru s kolegama u muzeju i sugrađanima pokušala sam pronaći zajednički nazivnik Virovitice koji bi odgovorio na ta pitanja. To nije bilo lako. Virovitica nema jednu očiglednu temu. Nema nešto što čega se svatko sjeti kad se spomene Virovitica. Nešto jedinstveno što karakterizira grad, kao što su naprimjer Našice vezane za obitelj Pejačević i Isidora Kršnjavija. Kako i naš Dvorac nosi ime Pejačević, često su nas miješali s našičkim muzejom i dvorcem, ali riječ je o dvije potpuno različite povijesne priče i tradicije.

Kako je Virovitica bila industrijski gradić, pojavljivali su se različiti prijedlozi za teme – šećer, duhan, med, a tada se prvi put pojavila i tema drva. Nisam odmah prepoznala puni potencijal te teme. Dakle, bile su četiri teme koje su se kristalizirale u razgovorima koje sam vodila tijekom godinu dana s gotovo svima koje sam sretala. Konačno smo mi u Muzeju sjeli i kroz višemjesečni brainstorming došli do drva kao potencijalno najatraktivnije teme. To nije bilo unaprijed smišljeno. Naravno da je bilo i drugačijih mišljenja, ali kada se krenulo, svi su to prihvatili kao svoje.

Zapravo ste time napustili klasičnu paradigmu malomišćanskog muzeja, osuvremenili ga i učinili univerzalno zanimljivim?

Nakon što smo se odlučili da idemo u tom pravcu, bilo je ključno shvatiti da mi ne radimo  muzej drva, nego da pričamo priču o drvu kao materijalu u kontekstu Virovitice i Slavonije. Jer, zapravo, drvo nije isključivo specifična tema Virovitice nego cijele Slavonije, a mi smo je na neki način „prisvojili“ i učinili našom, ali naravno i slavonskom. Željeli smo na temelju naše građe ispričati priču o odnosu čovjeka i drva kao jednog od temeljnih materijala na kojem je nastala naša civilizacija. Stoga naša muzejska priča predstavlja univerzalnu priču iz lokalnog rakursa te se posjetitelji iz svih krajeva Hrvatske i Europe pronalaze u našem narativu.

Sadašnji stalni postav sastoji se od dva glavna dijela. Prvi, uvodni Povijest grada i dvorca, kojim smo prezentirali obvezni programski dio muzeja koji pokriva kulturnu povijest našeg kraja, i drugi, već spomenuti tematski dio Drveno doba. Ogroman je izazov bio prezentirati građu naših zbirki kroz temu drveta, ali uspjeli smo, o čemu govori broj posjetitelja, kao i slučajni susreti s ljudima koji pričaju kako su se prepoznali u Muzeju, te često napominju kako je naš Muzej „muzej po mjeri čovjeka“. To nam je najveća nagrada.

Stalni postav radili smo s kolegicom muzeologinjom Natalijom Bajs i arhitektom Javierom Lurijem koji je bio i dizajner postava. Oni su izuzetno mnogo doprinijeli u razvoju projekta postava i konačno cijele priče koju smo htjeli ispričati. Njihov doprinos bio je ključan u definiranju kretanja posjetitelja u zadanom okviru prostora Dvorca. Razradili smo i PR kampanju kojom smo brendirali novi „veliki mali muzej“ te dobili cijeli niz prestižnih hrvatskih i međunarodnih nagrada i nominacija.

Priča Gradskog muzeja Virovitica na hrvatskom primjeru pokazuje kako kulturna institucija može biti pokretač ekonomskog, turističkog i identitetskog preporoda cijelog grada. Zagrebački muzeji, koji se sada obnavljaju, imaju priliku učiniti slično – ne samo obnoviti zgrade i nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo, nego redefinirati svoju ulogu u društvu 21. stoljeća. Nadajmo se da će predstaviti avangardne ideje suvremene muzejske misli i učiniti muzeje ponovno važnima i posjećenima te da će i oni, poput Virovitice, uspjeti pretvoriti snove u stvarnost.