Poigravanje fikcijom i fakcijom na Golom otoku

Pod sloganom Stvaranje povijesti/mijenjanje budućnosti otvoreno je obljetničko 70. Sterijino pozorje u napetim i neizvjesnim političkim okolnostima. Prateći žamor i susreti, okrugli stolovi, bilteni, velike teme i predstave, odvijale su se usporedo s tihim studentskim prosvjedima. Ispred Srpskog narodnog pozorišta studenti su upravo na dan otvorenja razvili transparent na kojem je pisalo „Neka tvoja promena bude pozorište – Neka tvoje pozorište bude promena“. Tako je izvan uobičajenog promišljanja o tome kakvo je stanje suvremene srpske drame, koje se na sličan način može postaviti i za hrvatsku dramu tijekom naših Marulićevih dana u Splitu, ali i za slovensku (tijekom Tjedna slovenske drame u Kranju i Borštnikova srečanja) te svaku drugu nacionalnu dramsku književnost, festival je bez obzira na bogat i raznolik program bio duboko uronjen u društveno-politički kontekst. O čemu svjedoči i odluka najvećeg financijera, Pokrajinskog sekretarijata, da na dan zatvaranja festivala dotirana sredstva budu ravna nuli. U selekciji teatrologinje i kazališne kritičarke Ane Tasić imali smo priliku vidjeti devet prilično konvencionalnih i aktualnih predstava koje se tematski šire od ratnog nasljeđa, trgovine djecom, okrutnosti suvremenog sporta do zlouporabe moderne demokracije. Pritom su se osim Jezika kopačke Zagrebačkog kazališta mladih najvećim iskorakom zbog snage same priče pokazali Izuzeti Đorđa Petrovića u režiji Mije Knežević i produkciji Narodnog pozorišta Sombor te ovdje analiziran Beogradski trio Gorana Markovića u režiji Matjaža Bergera i produkciji Antun Podbevšek Teatra iz Novog Mesta i Cankarova doma u Ljubljani.

Na gotovo posve ogoljenoj sceni, pred publikom se ostvaruje pripovjedačko kazalište, ali i izvedbeno predavanje / Izvor Sterijino pozorje

Neobičan trilerski epistolarni roman Gorana Markovića Beogradski trio poigrava se fikcijom i fakcijom, stvarnim i izmišljenim likovima, zapisnicima, priopćenjima, dnevnicima, pismima, dok zapravo progovara o jednoj od najvećih drama nakon Drugog svjetskog rata, Golom otoku, ali u melodramatskom ključu. Ljubavni trokut koji čine nastavnica stranog jezika, njezin suprug i slavni pisac Lawrence Durrell vode nas od Informbiroa, Tita i Staljina, paradoksalne vjernosti boljševizmu pa sve do nježne ljubavi bez ijedne suvišne riječi. Tragedija je ideološka i ljudska. Okrutnost u okretanju osuđenika jednog protiv drugoga nezamisliva je. Slovenski redatelj Matjaž Berger, pripadnik avangardne generacije rođene sredinom 1960-ih, poetički blizak fizičkom teatru, ambijentalnosti, ali i poznat po uprizorenjima spektakala i opera, ovdje posve ogoljuje scenu. Izvođači su jedni nasuprot drugima u kutovima pozornice, povremeno izlaze naprijed i u sredinu. Ispred njih su mikrofoni. Pred nama je pripovjedačko kazalište, ali i izvedbeno predavanje, kakvo se može vidjeti, primjerice, u recentnom radu Jerneja Lorencija u Zločinu i kaznu (HNK u Zagrebu, 2025), te je već neko vrijeme prisutno u europskoj tradiciji od Guyja Cassiersa, Ive van Hovea, Juliena Gosselina, Thomasa Ostermeiera do Thomasa Jollyja. U pozadini su dokumentarni kadrovi današnjeg Golog otoka. Sunce i ljeskanje valova. Režija prati cikličnu strukturu romana. Proboji dramskog posve su na iznimnoj mladoj glumici Gaji Filač. Suptilno izmiče krutoj formi bilo nevinim zavođenjem tijekom tečaja, bilo istinskim traženjem ljubavi dok joj čitava zajednica okreće leđa.

Danas, mnogo godina kasnije, nad Golim otokom i dalje je oblačić šutnje i srama. Kada gledamo izniman dokumentarac Goli Tihe K. Gudac, šutnja je sazdana od dugačkih kadrova, kada čitamo o Beogradu nakon Drugog svjetskog rata u Toplim pedesetima Pavla Ugrinova, svijet je drukčije mjesto, a kada osluškujemo poeziju Stojana Vučićevića, posvuda su smrt i krv.

Matjaž Berger u pomalo jednoličnoj formi pokazuje u kolikoj je mjeri priča u kazalištu važna. Ali i u kolikoj su mjeri svi pokušaji represije osuđeni na propast. Kao i sve laži kojima se oblažemo idealizirajući jednu stranu upornim umanjivanjem patnje s druge strane tog istog sustava. Beogradski trio istodobno je teška i lagana predstava, puna povijesti i potisnutih sjećanja, puna prije svega zaigrane intertekstualnosti u kojoj je sve moguće. I da, Lawrence Durrell postaje zavodnik i špijun, i da, zloglasni čuvar logora prebjegne u Rusiju. Slojevitost ljudskih iskustava izražena preko pripovjedačkog kazališta iznimno je blagotvorna u vremenu pojednostavljene povijesti, pa iako je u Hrvatskoj predstava gostovala prošle godine u jeku turističke sezone u Ljetnom kinu Korčula, našoj bi publici bilo vrijedno da nastavi nalaziti svoj put do manjih i većih sredina.