Poezija onkraj dihotomija

Poezija, glazba i nadahnuti razgovori, uz čašu omiljenog pića, obilježili su i lipanjsko izdanje Poetice Croatice, programa posvećenog promociji hrvatskog književnog i glazbenog stvaralaštva. Ideja susreta usmjerena je pružanju umjetničkog doživljaja interpretacijom stihova hrvatskih i svjetskih pjesnika. Cjelokupno druženje u ugodnom ambijentu Kazališne kavane Kavkaz, poznate kulturne, umjetničke i intelektualne oaze generacija Zagrepčana, proteklo je u tonu tematske okosnice susreta Moć i nemoć.

Idejni začetnik Poetice Croatice Zvonko Novosel, spisateljica Sanja Pilić i mlade nade hrvatskog glumišta

Stihovi iz pera poznate spisateljice, pjesnikinje i scenaristice Sanje Pilić, koje su govorili mlade nade hrvatskog glumišta, a pod vodstvom idejnog začetnika programa, glumca Zvonka Novosela, poslužili su kao prava umjetnička introspekcija u vrhunac susreta, a to su Mali razgovori. Opuštenom ozračju dodatno su doprinijeli i zvuci gitare, uz svevremenske note Stinga, Elvisa Presleyja, Alicije Keys, Rihanne... Misao vodilja susreta, obilježenog promišljanjem, raspravom i ogoljavanjem u vlastitim krhkostima bila je pitanje je li svijest o vlastitoj ranjivosti i ograničenjima dokaz moći ili nemoći? U tom je smislu Sanja Pilić istaknula kako je važno znati da „jučer“ i „sutra“ ne postoje, već je jedino što imamo naše „danas“, pa nam u skladu s time valja gledati na život. Priznala je kako je u društvu poznata kao vedra osoba, puna energije, no istina je da i sama kadšto prolazi kroz složene emocionalne situacije, koje je ukupno čine „pesimistično-optimističnom“. Dodala je kako je prije bila mnogo emotivnija, što joj je olakšavalo pisati poeziju, u koju su se pretočile sve emocije koje inače „nitko ne primjećuje“, u tom su trenutku bile dio nje i njezine trenutačne nemoći.

Zavirivanje u vlastitu nutrinu zaokružila je mišlju kako je izmjena moći i nemoći konstantna, a sve oko nas u neprestanom je kretanju i rastu. Baš poput okoline, ni mi sami nismo uvijek isti – mijenjamo se tijekom tog procesa, učimo, sazrijevamo, mije­njaju nam se pogledi, prioriteti... Moć i nemoć, iako naizgled nepomirljive suprotnosti, zapravo su dubinski povezane kategorije, koje tek u međusobnom prožimanju daju veću, potpuniju i smisleniju stvarnost, dodala je.

U svojem je obraćanju mladi glumac Lav Novosel kazao kako je ranjivost jako važna iz aspekta umjetničkog stvaranja, a moć je znati ispravno se nositi s njom. Govoreći o umjetnikovoj recepciji od strane publike, oboje su se složili kako je nažalost pogrešno biti emocionalno dostupan te svima pristupiti iskreno, jer danas je, više nego ikad prije, ljudska ranjivost suočena s grubom realnošću, trivijalizacijom i osobito estradizacijom putem različitih oblika javnog komuniciranja. Tako se, recimo, nečija ispo­vijest, izrečena čak i u književno-umjetničkoj formi, lako može zloupotrijebiti i postati materijalom senzacionalističkih naslovnica. Onkraj onog dijela društva koje žudi posjedovati pravo na tuđu intimu kao protuteža stoji sloboda. Sloboda kao način života, mišljenja, osjećanja, (samo)izražavanja, u čijem se središtu nalazi ljubav kao esencija naše stvarnosti, bilo one privatne bilo profesionalne. Sanja Pilić utvrdila je kako je to žalosti, no kako se želi prepustiti tom osjećaju, „previše je sretna da bi bila pisac“. Stoga je upravo taj negativan aspekt svijeta odraslih razlog zbog kojeg se Sanja Pilić odlučila posvetiti dječjoj publici.

Moć često pogrešno tumačimo i dihotomijom uspjeh/neuspjeh, što nas stavlja u položaj ovisnosti o javnom mnijenju, društvenim normama, tuđim mišljenjima i procjenama, a za rezultat ima izravan učinak na sliku o sebi i drugima, naglašeno je tijekom rasprave.

U nastavku je Dimitrije Popović iz vlastite vizure komentirao kako iskonsko dobro u čovjeku pronalazi umjetnost, koja ima moć trajnog oplemenjivanja njegova bića, promjene perspektive i sagledavanja istine u svim mogućim oblicima. U tom smislu, Zvonko Novosel zaključio je kako poezija traži slobodu te stoji izvan svakoga zakona koji uređuje život. Ona ne priznaje vlast, niti one vladare koji ne posjeduju nikakvo uporište izvan lažne slike u vlastitoj veličini i milosrdnosti. Takva je vlast tek privid moći, iza čega se kriju najsitnije strasti kao posljedica šire, ontološke ljudske bespomoćnosti. Tim se promišljanjem početna antiteza zaokružuje te se univerzalizira mišlju o neprestanoj izmjeni moći i nemoći, što u metafizičkoj dimenziji izgrađuje nove putove i situacije, a u život nam dovodi nove ljude i s njima nove stvarnosti.