Vijenac 817

Književnost

SUVREMENA HRVATSKA PROZA: IVICA PRTENJAČA, ODEON

Pisanje je svemoćno lebdenje

Piše Strahimir Primorac

Odnos autobiografskog i fikcijskog u romanu o književnom životu temeljna je oznaka novog romana Ivice Pretenjače

Pogleda li se malo pomnije popis dosad objavljenih knjiga pjesnika i prozaista Ivice Prtenjače, neće biti teško zaključiti da su na početku njegova opusa prevladavale zbirke pjesama, i da je već 2000. godine za svoju prvu knjigu poezije, Pisanje oslobađa, dobio Nagradu sv. Kvirina za autora do 35 godina. No stvari su se do danas dobrano promijenile u korist proze: autor je dosad objavio šest pjesničkih zbirki, tri knjige priča i sedam romana (računajući i najnoviji, Odeon, o kojem će ovdje biti riječ). Ove podatke ne spominjem slučajno: pripovjedač romana u prvom licu i njegov glavni junak, književnik Daniel D., autorov je dvojnik (pitanje je samo u kolikoj mjeri), usredotočen na pokušaje da se iščupa iz duboke pjesničke krize u koju je zapao. U romanu ima mjesta koja signaliziraju da je posrijedi sam autor, npr. kad pripovjedač govori o svom prvom, sisačkom, priznanju kada je nagradu za životno djelo dobio „jedan naš jako star pjesnik (…) laureat prve klase, ja sam bio mladalački ukras“. Uostalom, i sam je u intervjuu jednom našem portalu rekao da „prepoznajemo toponime Pariza, a i mene kao pjesnika“.


Izd. V. B. Z., Zagreb, 2025.

Zagrebački pjesnik Daniel vjerojatno Prtenjačin vršnjak, na poziv jednog pariškoga književnog društva stigao je u francuski glavni grad na trodnevni Marché de la Poésie. Smješten je u malen, uzak privatni hotel uz Place de l’Odéon, gdje se zbiva većina radnje romana. Naš će se pjesnik, koji će nakon festivala produžiti boravak u Parizu, upoznati i zbližiti s vlasnikom hotela, starim gospodinom Ibrahimom i njegovom mladom i lijepom kćeri Adèle. Sprijateljit će se i s Alexandrom, mladićem koji vodi svoj bar; majka mu je Bosanka iz Modriče koja svoje staračke dane provodi u jednom domu izvan Pariza, gdje je sin često posjećuje, a otac je Francuz koji ih je zauvijek ostavio s Alexovom mlađom sestrom samo nekoliko mjeseci nakon što se rodila. To su dvije zanimljive i tužne priče o sudbinama stranaca u francuskom glavnom gradu koje se od početka do kraja provlače i prepleću s Danielovim boravkom u Parizu. Dinamičnosti fabule romana osobito pridonose pripovjedačeva sjećanja (sada pretvorena u priče i vješto ugrađena u okvirnu temu) na neka zbivanja i pikanterije s brojnih književnih susreta diljem Europe na koje je naš pisac pozivan. Tu ima i zgodnih priča koje nisu u izravnoj vezi s festivalima, u poglavljima Trobojna lenta na izmišljenom vjetru, Nekoliko dana čudesnog mira.

No ključna su mjesta na kojima pripovjedač romana iznosi svoja shvaćanja i sudove o praktičnim problemima književnog teksta koja ga muče. Kad ga Adèle pita shvaća li zašto je njezin otac nakon svega što je prošao u životu bio sretan jedino u hotelu, Daniel će reći da shvaća, a ovo će biti njegov stav: „Ja sam pjesnik, Adèle, barem sam to bio. Pjesnik zna sve i ne zna ništa, on osjeća i pati unaprijed i unatrag, i znaš, nitko bolje od dobroga pjesnika ne razumije život. Toliko ga razumijemo da nam ga nije prevelik problem protratiti baš ovako kako sam ja to učinio.“ Nakon nastupa na pariškom pjesničkom festivalu ovako razmišlja o svojoj pjesničkoj krizi i nemoći da iz nje iziđe: „Sedam pjesama, sedam dvojezičnih podsjetnika na godine moćnog pisanja, na ono vrijeme dok je sve bilo poezija i dok je ona navirala odasvud. Već godinama u međuprostoru, premlad da odustanem, prestar da samo pokušavam.“

Do pariškog festivala bio je stalno nervozan, spreman odustati zbog neuspjelih pokušaja – cijelu je jednu knjigu obrisao, „kao neku sramotu“, pisao je bizarne kolumne za sitniš, scenarije za stripove – avantura s jednim dramskim tekstom sasvim ga je obeshrabrila, jer „ja sam pisanje uvijek zamišljao kao let, svemoćno lebdenje nad bilo čime, koliko nad činjenicama, toliko i nad izmišljotinama. Bila je to neka u tom času kad sam pisao slobodna božja stolica iznad svega i ja sam na njoj udobno smješten pisao onako kako sam zamišljao da piše bog. Toliko je to moći bilo i toliki se ambis otvorio kad je te moći nestalo. Moglo bi se reći da sam, eto, izgubio boga. Premda se meni ovo moje gubljenje poezije doimalo podosta strašnijim.“

Ali nakon pariškog festivala, svoga dobrog nastupa, a osobito nastupa francuske glumice koja je uvjerljivo recitirala njegove pjesme prevedene na jezik domaćina i dojma koji je to ostavilo na publiku, Daniel se uspio opustiti. Činilo mu se da sve to što ga je uznemiravalo nije više toliko važno – pa ni pjesnička nemoć nije ga boljela tako jako. Mislio je o tome „kako postoji i nešto pravedno u zamjeni mjesta, u rasporedu tereta i obnovi smisla; naime, u onaj neplodni bezdan što su ga u meni ostavile nenapisane pjesme, u to nemoćno mjesto sad pohranjujem ovaj grad, kao privremeno čudo.“

Kad u rukama imate Prtenjačin roman, važno je stalno imati na umu da bi nas „prepoznavanje“ autobiografskih detalja moglo odvesti na kriva čitanja. Ovo je ipak fikcija.

Vijenac 817

817 - 3. srpnja 2025. | Arhiva

Klikni za povratak