Uz novu biblioteku kriminalističkih romana Agathe Christie i brojne filmske i TV-adaptacije njezine proze
Eh bien, mes amis, dok neki od vas zacijelo listaju nedavno izdane romane Ubojstvo u Orient Expressu, Smrt na Nilu i Nije ostao nijedan iz novopokrenute biblioteke Novella, u kojoj će u 60 knjiga biti objavljen kompletan krimi opus Agathe Christie, ili dok na više TV-programa uživate u raskošnim adaptacijama slučajeva njezinih najpoznatijih istražitelja Herculea Poirota i miss Marple, pravi je trenutak da se pozabavimo dosadašnjim filmskim i televizijskim prilagodbama proze autorice koju krasi titula „Dickensa kriminalističkog romana“.
Kraljica krimića Agatha Christie / Izvor Cinema Legacy Collection / The Hollywood Archive / PIXSELL
Ljubitelji krimića dame Agathe, svi oni koji su u mladim i formativnim godinama u društvu monsieura Poirota i gospođice Marple upošljavali svoje moždane vijuge i pokušavali proniknuti u Tajnu Plavog vlaka, pozadinu Zagonetnog događaja u Stylesu, ili dokučiti Tko je ubio Rogera Ackroyda i Što je vidjela gospođa McGillicudy, posljednjih su godina konačno došli na svoje. Praktički nema dana a da se na nekom od zemaljskih i kabelskih kanala ne prikazuju zamršeni slučajevi upravo Herculea Poirota i gospođice Marple kao najoštroumnijih junaka rođenih iz bogate mašte i pera kraljice krimića. Svi ljubitelji klasičnog whodunita, britanske škole krimića te lika i djela ekscentričnog belgijskog detektiva jajolike glave i impozantnih brkova, kao i pronicljive britanske usidjelice iz slikovitog seoceta St. Mary Mead, već godinama mogu intenzivno uživati dojmljivo produciranim, manje ili više stiliziranim te podjednako manje ili više raspoloženo glumljenim ekranizacijama složenih slučajeva u kojima se od gledatelja, baš kao i od samih istražitelja, zahtijeva da aktivno uposle svoje „male sive stanice“.
Et alors, „Arheolog je najbolji suprug kojeg žena može poželjeti. Što je ona starija, to se on za nju više zanima“, napisala je svojedobno duhovita Agatha Christie, spisateljica čija su djela nakon Biblije najprevođenije knjige na svijetu, koja je za života objavila 79 kriminalističkih romana i zbirki detektivskih priča, i čija je Mišolovka najizvođenija i najpoznatija kazališna predstava svih vremena. Poznate su i činjenice da je zaplete svojih krimića crpila iz osobnog životnog iskustva, kad se radeći kao medicinska sestra upoznala s otrovima ili dok je sa suprugom, arhitektom Maxom Mallowanom, boravila u Mezopotamiji, gdje se odigrava radnja jednog od njezinih najpoznatijih romana Ubojstvo u Mezopotamiji.
Mais oui, filmaši već gotovo čitavo stoljeće kontinuirano posežu za djelima Agathe Christie, još otkad su britanski redatelji Julius Hagen i Leslie S. Hiscott 1928. u dugometražnom filmu naslova Smrt gospodina Quina ekranizirali jednu od 12 priča iz Agathine zbirke Tajanstveni gospodin Quin. Već sljedeće godine njemačko-austrijski redatelj Fred Sauer u njemačkoj je produkciji ekranizirao Agathin drugi roman Tajanstveni suparnik, u kojem je književnica predstavila svoj manje glasovit ali podjednako oštrouman i sposoban istražiteljski par Tommyja i Tuppence Beresford. Za prozom Agathe Christie uvijek su praktički bez iznimke posezali europski redatelji i redateljice, logično ponajviše britanski, poput spomenutog Leslieja S. Hiscotta koji je tijekom 1930-ih nanizao nekoliko manje ili više uspjelih prilagodbi, ali i francuskih poput Jeana Kemma, koji je 1932. ekranizirao autoričin kazališni komad Crna kava, koji je naknadno u roman pretočio Charles Osborne.
Ma foi, onda je 1945. glasoviti René Clair u američkoj produkciji adaptirao iznimno popularan roman Deset malih crnaca, koji je objavljivan i pod alternativnim naslovom And Then There Were None, pod kojim ga možete čitati i u novom hrvatskom prijevodu, a zbog pretpostavljive onodobne političke korektnosti ekraniziran je pod naslovom Deset malih Indijanaca. Već u ovom filmu razvidan je dominantan izvedbeni prosede kojim će filmaši pristupati djelima Agathe Christie, a riječ je o humornom ili crnohumornom odmaku kojima će redovito u manjoj ili većoj mjeri biti obilježene gotovo sve zapadnoeuropske ili američke adaptacije njezine proze.
U suradnji sa sjajnim scenaristom Dudleyjem Nicholsom, dobitnikom Oscara za predložak remek-djela Potkazivač njegova čestog suradnika Johna Forda, redatelj izuzetno uspjelih filmova Dajte nam slobodu, Oženih se vješticom i Veliki manevri René Clair cjelinu je koncipirao kao dijelom satiričnu crnu komediju s pucanjem i gomilanjem leševa, pri čemu se sam predložak poštovao samo okvirno. Ne samo što je završetak romana izmijenjen tako što je priči dodan romantični epilog s natruhama happy enda, što se pak doima prilično nezgrapnim u kontekstu djela u kojem likovi redom bivaju ubijeni pod znakom odmazdi za počinjenje zločina s kojima su se izvukli nekažnjeni, nego je i čitav film realiziran većinom u naglašenom komičnom ključu, s povremenim asocijacijama na nijemofilmsku burlesku.
Ah, vraiment, na sličan način predlošku Agathe Christie pristupio je znameniti crtač stripova te animator i redatelj animiranih filmova Frank Tashlin, koji je 1965. godine u britanskoj produkciji adaptirao roman Ubojstva po abecedi. U suradnji sa scenaristima Davidom Pursallom i Jackom Seddonom, koji su godinu ranije u scenarij za krimi-komediju Najnepoštenije ubojstvo Georgea Pollocka pretočili Agathin roman Gospođica McGinty je mrtva, Frank Tashlin je kao majstor karikaturalne i groteskne komedije dinamičnog ritma realizirao upravo takav film. Njegova Ubojstva po abecedi s proznim predloškom dijele tek imena najvažnijih likova, od Herculea Poirota i bojnika Hastingsa do inspektora Jappa i sir Carmichaela Clarkea, dok je sve ostalo, od tijeka zbivanja do identiteta ubojice, praktički nespojivo s romanom koji je formalno naveden kao izvornik. Konkretnije priče realno niti nema, jer se sve svodi na nizanje neujednačeno uspjelih i duhovitih, ali svakako prepoznatljivo „tashlinovski“ pomaknutih gegova u kojima dominira komedija apsurda s natruhama groteske.
Ako je u vrijeme premijere posrijedi i bilo zanimljivo i možda zabavno ostvarenje, s vremenom je svakako izgubilo na atraktivnosti i zabavnosti, te danas ponajviše intrigira duhovitim nastupom Anite Ekberg u najvažnijoj ženskoj ulozi te zgodnom metafilmskom dosjetkom u uvodu. Tada se, naime, glumac Tony Rendall gledateljima predstavlja pred kamerom, da bi, nakon što ih s autoironičnim odmakom obavijesti da slijedi film u kojem će on tumačiti Poirota, otišao u garderobu, presvukao se i vratio pred kamere. Bilo bi nepošteno reći da Tony Rendall ne funkcionira kao šašava i u određenoj mjeri „clouseauovska“ – po uzoru na inspektora Clouseaua Blakea Edwardsa – varijacija Herculea Poirota, baš kao i da Robert Morley nije simpatičan u liku korpulentnog Hastingsa, koji je gotovo pa inteligentniji od glavnog junaka. No to je ipak nedovoljno za pozitivniju ocjenu filma, osobito ako ste poput autora ovog teksta veliki fan kriminalističkih romana Agathe Christie.
Sabrana djela Agathe Christie u izdanju nakladničke kuće Novella
Et puis, Billy Wilder je 1957. godine kao suscenarist i redatelj potpisao možda i najuspjeliju ekranizaciju nekog djela dame Agathe, kazališnog komada i kratke priče Svjedok optužbe. Riječ je o sudskoj drami za potrebe koje su Wilder i suscenarist Harry Kurnitz, među ostalim suautor predložaka za izvrsnu pustolovnu komediju Hatari! Howarda Hawksa i screwball krimi-komediju Mršavkova sjena W. S. Van Dykea, te scenarist romantične krimi-komedije Kako ukrasti milijun Williama Wylera, prozni i dramski zaplet izvornog djela ponešto proširili i prilagodili glumačkoj postavi. Osobito Marlene Dietrich, koja u jednoj sekvenci pokazivanjem nogu izazove kavansku tučnjavu, ali i Charlesu Laughtonu, uz kojeg je prvi put nakon četvrt stoljeća i filma Privatni život Henrika VIII Alexandera Korde angažirana njegova supruga Elsa Lanchester, koja je za sjajnu sporednu žensku rolu zasluženo nagrađena Zlatnim globusom. Pohvale za tumačenje glavne uloge dobio je i Tyrone Power, koji je nedugo nakon premijere preminuo od srčanog udara, a čiji se nastup smatra najboljim u njegovoj karijeri.
Wilderova režija očekivano je maestralna, kombinacija krimića i sudske drame s crnohumornim elementima izvedena je besprijekorno, fotografija pet puta za Oscara nominiranog Russella Harlana je impresivna, a sve do 1974. godine i sama je Agatha Christie film držala jedinom uspjelom adaptacijom njezine proze.
Kadar iz filma Ubojstvo u Orient Expressu (1974) / Izvor Screenshot
Précisément te 1974. Svjedoku optužbe pridodala je Ubojstvo u Orient Expressu Sidneyja Lumeta, prilagodbu još jednog njezina iznimno popularnog romana s Herculeom Poirotom kao protagonistom. Slično načinu na koji će istom romanu 2018. pristupiti Kenneth Branagh, i Lumet je uz scenarističku suradnju Paula Dehna i nepotpisanog uglednog dramatičara i scenarista Anthonyja Schaffera u kreaciji Poirotova lika izabrao u određenoj mjeri karikaturalan pristup. U izvedbi pet puta za Oscara nominiranog Alberta Finneyja belgijski je detektiv odveć teatralan i pompozan, a krasi ga i prenaglašeni ego. Svakako, teatralnost, pompoznost i egoizam neosporno jesu Poirotova obilježja i u prozi, no tu su dovoljno obuzdana i predočena s mjerom, dok u filmskim i praktički svim televizijskih adaptacijama osim jedne ta mjera izostaje.
I u interpretaciji Petera Ustinova, koji je Poirota od 1978. do 1988. godine utjelovio u tri kino i tri televizijska filma, iznimno oštroumni belgijski detektiv bit će predočen s duhovitim i lagano karikaturalnim odmakom, no taj će odmak ipak biti znatno blaži od karikaturalnosti Finneyjeva Poirota, koji čak niti ne govori normalno već kriješti. Premda je Lumetov film i efektno estetiziran i dovoljno elegantno režiran te napučen zvjezdanim glumačkim imenima, od Lauren Bacall, Ingrid Bergman i Vanesse Redgrave do Seana Conneryja, Johna Gielguda i Anthonyja Perkinsa, dojam o njihovim interpretacijama donekle umanjuje upravo Finneyjevo pretjerivanje, makar su i svi ostali u filmu skloni manirizmu i preglumljivanju. Takav je slučaj i s Ingrid Bergman, koja tumači plahu Gretu, a koja je za sporednu ulogu osvojila trećeg Oscara, što se iz današnje perspektive čini pretjeranim i sasvim nezasluženim.
U izvedbi pet puta za Oscar nominiranog Alberta Finneyja belgijski je detektiv teatralan i pompozan
David Suchet je u tolikoj mjeri uspio ući pod kožu lika Poirota da je teško zamisliti nekog drugog glumca koji bi mu u toj ulozi mogao parirati
Peter Ustinov Poirota je utjelovio u tri kino filma
i tri televizijska filma
Geraldine McEwan tumačila je Miss Marple u
raskošno produciranoj seriji
Kadar iz filma Svjedok optužbe (1957) / Izvor Screenshot
Drugačije kreacije Poirota
C’est important, zvjezdane glumačke postave u pravilu su „obvezni sastavi“ svih kinoprodukcija temeljenih na djelima Agathe Christie, pa je tako i s filmovima Smrt na Nilu i Zlo pod suncem, u kojima je Poirota tumačio spomenuti Peter Ustinov. U tumačenju lika jajoglavog njuškala s pedantno njegovanim brčićima i s vječnim gamašama na nogama, Ustinov je pronašao pravu mjeru, u Poirotovu ponašanju i djelovanju humorni i autoironični pristup uspijevajući uskladiti s ozbiljnim i povremeno gotovo tragičnim, što zahtijeva i tragičnost zbivanja kojima prisustvuje, odnosno ubojstava koja rješava.
Tu uravnoteženost do savršenstva je doveo sjajni britanski karakterni glumac David Suchet, koji je Poirota tumačio u najdugovječnijem i zasigurno najpopularnijem nizu adaptacija djela Agathe Christie, u seriji Poirot koja se snimala od 1989. do 2013. godine. Suchet je u tolikoj mjeri uspio ući pod kožu fiktivnog lika, da je danas realno nemoguće zamisliti nekog drugog glumca koji bi mu u toj ulozi mogao parirati. To svakako nije Kenneth Branagh, koji u svojim raskošno produciranim filmovima Poirota opet odvodi u smjeru karikature, nerijetko i u pretjeranoj pa i nepodnošljivoj mjeri, istodobno izvorno debeljuškastog detektiva niska rasta dijelom pretvarajući i u akcijskog junaka. On tako štapom o koji se oslanja rukuje kao mačem, a o njega se oslanja i kad na željezničkom mostu u Ubojstvu u Orient Expressu izvodi tjelesne akrobacije.
Iako je sve to nespojivo s izvornim likom koji je stvorila Agatha Christie, ne bi bilo osobito problematično kad bi Branagh po uzoru na Guyja Ritchieja u dvama filmovima o Sherlocku Holmesu ponudio bitno drugačije, svježije i šarmantnije čitanje literarnih predložaka. No to nažalost nije slučaj, pa se Branaghovi filmovi mogu ubrojiti u mediokritetske pokušaje adaptacije proze Agathe Christie, pokušaje koji su s jedne strane ambiciozni i skupi, no s druge nedovoljno promišljeni i artikulirani. Osobito je poražavajuće Ubojstvo u Veneciji, njegova zasad posljednja režija Poirotova slučaja koja s izvornim romanom Dogodilo se na dan Svih svetih nema baš nikakve veze.
Malheureusement, u ovom tekstu nisu detaljnije spomenute adaptacije romana i kratkih priča Agathe Christie u kojoj je protagonistica gospođica Marple, koju je tijekom desetljeća također tumačio niz glumica, od Helen Hayes, Margaret Rutherford i Angele Lansbury do Joan Hickson i Geraldine McEwan. Osobni odabir potpisanog autora je Geraldine McEwan, koja je Miss Marple tumačila u također raskošno produciranoj seriji realiziranoj tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća. Baš kao i David Suchet u liku Poirota, i ona je najbolji mogući izbor za ulogu bistre usidjelice koja pozorno sluša, ponekad i prisluškuje, znatiželjno njuška i zapitkuje te činjenice superiorno povezuje metodom dedukcije. Agatha Christie bila je i ostala majstorica takve proze, u što će se uvjeriti svi koji posegnu za njezinim djelima iz recentne biblioteke.
817 - 3. srpnja 2025. | Arhiva
Klikni za povratak