Osmoknjižje

Kamen

U njemu planinar vidi zatrpani izvor.

Geolog strukturu prizemljenog svemira.

Žena odmorište za noge u vrleti bez panjeva.

Ovčar privezište za vukove.

Janjičar brus za sablju.

Dječak uzvišenje na kojemu će brže odrastati.

Ja vidim zaspali jezik planine.

I izvor iz kojega suza rotira svemir

rasprskavajući se u frcajuće komete.

Dubina

Mama, može li ovovremena pjesma podnijeti nježnost;

omekšane sudare gnjeva o čovjekovu vlat

Može li se jezik uzdati u pravorijek suze i reći:

„Mama“

A da progutana plodna voda ne navre na usta

i pljusne gluhog sugovornika

Može li se iz tvog još uvijek mladog srca na sag

ili u moju sustezljivu pjesmu istresti čarobni prah

Božje zanoktice

Bilo bi krasno da me još jednom podsjetiš kako dobrota neće

zamrijeti ni u kušnji pravednika pod poludjelim žrvnjem

Mama, tvoje su oči tamnije od mojih

I neka su:

ti si dubina, spokojni trudovi svjetla;

ja sam površina, nijansirani razvigor u sisaljkama pjene

Umreš li jednom,

ja ću potamniti

Zakon levitacije

Bože, pojaganči moja usta, dok ne poplavim poganin sam

Runom obrasti jezik,

iz zarasla srca počupaj samovolju

i požar u kojemu gori krsni list kao poništena putovnica

Razjarenom kurjaku (u grlu nakostriješenom)

ošišaj krzno blejanjem odlutale planine

Usadi četiri noge češerima da uz mene idu kao vjerni tornjaci

Preostali rez britkog vjetra

umij u potoku i suzi žene;

poletjet će voda, hodat će češeri, bijelim stadom gospodarit će usta

Do torza plav brisat ću graktanje i bešumne dronove s neba

Jezikom, u runo zapetljanim naputkom o ljubavi

Oda plemenitom gospodaru zmija

Zaobiđeš li njegovu kuću srest ćeš ga na poskokovim stazama,

od ljudskog otrova spravlja serum za zmije

Znamenit je, doskora će zimski putnici svraćati po recept za pjesmu

a on će tajnu i sokolove približiti onome

tko pomakne Svetog Juru pedalj bliže zvijezdama

ili tko žilom masline stegne jezik i iskamčenom kapi ulja slabovidnima ulašti mrene

Petar G. odavno prevrće riječ, stavi krv pod majčin zagovor, izleti golubica

Poput šaptača ždrebadi razgovara s tenkovima, vukovima

i kamenom što je otresao sol na Kalimegdanu

otpavši s cipele, otkotrljavši se iz podbiokovskog oka

Njegovi uzleti počeli su u prvim imenicama,

zgrušanu mlijeku i oporoj suzi stisnutoj pod zub

Nastavljaju se u snu, u kukama s kojih kurjaci otkidaju zimu a čovjek proljeće

Traju ti uzleti, jednostavan je način na koji pomiče planinski vrh u morski plićak:

spusti dimljeno meso u podvarak slanih otoka,

zamiješa djevojačku ciku s ozbiljnošću raspuklog hrasta,

uskovitla jezik opleten ovčjom vunom,

proboden iglama zvijezda,

rupičaste ornamente u ustima popunjava dimom i sirutkom

Sprema se ostaviti sliku u koju možeš ući (iako nisi povisio Biokovo)

i slušati kako odjekuje nakovanj

i kako njišti pastuh pušten u trk niz razbijena gradska stakla

Esperanto

Nekidan sam poželio tvoj jezik.

Prevodioca s umnog govora na ljubavni esperanto.

I vrškom prokisnula toplokrvnjaka otpetljao bih pomor:

pretekao zrakoplove iznad Sinaja,

s križeva obrao polumjesece i listove Tore,

u stepi istresao urod u mehanizam pokrenute vojne.

Nekidan sam zasanjao tvoj jezik,

slikovnicu za početnike, enciklopediju za surle.

Probudio sam se otvorenih usta,

sa sjevercem u praznoj učionici.

Ljubav

Iščupa ti jezik,

kroz naranče prosije zaostalu poeziju

U ustima nastani kovače

Iz tebe odjekuju potkovice i kormorani

Puno grlo sreće, puno grlo riba

Osedlane zvijezde

Tvojim kopitima prešam gorje,

vraćam planine u mezozoik i u stegna

U nekim dalekim ustima raspada se okno kroz koje se prolazi u neposluh

Ne marim hoće li feministice prosvjedovati

ili će Posavski hladnokrvnjaci rzati negodovanje

prosvjedovati jer ti govorim:

Žena si, moja životinja, kuka mesa o koju vješam napitnice

Moje moralne konstrukcije elementi su prilagođeni zanosu i opstanku

Pa čerupam zavjet i u dubini tvog poljupca

uškopljujem potrese i ruske generale

Pod jezikom, pod govorom i palucavim dalekovodima,

između izuvenih čizama miruju islandski vulkani i Hokaido

Žena si, moj čovjek s kojim razmjenjujem poslanice i iskustvo kože 

Gulimo se do čednosti, mliječni smo,

zjene su nam koštice zvijezda,

a srasle bradavice katapulti iz kojih oganj odapinjemo u šikare

Žena si, stvoritelj iz čijeg rebra sviće moje srce

Nije 21. stoljeće za revoluciju

Spremio si se; u jezik ugurao samokres,

u grlo megafon i puhački orkestar,

u tabane pendreke, u napuklo srce slomljena srca

I pravda bi ti pozavidjela na nestrpljivosti

Objesio si i zviždaljku oko vrata, navukao zaštitni prsluk,

a za svaki slučaj uz naboj i križić ubacio u džep:

ideš izmijeniti svijet, porinuti sante k medvjedu,

u krvavi pijesak nasuti mokru zob

Ako te metak sustigne prije zornice ispovjedit će te kos u vlasištu

Ideš podviknuti istinu u hladni vosak;

nikada više kruha niste imali i nikada gladniji niste bili,

u ustima siktavci se glože, za kap otrova proždiru Panoniju

Već si na izlaznim vratima,

repetiraš samokres, korak geparda uzjahuje

Iz kuhinje zaustavlja te glas:

Starče, javljaju ti drugovi, odgađaju prevrat,

nitko neće doći,

Za koji sat počinje finalna Eurovizijska večer

Poetska refleksija društva i zasanjani esperanto

Piše Darija Žilić

Tomislav Domović, višestruko nagrađivani pjesnik, autor dvadesetak pjesničkih knjiga, rođen je 1964. u Zagrebu. U književnom životu pojavio se još osamdesetih godina kada sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama bivše države, a 1987. godine nagrađen je Goranom za mlade pjesnike. Tada mu je i objavljena prva zbirka pjesama Heretik na deset načina. Devedesetih je Domović objavio više pjesničkih knjiga (Živo blato, Noć zaborava, Pozornica čežnje, Pjesnički manifest), da bi se vratio nakon višegodišnje stanke.

Od 2017. kontinuirano objavljuje knjige: Imperativi, Žeravica, Ljubav i abecedarij, Hrvatski bog Amor, 100 ljubavnih i ni jedna više, Kaverna, a posebno je zapažena zbirka Slava iz 2024. za koju je nedavno nagrađen nagradom A. B. Šimić, godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. U obrazloženju nagrade ističe se „njegov nepatvoren izraz i univerzalna antiratna poruka“.

Pišući o poeziji Tomislava Domovića, pjesnikinja i kritičarka Irena Matijašević ističe kako je Domović na neki način izvorni ili istinski glas, te da je vrlo teško govoriti o njegovoj poetičkoj pripadnosti, kad se iz njegove poezije nadaje sam osjećaj „da ju je pjesnik morao ispisati“, izbaciti iz sebe. I doista, Domović piše svakodnevno, ispisuje na način kao da poezija nastaje u trenu, objavljuje redovito i na društvenim mrežama, stječe i nove čitatelje, a percipiran je prije svega kao pjesnik ljubavi. No, pjesnička zbirka Slava, potaknuta ratom u Ukrajini, donosi snažan poetski krik, ili, kako je istaknuo akademik Paljetak: „ove su pjesme rat što ga protiv rata vodi Domović, pjesnik kojem daleko su bliže pjesme o ljubavi i vinu“. U nizu sjajnih slika, pjesnik iskašljavajući „žutoplavu urnu“ simbolistički ispisuje jezgrovite poeme o ratu, smrti, povezujući nebesko i žitno polje, i dočarava prijetnju te sablasti nad Europom, emanirajući pritom poeziju drugih pjesnika poput Lorce i Pasternaka, jer Domović se uvijek nadovezuje na poetsku genealogiju prethodnika, nikad je ne zaboravlja.

U svojoj poeziji Tomislav Domović odlično povezuje eros i agape. Ljubav prema voljenoj hiperbolički je prikazana nizom ulančanih metaforičkih grozdova, pjesama koje se naslanjaju jedna na drugu, kao rukavci koji utječu u jednu rijeku, a ime te rijeke je Ljubav. Čitava jedna zbirka je upravo o toj temi, knjiga 100 ljubavnih i ni jedna više. Pjesnik slavi ljubav umjesto rata i trivijalnosti potrošačkog svijeta. Uz to, kao da želi začarati svijet, gledati prirodu kao naturu naturans, prožetu božanskim, pa se u tom smislu ona i približava mističnoj agapi. Tako umjesto naglašene erotičko-tjelesne dimenzije koja je dominirala u Ljubavnom abecedariju pjesnik svoj izraz još više produhovljuje, odvaja od svog predmeta, on biva još apstraktniji, a jezik sve raskošniji, pun nadrealnih slika. Sve to svjedoči o užitku u pisanju, o strasti koju Domović pokazuje kao autor dok istražuje mogućnosti jezika. Irena Matijašević točno uočava kako je kod Domovića došlo do sretnog spoja riječi i strasti, strastvenost je očita i u samoj formi poezije, zbog strukture obraćanja voljenoj, a pritom je važno to da naizgled koristi opća mjesta, no zbog autentičnosti stila uvjerljiv je ljubavni pjesnik, ili, kako ističe Matijašević, moderni petrarkist koji impulzivno stvara, ali i promišlja, u odmaku od sebstva. Novi ciklus pjesama donosi i ljubavne pjesme, ali i one angažirane.

U pjesmama iz novog rukopisa Osmoknjižje nalazimo poetsku refleksiju suvremenog društva, njegovu distopičnost, posebno u ironičnoj pjesmi Nije 21. stoljeće za revoluciju, u kojoj je mogućnost prevrata prikazana gradacijom kao nemoguća, a započinje stihom: „Spremio si se; u jezik ugurao samokres.“ No i dalje nalazimo pjesme posvećene ljubavi, mediteranske provenijencije: „Kroz naranče prosiju zaostalu poeziju“ (pjesma Ljubav). U izvrsnoj pjesmi Osedlane zvijezde hiperbolički se povezuju ljubav i rat, karnalnost i metafizika, te nalazimo posvetu ženi, „stvoritelju iz čijeg rebra sviće moje srce“, posvetu majci, kao i dubini. No temelj svega ponovno je jezik, zasanjani, ljubavni esperanto, u runo zapetljan naputak o ljubavi. U toj metaforici stepe i zvijezda, vrleti i pastuh, poskok, povezuju se u hommageu velikom pjesniku Petru Gudelju. U Slavi spomenuta metafora pjesnika kao bičevanog kamenoresca ovdje dobiva objašnjenje u pjesmi Kamen, jer za pjesnika je kamen „zaspali jezik planine / i izvor iz kojega suza rotira svemir“. Domović nastavlja rezati taj kamen stihovljem, pisati poeziju strastveno, iz nepomućenog izvora jezika kao izvora inspiracije.