Neuskladivost komunističkoga naslijeđa

Zahvaljujući okolnosti da stanujem blizu, i da rado zalazim u antikvarijat Crveni Peristil, i njegovu galeriju M23, razgledao sam ondje izložbu građe bivšeg Muzeja revolucije o Vjesnikovoj partizanskoj tiskari. Riječ je o fotografijama, dokumentima i raznim artefaktima koji su 1990-ih izbačeni iz državne institucije, a marljivi ih je Vladimir Dodik Trokut prikupio za svoj Antimuzej koji ga je, srećom, nadživio. Na snimkama možete vidjeti zanesene ljude u nekoj kordunskoj šumi, kako sa sjajem u očima promatraju friško otisnute špalte, i pitate se koliko je ratna propaganda odmaknula od kutije olovnih slova koju su teglile mazge, do toga da se danas stavljaju na internet snimke raketiranja u realnom vremenu. Od tih partizanskih dana i partijskog glasila, Vjesnik je prerastao u golemi koncern raznih izdanja, uključujući romane, stripove, križaljke i erotiku, da bi u Republici Hrvatskoj sve profitabilno bilo razgrabljeno, a izvorno je izdanje ukinuo baš premijer iz stranke sljednice te davne Komunističke partije – i onda se pitate što je zapravo to komunističko naslijeđe i što s njim.

Možete o njemu lagati, kako to čini Sanja Iveković, zagrebačka umjetnica, dizajnerica i aktivistkinja, u svojem radu Trudna memorija, koji vidite u Novom Zagrebu na terasi Muzeja suvremene umjetnosti, tik uz autobusnu stanicu. Na visokom stupu, kao varijanta božice pobjede, stoji trudna mlada žena, a na postolju su navedena imena 91 žene odlikovane Ordenom narodnog heroja u Jugoslaviji. Prevara je u tome što je ideal komunističke ratne junakinje uvjetovao mladost, dok je majčinstvo bilo u drugom planu. Majčinstvo je ionako bilo i ostalo fetiš nacionalnih, nacionalističkih i rasnih ideologija, zato što samo žena može roditi prikladnog člana zajednice, dok to komunizmu nije bilo napeto jer proleter može doći od bilo kuda – nije bitno naslijeđe, nego klasna svijest.

Trudna memorija Sanje Iveković ispred zgrade MSU-a u Novom Zagrebu / Snimio Boris Šćitar / Izvor MSU / PIXSELL

Budući da je Revolucija od mladih očekivala žrtvu, oni nisu niti imali vremena da postanu majke i očevi: tri četvrtine narodnih heroja bile su mlađe od 34 godine, dvije petine mlađe od 26, a skojevka Milka Bosnić ubijena je u Drvaru u dobi od 15 godina. Najpoznatije socijalističke heroine nisu bile majke, a kako bi i mogle to biti kad je, primjerice, Ljubica Gerovac bila rođena 1919, Rajka Baković 1920, a Nada Dimić i Milka Pohorska 1923. Dakako, ima i majki narodnih heroja, poput Kate Dumbović s Trešnjevke, no za nju se u službenoj biografiji (a zapravo hagiografiji) izričito navodi da se zbog siromaštva udala mlada, kao da je to bilo nešto što Partija ne odobrava. Djeca se spominju tek u slučajevima Dragice Končar i Anđe Ranković, supruga mnogo znamenitijih narodnih heroja, gdje je napuštanje djeteta naglašeno kao još jedna žrtva koju su podnijele za Stvar, iz čega se i opet zaključuje da Komunizam nije trebao majke nego mučenice. Taj se dojam potvrđuje i nakon čitanja službene biografije Lidije Šentjurc, koja je u mladosti prijateljevala s Eduardom Kardeljem i bila se udala za Sergeja Kreighera, te je nakon rata bila ministrica prosvjete i organizacioni sekretar CK KPS, ali se nigdje ne spominje njezina kći, fizičarka Marjeta Šentjurc.

Neuskladivost komunističkog naslijeđa vidi se jasno i u Mostaru, na Partizanskom groblju koje je ondje 1965. podigao beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović. Dok bolji Hrvati od mene odlaze u Međugorje, ja sam prošli tjedan razgledao taj umirući mastodont. To je pravi grad mrtvih, podignut na brdašcu iznad Mostara, tako da živi svoje dane provode pod nadzorom poginulih revolucionara. Otada je oko njega izrasla gusta šuma čempresa i pinija, pa je groblje izolirano, a također je i zapušteno. Ondje nema nijednog komunističkog simbola, nego je načinjena sinteza tamošnje povijesti: kiklopske zidine, poput utvrde nekog zaboravljenog hercegovačkog vojvode; portali koji kao da vode u katedralu bosanskih krstjana, zajedno s divovskim sunčanim kolutima i štitovima, što su sišli sa stećaka; fontana, slap i šadrvan asociraju na islam; vijugavi bunkeri potekli iz rata u kojem se iskovala Jugoslavija. Sve je to izvorno sagrađeno kao divovska ruševina, s kojom sada u Mostaru ne znaju što bi učinili: iako kičast, kompleks je fascinantan i jedinstven, pa bi se zacijelo mogao nekako iskoristiti za kulturni život grada i turističku ponudu, tim više što se radi o vrhunskom radu kamenara, bilo u klesanju mramora, bilo u izradi kaldrme od neretvanskih oblutaka – no kako kad je duboko obilježen ideologijom?

Bogdanović je i u Vukovaru napravio nezamislivo čudo, 18 metara visoke tuljce koji kao da su došli iz svemira ili prapovijesti, i koji su danas devastirani, unatoč tome što ih ništa eksplicitno ne povezuje s NOB-om. No nemojmo olako zaključivati da je propagandna umjetnost odvojiva od ideologije. To što je Bogdan Bogdanović napravio veoma uspjeli memorijal u Jasenovcu, odabravši cvijet zla kao univerzalni motiv, ne otklanja činjenicu da ta komunistička flora ima pet latica, i da naknadno prisvaja sve mrtve za svoju ideju.