Nenadahnuto i mlako

„Predstava je u tri čina; to su tri različita doživljaja istog događaja: smrti Vladimira Matijanića“, piše autor Zlatko Paković u škrtom uvodniku svom autorskom projektu naslovljenom Građanin Matijanić. Stoga odlučujem i ja pratiti tročinsku razdiobu koja evocira postojanje klasične dramaturgije – onoga čega, paradoksalno, u Pakovićevoj predstavi nasušno nedostaje.

Prvi čin Građanina u potpunosti je oslonjen na novinarski tekst Jedan dan domovinske zahvalnosti Borisa Dežulovića, ali ga ne transformira ni na jedan kazalištu svojstven način, nego odaje dojam manjka autorske vizije i glumačke uigranosti. Katarina Romac i Andrea Mladinić višestruko su sputane – kako kostimima (Tina Vukasović Đaković) i scenskim/plesnim pokretom (Anja Ostojić), tako i samim tekstom i izvedbom koja se neprestano ostvaruje u ekstremima – pretjeranom teatralnošću i vikanjem u mikrofon.

Nije zgorega istaknuti kako je Građanin bučna predstava, toliko da sam većinu vremena provela u pokušajima da što nevidljivije rukama prekrijem uši. Odmicanjem predstave to postaje tek smetnja i, iako bismo je mogli promatrati kao autorski pečat i želju da se bijes nad ovakvom smrću razlije prostorom Plinare (zapravo dvorišta splitskog HNK gdje se Građanin izvodi), otkriva se ipak kao višak. Bijes je to koji ne proizlazi iz promišljene dramske situacije, već je serviran kao didaktička uputa i jedini ključ čitanja pa nije ni čudo da se jako brzo „potroši“.

Ni najglasnija buka, najsnažnija dim mašina, kao ni simbolizmom najzasićenija scena nisu uspjeli prikriti autorsku tišinu i manjak ikakve poruke / Snimio Milan Šabić

Nepostojanje intervencije u novinarski tekst glavna je boljka Pakovićeve predstave – umjesto da iskoristi priliku da Vladimiru Matijaniću (i svakom Građaninu) ispiše pravu kazališnu posvetu, on već prvim činom prepušta palicu autoru koji je u novinarskom mediju ispisao teško nadmašivu posvetu. Kada čitamo Dežulovića, čitamo Matijanićeva kolegu, još jedan dokaz novinarskog nerva koji izmiče zamkama eksploatacije i senzacionalizma. Zato Dežulovićev tekst nije tek posveta Matijaniću i mlako upiranje prstom u licemjerje hrvatskog društva – njegov je tekst studija slučaja dugogodišnjega predanog rada u pronalaženju nevidljivih i često začudnih veza među naoko nepovezanim događajima i fenomenima.

Kako vjerovati autoru (Pakoviću) koji već na početku odustaje i prepušta riječ onome koji riječima bolje barata (Dežuloviću)?

Sve što ne funkcionira u prvom činu, u drugom postaje grotesknije. Kostimi uspijevaju izgledati još jeftinije, a sva kreativnost na tom planu kao da je ostala na osmišljavanju maske gavrana koji dominira prvim činom. Drugi čin donosi eksploziju jeftinih, davno potrošenih scenskih slika – zastave, simboli, nenadahnute religijske provokacije, dim mašina, prskalice, tamjan, crveni tepih, prolijevanje šampanjca i razbijanje čaša… Frenetična kakofonija iz priče je uspješno izgurala ne samo Matijanićev lik (Luka Čerjan), nego je zaglušila i ostatak ansambla (Tajana Jovanović, Zdeslav Čotić), koji se svim silama borio da ostane na sceni, ali je naposljetku smješten u okvire izvođača koji tekst tek izgovaraju, a emocije postižu stereotipnim, plošnim kanalima – vikanje je tako rezervirano za bijes, rezignacija za činjenice, teatralnost da se prikrije manjak dramske situacije. Valja na ovom mjestu istaknuti izvedbu nove članice splitske Drame – Marija Šegvić ponudila je sigurnu izvedbu koja je tek na trenutke potpuno ostvarena. Čim u priču upadnu nenadahnuti songovi i karikaturalnost kao redateljska uputa, magija se izgubi pa nam ostaje nadati se da ćemo je uskoro imati priliku gledati u nekim bolje režiranim komadima.

Posljednji čin otvara itekako zanimljivu temu „samoubojstva“ Vladimira Matijanića i na trenutak djeluje kao da se ansambl napokon uigrao. Oslobođeni scenskog i plesnog pokreta, smješteni u vrstu i u potpunosti fokusirani na tekst, uspijevaju se uspješno dobacivati replikama. Svejedno, ono što je krenulo kao dobar „udarac za kraj“ rastegnuto je, oslonjeno na opća mjesta i izvedeno na gotovo neslušljiv način (jedina stvar gora od vikanja u mikrofon jest naizmjenično vikanje cijelog ansambla u mikrofon).

Buka kao simbol bijesa ovdje doživljava svoj vrhunac, a bijes izvire i iz replika i udara nas bez mogućnosti predaha. Svejedno, epiteti koje Građanin Matijanić evocira nakon gledanja jesu nenadahnuto i mlako. Ni najglasnija buka, najsnažnija dim mašina, kao ni simbolizmom najzasićenija scena nisu uspjeli prikriti autorsku tišinu i manjak ikakve poruke osim želje da se o temi progovori na provokativan način (što i sam autor navodi kada piše o svom radu u programskoj knjižici).

Matijanićevo tiho, ponizno i pristojno obraćanje službi hitne pomoći sadrži svu potrebnu dramu za ovu predstavu. Pri odlasku s predstave, sjela sam na zidić iza kazališta i ponovno pročitala Jedan dan domovinske zahvalnosti. Tek tada sam osjetila da je i Matijanić bio dio te večeri.