Nagovor na hrvatske bajke

Roditelji često, kada žele čitati djeci, posežu za bajkama. Većinom su to one najpoznatije, Grimmove kojih se mnogi sjećaju iz vlastitog djetinjstva. S vremena na vrijeme pojave se različita mišljenja o bajkama, pa su one ponekad karakterizirane kao previše okrutne ili previše uljepšane ili pak zagovaraju stereotipe u muško-ženskim odnosima i slično. Unatoč različitim mišljenjima, bajka je opstala od najranijih vremena ljudskog postojanja do danas. Bajka je zapravo bezvremenska, jer od davnina pokazuje najveće ljudske mane, ali i vrline. Pregršt vrlina. Bajke su književna forma koja se širila usmenom predajom s ciljem zabave, ali i poučavanja. Kad su ih ljudi počeli zapisivati, postale su i umjetničke i ostale su nam u nasljeđe. Djeca vole bajke jer je u bajkama sve moguće jednako kao što je sve moguće i u dječjoj mašti. Kako bismo proširili dječje, a i svoje vidike, treba posegnuti i za novim sadržajima. Uz one već poznate bajke o Ivici i Marici, Crvenkapici itd., postoje mnoge hrvatske narodne bajke. U prošloj godini objavljene su dvije zbirke: Hrvatske bajke i predaje – 55 bajki u obradi Joze Vrkića (izd. Srednja Europa) te Hrvatske narodne bajke Sanje Lovrenčić (izd. Mala zvona). 

Izd. Mala zvona, Zagreb, 2024.

Izd. Srednja Europa, Zagreb, 2024.

Zapisi bajki izvornih pripovjedača u Hrvatskoj i među Hrvatima izvan nje počeli su se prikupljati od sredine 19. stoljeća. Bili su razasuti u raznim zbornicima, knjigama. Jozo Vrkić birao ih je i obrađivao te prvi put objavio 1993. u knjizi Hrvatske bajke, 100 najljepših obrađenih i 25 antologijskih izvornih, a kasnije i u još nekoliko knjiga. U ovoj se najnovijoj zbirci nalaze bajke i predaje iz raznih krajeva Hrvatske, ali i izvan nje, iz Bačke, iz Bosne i Hercegovine, od Hrvata iz Gradišća u Austriji, iz Podunavlja u Mađarskoj, od moliških Hrvata u Italiji te od Hrvata u Rumunjskoj. Priređivačice, Nada Vrkić i urednica Alenka Barišić, uvrstile su u zbirku manje poznate bajke trudeći se obuhvatiti što veći teritorij hrvatskoga govornog područja i približiti današnjim čitateljima hrvatsku baštinu, ali i dio velike književne ostavštine Joze Vrkića. Jozo Vrkić neumorno je skupljao priče i predaje, ali ih i prenosio kako u svojim knjigama, tako i pripovijedanjem na susretima s djecom u školama i knjižnicama. Sve ih je obradio i „preveo“ na hrvatski književni jezik kako bi suvremenom čitatelju bile dostupne, rabeći pritom i neke arhaične izraze, zadržavajući tako čudesnost i vremenski odmak priča o vilama, vješticama, vrazima, patuljcima i drugim nadnaravnim bićima od stvarnog svijeta te pružajući mladom čitatelju/slušatelju mogućnost proširenja rječnika usvajanjem novih riječi i pojmova. Knjiga osim izbora bajki sadrži i Naputak o bajkama, samog autora, u kojem opisuje ne samo svoju strast i ljubav prema hrvatskoj usmenoj baštini, nego i svoja razmišljanja o vrijednosti bajke u odgoju djece i razvoju njihove osobnosti. U zbirku je uvršten i bogat leksikon mitskih bića te rječnik manje poznatih riječi i izraza. Knjigu je ilustrirala Iris Jambrek, mistično i „starinskim“ slikama najneobičnijih bića koja se pojavljuju u tekstu, a opet ostavljajući mogućnost čitatelju/slušatelju razvijanje vlastitih slika.

„Bajka kazuje: u životu u kojemu se svaka želja ispunjava, nema pravoga zadovoljstva. Bajka uči: moramo napustiti svoj dom kako bismo našli svoje kraljevstvo. Bajka pokazuje: sukob naraštaja star je koliko i čovjek. Ali, i ljubav je roditelja prema djetetu također toliko stara, kao i ljubav djeteta prema roditelju. Iz ove privrženosti i njezinih sumnji izrasta jedna drukčija i zrelija ljubav.“ (J. Vrkić) Knjiga Hrvatske narodne bajke autorice Sanje Lovrenčić novo je izdanje teksta za koji je autorica svojedobno dobila nagradu Kiklop, s ilustracijama Branke Hollingsworth Nara i novim autoričinim predgovorom. Sanja Lovrenčić, hrvatska književnica za djecu i odrasle te prevoditeljica, velika je zaljubljenica u bajke i nadnaravne pojave i u ovoj je knjizi prepričala bajke koje, po vlastitim riječima sama najviše voli, na hrvatski standardni jezik, jer su i one nastale u različitim hrvatskim krajevima i na različitim dijalektima te ne bi, da su ostale u izvornom obliku, svima bile jednako razumljive i dostupne. Njezin je jezik, za razliku od onoga Joze Vrkića, suvremeniji, s manje nepoznatih rije­či, bliži današnjoj djeci. Ali tekst zbog toga nije manje bogat. Upravo suprotno. Autorica je u svom prepričavanju opisivala doživljaje bajkovitih likova, bili oni vile, patuljci ili životinje kao da ih je i sama, zajedno s njima proživjela. Prvotno izdanje ovih bajki uvršteno je u školsku lektiru za treći razred osnovne škole. Novo bi ruho trebalo privući nove mlade čitatelje i to dragovoljno, a ne zato što je obvezna lektira.

„Narodne bajke može se čitati na vrlo raznolike načine: jednostavno slijedeći priču, čudeći se onome što je neobično i smijući se onome što je smiješno, ili pak tražeći izvore i dublja značenja onoga što smo pročitali. Svakome čitatelju – bilo da se radi o djetetu ili odrasloj osobi – bajke imaju što ponuditi (…)“ (S. Lovrenčić)

Obje ove nove knjige dobar su poticaj za pričanje i čitanje bajki, ona Joze Vrkića za pripovijedanje i čitanje starijih djeci, a knjiga Sanje Lovrenčić za samostalno dječje čitanje. Bajke nisu namijenjene samo djeci, neke čak prvotno nisu ni bile namijenjene djeci. Zato bi bilo dobro njegovati pripovije­danje i čitanje bajki, osobito hrvatskih jer one pojašnjavaju stara vjerovanja, način života, opise prirode te tako čuvaju hrvatsku tradiciju i kulturu. Pričanje i čitanje bajki potiče razvoj moralnih vrijednosti i empatije kod djece, a možda još nije kasno ni za neke odrasle. Bajke uče razliku između dobra i zla. Ni jedna bajka nije tako okrutna kao što je, nažalost, suvremeni svijet jer će, što svako dijete zna, dobro u bajkama na kraju pobijediti.