INmusic ove je godine – kao i svake, uostalom – osigurao raznolike poslastice, ovisno o žanrovskim i drugim afinitetima

Govoreći o nastupima velikih svjetskih imena na domaćim pozornicama, početkom svakoga ljeta u fokusu je lipanjski INmusic – trodnevno festivalsko slavlje koje je ove godine, prema nekim neformalnim procjenama, privuklo rekordno mnogo ljudi. Vratit ćemo se nastupima na Jarunu nešto kasnije, jer bi prije toga bila šteta ne zabilježiti jedan zanimljiv koncert koji bi se mogao smatrati „uvertirom“ u INmusic. Radi se o nastupu koji je američka kantautorica Chan Marshall poznatija pod umjetničkim pseudonimom Cat Power 17. lipnja održala u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Riječ je o svojevrsnoj „konceptualnoj“ turneji u sklopu koje Chan Marshall priređuje potpunu rekonstrukciju jednog od najbitnijih koncerata Boba Dylana uopće – onaj u Manchester Free Trade Hallu 1966, kad je 25-godišnji kantautor publiku šokirao transformacijom iz dotadašnjeg folk heroja u razbarušenog rock and roll odmetnika.

Cat Power u Lisinskom

Da zbrka bude veća, Dylanov nastup godinama je u formi legendarnog piratskog izdanja cirkulirao pod pogrešnim nazivom Live at Royal Albert Hall, pa se i Cat Power – namjerno slijedeći tu omašku – 2022. uputila u londonski Albert Hall i ondje snimila cijeli koncert, pjesmu po pjesmu, objavivši usput i live album. Istu koncertnu strategiju primijenila je i u Lisinskom. Kao što je to učinio i Dylan 1966, nastup je počela akustično, u pratnji gitarista i usnoharmonikaša, dok joj se u drugome, ključnome dijelu pridružuje dinamičan električni sastav. Premda će neki zadrti dylanofili prigovoriti da je Cat Power u većinu, ako ne i u sve izvedbe, unijela male subverzije u odnosu na Dylanove izvornike (osobito u načinu vokalnog fraziranja u remek-djelima poput Desolation Row i Ballad of a Thin Man), upravo u tome i jest stvar: ovo nije karaoke show ili jeftini tribute cirkus, nego ozbiljna i veoma kreativna reinterpretacija opusa koji glazbenica očito voli i cijeni. S takvim repertoarom početkom lipnja nastupila je i u Barceloni na velikoj sceni razvikanoga festivala Primavera.

Naš INmusic ove je godine – kao i svake, uostalom – osigurao raznolike poslastice, ovisno o žanrovskim i drugim afinitetima, pa su prvoga dana, 23. lipnja, na svoje došli ljubitelji modernog indie rocka, sljedbenici britanske škole hip-hopa i (u raskošnom finalu) fanovi profinjene francuske elektronike. Svojom postpankerskom, delinkventskom energijom, „plošnim“ melodijama i „ravnim“ vokalnim stilom, irski Fontaines D.C. (D.C. je Dublin City) oduševili su malo koga izvan kruga sve fanatičnijeg sljedbeništva. Srećom po njih, ono je zaista fanatično, privrženo i uopće nije malobrojno, osobito nakon uspješnog četvrtog studijskog albuma Romance s kojeg su izveli čak devet pjesama. Pregršt favorita s tog albuma kao što su Bug, Starbuster i odlična balada Modern World, pomiješali su sa starijim pjesmama među kojima je posebno zablistala Big s debija Dogrel.

Massive Attack nastupio je zadnjeg dana festivala / Snimila Neva Žganec / PIXSELL

Na World Stageu prvoga dana publiku je šarmirao i Mike „The Streets“ Skinner, ali većina posjetitelja ionako je jedva čekala da se na glavnoj pozornici pojavi francuski tandem Air. Materijal s odličnog prvijenca Moon Safari (koji od izlaska 1998. održava reputaciju retrofuturističkog downtempo klasika) uživo zvuči još bolje, elegantnije i svakako dinamičnije nego na ploči, dijelom zahvaljujući i pridruženom bubnjaru. Dakako, ukusno dizajniranom scenom dominiraju u bijelo odjeveni Nicolas Godin i Jean-Benoît Dunckel. Prvi je nekoć studirao arhitekturu, a drugi matematiku, i koliko god svaki zaključak u tom smislu zvučao pomalo usiljeno, njihov rani odabir struke reflektira se i u samome zvuku koji je čistih, urednih, promišljenih kontura, sofisticiran i filmičan. Elektronika, ali topla, rafinirana i oplemenjena pokojim akustičnim dodatkom – to je najsažetiji opis njihova nastupa na kojemu izvode skoro cijeli Moon Safari i selekciju pjesama s ostalih albuma, uključujući glazbu iz filma Sofije Coppola Virgin Suicides.

U finalu drugoga dana nastupili su Kasabian, stari znanci zagrebačke publike koji znaju kako podignuti raspoloženje. Uz moto „energija, energija i samo energija“ njihova kombinacija rocka i plesne glazbe teško može udariti u prazno, pa se odluka organizatora da oni popune mjesto otkazane američke atrakcije Kings of Leon itekako pokazala ispravnom. Istoga dana nastupila je Kim Deal, utjelovljenje alt rock kulerstva, te britanski kantautor Michael Kiwanuka. Potonji je na veliku scenu unio dašak introspektivnog soula, pomiješanog s emotivnim kantautorskim leksikom à la Bill Withers i Van Morrison.

Za razliku od mnogih prethodnih djelomice kišnih INmusic izdanja, ove je godine sve prošlo bez vremenskih nepogoda, ne računajući, naravno, nesnosnu vrućinu. Ipak, sve je funkcioniralo besprijekorno; posljednjega dana, kada je na glavnu pozornicu stupila St. Vincent, bilo je jasno da će se 17. izdanje festivala više pamtiti po dominaciji art rocka i kvalitetne elektronike s ishodištima u devedesetima, nego po rock and roll populizmu. To je potvrdio i nastup glavnih zvijezda. Bristolski trip-hop prvaci Massive Attack publiku su, u skladu s imenom benda, napali fuzijom beskompromisne glazbe i atraktivno dizajniranih, nedvosmislenih vizualnih poruka na velikim ekranima. U tom smislu, Robert Del Naja, Grant Marshall i suradnici u podjednakoj su mjeri glazbeni inovatori i politički agitatori, tematizirajući sve zbog čega, po njihovu mišljenju, moderni svijet ulazi u stanje kaosa i distopije: ratovi i „trgovci smrću“, teorije zavjere, Izrael kao globalni „bad guy“, Palestina i stanje u Gazi, Trump, zaglupljujući masovni mediji i tko zna što sve ne. Ali za potpisnika ovih redaka, vrhunac nastupa dosegnut je u trenutku kada jedna od njihovih suradnica, Elizabeth Frazer, stane pred mikrofon i otpjeva dirljivi klasik Tima Buckleyja Song to the Siren. To vrijedi više od svih agresivnih političkih agitacija zajedno.