Hrvatske književnice u Indoneziji

Prelijećemo Bliski istok i Indiju (nepunih sat vremena prije njezine vojne akcije na Pakistan) i stižemo u Jakartu gdje u zračnoj luci skupljamo prve dojmove o Indoneziji, državi smještenoj na bezbroj otoka. Putujem s pjesnikinjom Sonjom Manojlović s kojom predstavljam našu zemlju na 3. Međunarodnom Minangkabau festivalu pismenosti u indonezijskoj pokrajini Zapadna Sumatra. Naše odredište je grad Padang, smješten na obali Indijskog oceana. Indonežane doživljavam kao vrlo neposredne ljude kojima se ne osmjehuju samo usne, nego i oči, odnosno čitavo lice, a to je osnovni razlog zbog kojeg mi je boravak u toj zemlji vrlo ugodan. Zanimljivo mi je slušati o matrijarhatu u narodu Minangkabau koji je islamske vjeroispovijesti. Vrlo brzo saznajemo i za legendu koja govori o porijeklu imena naroda, a itekako se odrazila na izgled gradova i običaje.

Sonja Manojlović i Lana Derkač s tradicionalnim plesačicama;

Muzej Adityawarman u Padang Panjangu

Ime Minangkabau spoj je dviju riječi: minang (pobjednički) i kabau (bivol). Legenda govori o sporu između tamošnjeg naroda i princa iz susjedstva s osvajačkim planovima, koji je htio pokoriti Sumatru 1275. godine. Da izbjegne bitku, lokalni je vođa predložio borbu do smrti između dva vodena bivola kako bi se time riješio spor. Princ je pristao i poslao svog najvećeg, najzlobnijeg i najagresivnijeg bivola, a mještani gladno mladunče s malim rogovima oštrim poput noževa. Vidjevši odraslog bivola, mladunče je potrčalo naprijed, nadajući se mlijeku. Veliki bivol nije uočio prijetnju u mladunčetu. Ali kada je ono gurnulo glavu pod trbuh odraslog goveda, tražeći vime, naoštreni rogovi probili su i ubili snažnog bivola, a lokalno stanovništvo pobijedilo je i svoje pleme nazvalo Minangkabau po pobjedničkoj životinji. Pouka priče primjer je korištenja mudrosti i strategije kako bi se izbjegli rat i nasilje.

Bez te legende ne bih prepoznala da tradicionalna kapa koju dobivamo u zračnoj luci i koju nosimo u Guvernerovu palaču ima oblik upravo bivoljih rogova. Ne bih shvatila zašto su tako neobični krovovi tradicionalnih drvenih kuća, no i mnogih modernih. Impresionirali bi me njihovi završeci zakrivljeni prema gore, ali ne bih zaključila da su oni imitacija rogova goveda.

Festival je okupio 190 sudionika iz Australije, Novog Zelanda, Francuske, Švicarske, Slovenije, Cipra, Rusije, Japana, Kine, Indije, Njemačke, Bangladeša, Velike Britanije, Tunisa, Malezije, Vijetnama, Singapura, Bruneja, Indonezije. Direktorica festivala Sastry Bakry osmislila je bogat program. On je uključivao pjesnička čitanja, književne seminare, predstavljanja knjiga, književni sajam, različite umjetničke izvedbe koje su se sastojale od tradicionalnih plesova, glazbe, likovne umjetnosti, pripremanja hrane…

Sudionici su mogli vidjeti znamenitosti Zapadne Sumatre. U Padangu je najdojmljivija bogato ornamentirana tradicionalna kuća pretvorena u muzej (Muzej Adityawarman), Velika džamija Zapadne Sumatre koja je upečatljiv primjer suvremene islamske arhitekture kombinirane s tradicionalnim elementima pa tako i ona ima krov u obliku rogova, most Siti Nurbaya s kojeg se pruža nezaboravan pogled na rijeku Batang Arau i omiljen je među turistima. Zanimljiva je i kineska četvrt, vidikovci s pogledom na ocean i zalaske sunca, kao i pećina sa šišmišima u okolici grada, a oko koje se može vidjeti bogatstvo tropskog bilja jer je Padang smješten odmah ispod ekvatora. U sklopu Festivala bili smo i u gradu Padang Panjangu u kojem bih izdvojila Minangkabau kulturni dokumentacijski i informacijski centar smješten u tradicionalnoj kući koja svjedoči o povijesti i običajima, te kuću pjesnika Taufiqa Ismaila. A u gradu Bukittinggiju dominira toranj sa satom na glavnome gradskom trgu uz koji se odvijalo i završno pjesničko čitanje. Razveselio nas je i posjet bazaru na kojem se mogao kupiti batik iz malih obiteljskih radinosti. Taj način izrade tekstilnih predmeta dio je jedinstvene indonezijske tradicije i nalazi se na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine od 2009. godine.

I Sonja Manojlović i ja imale smo dva književna predstavljanja. Prvo smo izložile svoje eseje u seminarskom dijelu programa pod naslovom Jezik, književnost i kultura za mir u Padangu, a tema naših radova bila je Utjecaj jezika i književnosti na društvo. Tekst je već objavljen u knjizi koja obuhvaća eseje izlagane na drugom i trećem izdanju festivala. Obje smo čitale i svoju poeziju pred brojnom publikom na trgu u Bukittinggiju.