„Hrvatizam, nij to grih!“

Matica hrvatska nedavno je, 21. lipnja, izabrala novo vodstvo, u osobi predsjednika Damira Zorića prvi put dobivši, ako se ne varamo, predsjednika koji je rođen izvan Republike Hrvatske, što je, u smislu ove kolumne, na svoj način znakovito.

Na spomenutoj skupštini i u odzdravnoj riječi donedavnoga predsjednika, akademika Mire Gavrana i u pozdravnoj riječi predsjednika Zorića mogao se, osim zadaće obnove Matičine zgrade, osjetiti poziv na zajedništvo, na veću potrebu posvećivanja pažnje Matičinim ograncima, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje, a sve u duhu onoga što Matica jest – sijelo i sinteza hrvatskoga duha. A taj duh je, kako duh po svojoj biti jest, neograničen. Hrvatski duh pak nije ništa drugo nego hrvatstvo ili, kako bi kazao naš pjesnik Gradišćanac Mate Meršić Miloradić, „hrvatizam“. A taj „hrvatizam“ nikada nije bio neki začahureni geto samodovoljnosti, ekskluzivnosti i/li mesijanizma. Bit hrvatstva upravo je u njegovoj širini, otvorenosti i uključivosti prema svakome tko želi participirati u baštini hrvatske kulture, kulture koja se stalno nadograđuje u svim podnebljima gdje Hrvata ima. Hrvatstvo, doduše, katkad može značiti i pretjeranu uklopivost i prilagodivost, ali to mu, ako se znalački iskoristi, ujedno daje elastičnost i „globalnost“. Primjer tome su tisuće ljudi koji su, iako korijenima iz drugih zemalja i naroda, vrlo brzo našli svoje mjesto u hrvatstvu, a našli su ga prije svega zahvaljujući prostranosti hrvatskoga duha, a istodobno i tisuće Hrvata koji su napustili, kako bi stari pisci naši kazali, otadžbinski prag našavši dom(ovinu) negdje drugdje, ali su, možda i jezik zaboravivši, sačuvali potrebu povezanosti s Hrvatskom i hrvatstvom, nalazeći u tomu najviše ljudske vrijednosti. Kako bi kazao Miloradić, „Hrvatizam, nij to grih“, nego, naprotiv, blagoslov!

Jedna od važnijih zadaća Matice u budućnosti, kako se moglo čuti na izbornoj skupštini, bit će posvećenost širenju Matice svuda gdje je to moguće, bilo osnivanjem novih ogranaka, bilo oživljavanjem „pozaspalih“, kako u Hrvatskoj, tako u BiH, u svim starim hrvatskim zajednicama u okolnim državama i dalje  / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Sve navedeno važno je u surječju onoga što na ovim stranicama stalno naglašavamo: što čvršće, organiziranije, uređenije i svrhovitije povezivanje svih i svega što izvire iz hrvatstva i što teži hrvatstvu kao centripetalnoj sili koja može povezivati i okupljati najraznorodnije uljudbene i kulturne elemente koliko su podudarni temeljnim obilježjima hrvatskoga duha: duhovnosti, idealizmu, mirotvorstvu, etičnosti, demokratičnosti, zajedništvu, solidarnosti, obiteljstvu, estetičnosti, tradicionalnosti, rodoljublju/domoljublju i slobodarstvu. Tko to ne vidi, ne razumije ili ne prihvaća, pa da i sto godina živi u Hrvatskoj, taj živi izvan te kulture života. „Tehnički“ živi, ali duhovno ne živi i stoga ne može razumjeti svoj narod ni domovinu. I obratno, ako „tehnički“ ne živi, ali te vrijednosti živi, uklopljen je u hrvatstvo ili lako u nj može biti uklopljen, što danas vidimo po mnogim strancima koji brzo prihvaćaju hrvatsku kulturu života u bilo kojoj zavičajnoj sredini doseljenja/naseljenja. 

Matica hrvatska čuva i njeguje taj duh, čiji je kultura, kao „cjelina institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi“, kako to određuje Hrvatska enciklopedija, najviši izraz. Podsjetit ću u vezi s time na riječi što ih je prvi Matičin predsjednik u slobodnoj Hrvatskoj, Vlado Gotovac napisao još 1971. godine: „U doba najvećih nesreća Hrvatska je upravo preko kulture dokazivala svoje postojanje, svoj život. To je bilo mjesto njenog zadnjeg otpora iščezavanju, nestajanju iz povijesti: mjesto njenih bitaka dobivenih usred strašnih nacionalnih poraza, mjesto njenog dostojanstva, njenih pobuna, njenih hereza i proročanstava. Značenje osobnog čina u kulturi ‒ taj prostor u kojem pojedinac ne smije popustiti! ‒ obvezuje Maticu hrvatsku da osigurava i unapređuje slobodu koju on pretpostavlja. Ona, dakle, treba omogućiti samostalnost svojih članova! Svrha Matice hrvatske nije izjednačavanje članstva u disciplini, nego njegovo aktiviranje u slobodi. Ona nije organizirana zato da bi izdavala naloge, nego zato da bi unapređivala i usklađivala rad za našu kulturu. Matica hrvatska nije središte moći, nego sabiralište energija naše kulture, središte u kojem pojedinac ne iščezava nego nalazi suradnju.“

Te riječi jednakom uvjerljivošću i važnošću mogu biti izgovorene i danas i sutra i uvijek. Mi se možemo sporiti o koječemu, ali se ne možemo sporiti o tomu da je Matica sijelo i sinteza hrvatskoga duha jer ona to jest i to što to jest njezin je smisao. Stoga će jedna od važnijih zadaća Matice u budućnosti, kako se moglo čuti na izbornoj skupštini, biti posvećenost širenju Matice svuda gdje je to moguće, bilo osnivanjem novih ogranaka, bilo oživljavanjem „pozaspalih“, kako u Hrvatskoj, tako u BiH, u svim starim hrvatskim zajednicama u okolnim državama i dalje, u koncentričnim krugovima.

Preuzimanjem zadaće jačanja, obnove i širenja ogranaka u Hrvatskoj i izvan nje Matica hrvatska ujedno na sebe iznova, kako je to i do sada činila, preuzima zadaću biti stožerom kulturne integracije hrvatstva – kulture (života) koja se očituje kao signifikantan i specifičan izričaj europejstva i ujedno je u to europejstvo potpuno uključena jer je dio baštine svih baština europskih naroda što ih je integriralo i oplemenilo kršćanstvo. To hrvatstvu istodobno jamči autentičnost i univerzalnost. A to, bit će, „nij grih“!