Europi treba generacija angažiranih građana, a ne pasivnih masa

U vremenu postistine i tehnološke revolucije informacije su postale razorno oružje. Svatko pritom može biti njihov izvor, a mišljenja i činjenice često se svjesno zamjenjuju. Od Brexita do pandemije koronavirusa i ruske agresije u Ukrajini, ali i u priči oko klimatskih promjena i migracija, vidljivi su ekosustavi dezinformacija koji potkopavaju otpornost Europe i njezinih institucija. Tehnologija je ubrzala njihovo širenje, pravila igre određuju algoritmi na raznim platformama. O tome koliko je zbog svega toga ugrožena europska demokracija za Vijenac govori rumunjski eurozastupnik iz redova socijaldemokrata Vasile Sebastian Dîncu.

Od 2015. do 2017. bio je zamjenik rumunjskog premijera, služio je kao ministar u tri vlade. U vrijeme početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. bio je prvi čovjek rumunjskog Ministarstva obrane, ali je u listopadu 2022. morao odstupiti s funkcije zbog gotovo proročanskog statusa na društvenim mrežama u kojemu SAD-u i NATO-u preporuča da uime Ukrajine pregovaraju o mirovnom sporazumu s Rusijom. Do prošle godine u rumunjskom Senatu predsjedao je Odborom za europske poslove. Dîncu, kojemu teče drugi uzastopni mandat u Europskom parlamentu, inače je sociolog po struci. Član je Rumunjskog udruženja pisaca, autor nekoliko knjiga. Pokrenuo je i nekoliko jedinstvenih medijskih projekata u Rumunjskoj…

Snimio Dragan Nikolić

Član ste posebnog odbora Europskog parlamenta za europski štit za zaštitu demokracije, čija je glavna svrha ojačati otpornost europskog društva na dezinformacije koje dolaze iz autokratskih ili diktatorskih režima. Koliko je EU izložena toj vrsti hibridnog ratovanja?

U Europsku uniju već su infiltrirani suptilni oblici informacijskog rata, koji kontinuirano ciljaju na najdublje pukotine u europskom društvu, one koje se odnose na nepovjerenje, polarizaciju i kolektivnu anksioznost. Rusija, i ne samo Rusija, shvatila je da se krhkost demokracije ne mjeri samo u otpornosti institucija, već i povjerenjem građana u njih. Moramo imati hrabrosti i priznati neugodnu istinu, onu da povjerenje ne srozavaju samo vanjski utjecaji, nego i naše neriješene unutarnje krize. Izvješće koje je usvojio Europski parlament jasno je ukazalo na demokratsko nazadovanje u nekoliko država članica EU, i zbog podrivanja vladavine prava i zbog kontrole medija. Sve to stvara plodno tlo za stranu propagandu, ali još je gore što otuđuje naša vlastita društva od europskog ideala demokracije.  Odlučujuća bitka ne odvija se na internetskim poslužiteljima, nego u srcima i umovima ljudi. Najučinkovitija strategija jest ona koja uključuje digitalnu sigurnost, slobodno novinarstvo, transparentne algoritme i iskreno obnavljanje povjerenja između države i građana. Na tom putu treba nam novi društveni ugovor, pri čemu demokracija nije definirana samo funkcionalnim institucijama, nego i živućom i empatičnom zajednicom. Jer osim dezinformacija neprijatelj naših demokracija u konačnici su očaj i razočaranje građana. Stoga moramo biti hrabri i govoriti istinu, koliko god ona nekad neugodna bila.

Rusija, Kina i drugi autoritarni režimi uložili su više od 260 milijuna eura u pokušaje ometanja demokratskih procesa u 33 europske zemlje, a Kremlj financira i proruske političke opcije diljem Europe. Rusija pritom svojim narativom nedvojbeno podriva demokratsku vjerodostojnost europskih institucija kako bi spriječila Ukrajinu, Republiku Moldovu i Gruziju da iskorače iz sfere ruskog utjecaja. Je li EU previše sramežljiva i tiha u odgovoru na takve neprijateljske poteze?

Europska unija predugo je ruski informacijski rat smatrala pozadinskom bukom umjesto frontalnim i sustavnim napadom Kremlja na demokraciju. Bio je to strateški muk, ali u suštini i znak slabosti. Bili smo prespori, previše razjedinjeni i preko mjere zaokupljeni time da ne uzrujamo druge. U međuvremenu, autoritarni režimi u tom su ratu itekako financijski ulagali, manipulirali, korumpirali i destabilizirali s odlučnošću kakvu mi nismo imali. Moramo priznati da je Europi u toj borbi nedostajala institucionalna kralježnica. Imali smo ugovore i deklaracije, ali nismo imali zajedničku obrambenu strategiju, povjerenika odgovornog za obranu demokracije, kao niti zajedničku vanjsku politiku. Bili smo tek zbroj pojedinačnih reakcija, ali ne i zajednički izraz volje.

Danas konačno počinjemo izgradnju potrebnih alata, poput Akta o digitalnim uslugama, Zakona o umjetnoj inteligenciji, Europskog štita za zaštitu demokracije… Ti su instrumenti, međutim, još uvijek samo forma bez sadržaja. Trebamo ih oživjeti s političkom hrabrošću i strateškim zajedništvom. To je možda i najvažniji imperativ u sljedećem desetljeću. Osim destabilizacije susjedstva, cilj Rusije jest i delegitimizacija demokracije kao općeprihvaćenog društvenog modela. Da bismo na to odgovorili, nije dovoljno samo sankcionirati, osuditi ili istražiti. Trebamo ispričati uvjerljiviju priču o tome tko smo i što želimo biti – zajednica slobodnih, dostojanstvenih nacija, ujedinjenih oko zajedničke ideje. Europi je potrebna doktrina ofenzivne demokracije. Ne da bismo naše vrijednosti nametali nekome izvan EU silom, nego da bismo hrabro branili ono što smo izgradili. Trebamo europsku strategiju strateške komunikacije, s nacionalnim i regionalnim centrima koji će u stvarnome vremenu razotkrivati laži koje šire autoritarni režimi. Istovremeno, trebaju nam i hrabri političari koji će reći da Europa nije savršena, ali je jedino mjesto gdje se o slobodi, dostojanstvu i ljudskim pravima ne pregovara.

Koliko su za jačanje otpornosti europskog društva u borbi protiv dezinformacija važne digitalna i medijska pismenost, kao i jaka civilna društva i neovisno istraživačko novinarstvo?

To su sve prve linije obrane europske demokracije. Jer nijedan algoritam, koliko god bio sofisticiran, ne može zamijeniti ljudsko rasuđivanje. I nijedno ministarstvo istine neće biti učinkovitije od obrazovanoga građanina, slobodnoga novinara i živahnoga civilnog društva. Digitalna i medijska pismenost trebale bi biti abeceda 21. stoljeća. Više ne govorimo samo o sposobnosti čitanja ili korištenja interneta, nego o sposobnosti razlikovanja istine i manipulacije, mišljenja i propagande, informacija i zavjere, iskrene emocije i strategije osvajanja uz korištenje emocija. To podrazumijeva odgoj građana u punom smislu te riječi. Trebaju nam integrirani školski kurikuli i kontinuirana obuka za učitelje, kao i platforme koje potiču kritičko razmišljanje, a ne samo pasivnu konzumerističku potrošnju.

Digitalna pismenost nesumnjivo je središnji stup otpornosti. Da bi proces formiranja kritičke svijesti funkcionirao, moramo razumjeti što otpornost zapravo znači. To nije samo trenutačna reakcija i oblik preživljavanja. Riječ je i o obliku kulturnog otpora i kolektivnog identiteta, stavu, sposobnosti društva da ostane vjerno svojim vrijednostima čak i pod pritiskom. Da ne zaboravi tko je, za što se bori i za što živi. Neovisno istraživačko novinarstvo, zaštićeno od političkih ili ekonomskih pritisaka, ima pritom ulogu čuvara činjenica. U svijetu gdje laži cirkuliraju brzinom koju određuju društvene mreže, istina mora imati hrabrosti kretati se polako, ali sigurno. Dokumentirati, osvijetliti mračne kutove, održati na životu nadu da pravda i dostojanstvo nisu samo isprazne riječi već moguća realnost.

Istraživanja poput Pandora Papers ili ona transnacionalne korupcije promijenila su više nego bilo koja zakonska regulativa. Ponovno su zapalila iskru vjere u ideju da istina ponekad može prodrijeti na vidjelo. Ne manje bitno je i energično civilno društvo, ono koje vrijednosti prevodi u akciju. Nevladine organizacije, građanski pokreti, udruge mladih, platforme za praćenje, sve su to mreže demokratske budnosti. Civilno društvo je niša u kojoj društvo vježba otpornost. Ono je kolektivna energija koja brani demokraciju ne samo u sudnicama i na biračkim mjestima, već i u srednjim školama, bibliotekama, na javnim trgovima i na internetu. Više nego ikad Europi treba generacija lucidnih i angažiranih građana, a ne pasivnih masa. Taj ideal nije utopijski, riječ je o najboljoj strateškoj investiciji koju možemo napraviti. Europa treba građane koji ne samo da znaju, nego i razumiju. Koji neće samo reagirati, nego i razmišljati. Ova generacija može se izgraditi na takvim temeljima. Ne kroz strah, nego kroz povjerenje.

Treba li EU dodatno ojačati Akt o digitalnim uslugama, uključujući i postavljanje strožih standarda odgovornosti i transparentnosti za velike tehnološke platforme, koje su utjecale na izbore u Uniji i nakon što je Akt stupio na snagu u veljači prošle godine?

Regulacija digitalnih platformi više nije politički izbor nego demokratska obaveza. Europski izbori posljednjih godina pokazali su koliko je lako izobličiti volju naroda kada algoritmi nagrađuju polarizaciju, laži i negativne emocije. Platforme nisu tek neutralni mediji, one su nevidljivi arhitekti javnoga prostora. Način na koji filtriraju, pojačavaju i distribuiraju informacije oblikuje percepcije, formira mišljenja i utječe na izbore svakog pojedinaca. Zbog toga se moraju ojačati standardi transparentnosti, odgovornosti i mogućnosti nadzora. Moramo znati tko plaća za sadržaj, kako se ciljaju korisnici, koji su mehanizmi moderiranja na snazi i što se događa s našim osobnim podacima. Moramo biti u mogućnosti nadzirati algoritme koji odlučuju što vidimo, a što ne. A u slučajevima ozbiljne manipulacije ili stranog upletanja, sankcije trebaju biti učinkovite i s učinkom odvraćanja, a ne simbolične.

Akt o digitalnim uslugama nedvojbeno je jedna od najvažnijih europskih inicijativa u posljednjem desetljeću. Ali ne možemo govoriti o njegovoj učinkovitosti bez postojanja političke volje. Da bi doista postigao svoj cilj, Akt treba preciznija pravila, jasne rokove provedbe za svaku državu članicu i institucionalnu arhitekturu koja osigurava usklađenost diljem EU. Jačanje Akta podrazumijeva i drugačiju filozofiju regulacije. Onu u kojoj štitimo slobodu izražavanja, ali ne brkamo slobodu i nekažnjivost manipulacija. Onu u kojoj obeshrabrujemo proizvoljnu cenzuru, ali ne dopuštamo da kaos postane norma.

Većina komunikacijskih kampanja vođenih iz Bruxellesa bila je birokratski hladna i bez mašte.  Ljudi ne žive u proračunskim tablicama. Žive u pričama, u međusobnim odnosima, u snovima. Moramo nanovo otkriti poetičnost europskog projekta

Vrijeme je da Europa uvede povelju o digitalnoj odgovornosti, kako platforme više ne bi mogle reći da ne znaju što im se događa u vlastitom dvorištu. Baš kao što su banke odgovorne za protok kapitala, platforme moraju biti odgovorne za protok informacija koje mogu ugroziti socijalnu koheziju društva ili čak nacionalnu sigurnost. To nije bitka između institucija i platformi, nije to rat između regulacije i inovacija. Ne želimo demonizirati velike digitalne platforme. Naprotiv, naš je cilj izgraditi partnerstvo utemeljeno na dobroj vjeri, suradnji i zajedničkoj regulaciji.

Osobno se zalažem za strogu regulaciju političkog mikrotargetiranja, uz zabranu profiliranja birača na temelju osjetljivih osobnih podataka i nametanje zajedničkog okvira transparentnosti za predizborno oglašavanje na internetu. Želim pokrenuti donošenje europskog zakonodavstva o algoritmima, koje će zahtijevati neovisne vanjske revizije preporučenih algoritama, minimalne kriterije objašnjivosti i pristup relevantnom kodu od strane nacionalnih regulatora u slučajevima velikog rizika za demokratski poredak. Trebamo razmisliti i o osnivanju Europske agencije za digitalnu demokraciju, autonomnog tijela sastavljenog od stručnjaka za umjetnu inteligenciju, novinara, sociologa, pravnika i etičara. Njezina uloga bila bi nadzor, rano upozoravanje i posredovanje u slučajevima informacijskih kriza. Predlažem i da se kodificira obveza informiranja javnosti za platforme koje identificiraju pokušaje utjecaja na izborne procese ili koordinirane dezinformacijske operacije, u roku od 24 sata od trenutka njihova otkrivanja. Moramo izraditi vlastiti model digitalne demokracije, koji će biti otvoren, pravedan, ali i sposoban za vlastitu obranu.

Vrijeme je da Europa prestane naknadno reagirati i biti kontinent koji regulira iz straha, te da počne sprečavati. Moramo odgovorno i s vizijom voditi ovu globalnu tranziciju. Riječ je o povijesnoj misiji, nemamo pravo na neuspjeh.

Jedna od najvećih opasnosti za europsku demokraciju jest sve prisutniji ekstremizam. Diljem Europe krajnja desnica ubrzano dobiva na snazi, potvrdili su to i lanjski izbori za Europski parlament. Je li porast populizma, uz narativ o elitama koje iskorištavaju i ugnjetavaju narod, kao i onaj o stranim centrima moći koji kontroliraju populaciju, posljedica i krize liberalne demokracije na Starom kontinentu? Koliko su tome doprinijele dezinformacije i koliko su već uspjele potkopati europske demokracije?

Taj ekstremizam simptom je dubokoga jaza između građana i institucija koje bi ih trebale predstavljati. On je i vidljiva posljedica krize demokratskog legitimiteta koju više nije moguće ignorirati. Populizam nije rođen u moskovskim laboratorijima, ali su ga Rusi hranili i pojačavali svakim našim oklijevanjem, toleriranom nepravdom i prekršenim obećanjem. Budimo stoga iskreni. Dezinformacije su ubrzale taj proces, ali nisu izmislile populizam. One su bile katalizator, a uzroci su mnogo dublji. Riječ je o trajnim ekonomskim nejednakostima, osjećaju napuštenosti na periferiji, otuđenosti srednjih klasa, ali i frustraciji tehnokratskim elitama koje su prestale slušati građane. U ovom vakuumu sadržaja i povjerenja, ekstremna desnica iskoristila je strah, nostalgiju i bijes. Liberalna demokracija nije ranjena samo zbog vanjskih napada, nego i zbog svojih vlastitih kompromisa, oklijevanja i krize morala. Oslabljena je zbog hladne birokracije, nedostatka mobilizirajućeg narativa i nesposobnosti da se generira nada. Ovo je trenutak kada moramo početi graditi društvo ispočetka. Ne pozivom na uzbunu, nego lucidno i hrabro. Moramo jasno reći da se nalazimo na kritičnoj prekretnici, kada krajnja desnica prijeti temeljnim vrijednostima EU. Ali na tu opasnost ne treba odgovarati moralizirajućim apelima ili političkim izolacionizmom. Moramo ponovno osvojiti srca ljudi, a ne samo pridobiti njihove glasove. To ćemo postići ako u središte europskog projekta vratimo socijalnu pravdu. Ne kao slogan, nego kao stvarnost. Na tom putu trebali bismo izgraditi demokraciju u kojoj građani neće biti konzultirani svakih četiri ili pet godina na izborima, nego će doista biti uključeni u proces donošenja odluka. I na kraju, trebamo preispitati europsku tržišnu ekonomiju, kako se više ne bi doživljavala kao igra za već privilegirane, nego kao sustav koji umjesto isključivanja pojedinih skupina stanovništva generira društvenu ravnotežu. Na kocki nije samo zaustavljanje porasta ekstremizma nego i obnova demokratske kulture. One u kojoj ljudi više neće imati potrebu traženja autoritarnih spasitelja zato jer će se opet osjećati zamijećenima, a njihov će se glas čuti i bit će zaštićeni.

Kako izgraditi ispravan narativ, osobito oko polarizirajućih tema poput cijepljenja, migracija, rata u Ukrajini i na Bliskom istoku i slično? I kako osvojiti srca i umove Europljana, posebno mlađih generacija, kojima su primarni izvor informiranja društvene mreže?

Pogreška koju demokratske institucije često čine jest da komunikaciju tretiraju kao dodatak, a ne kao temeljnu borbu. Bojimo se narativa jer se čine manipulativnima. Ali upravo nas taj strah izbacuje iz igre. Dok drugi grade jednostavne, mobilizirajuće mitove, mi nudimo PDF-ove, konferencije i suhe statistike. Vrijeme je da shvatimo da narativ nije laž, nego arhitektura kojom se prenosi sadržaj. A kod osjetljivih tema poput migracija, rata ili cijepljenja, ljudi ne traže samo informacije. Traže smisao, smjer, moralno pripadanje. Moj stav o tome kako stvoriti točan i učinkovit narativ temelji se na više od 30 godina iskustva profesora komunikologije. Moramo početi od emocionalnih stvarnosti ljudi, a ne samo od činjenica. Istina i pozivanje na autoritete više nisu dovoljni. U doba tehnoloških platformi istina se mora iznositi s empatijom i hrabrošću, uz inteligentan narativ.

Za mlade ljude odgojene na TikToku, Instagramu ili YouTubeu, informacija nije samo sadržaj. Ona zrcali okruženje, emociju, pripadnost. Mladi danas nisu izgubljeni. Ali trebaju vođe koji govore jezikom nade, a ne samo jezikom tehnokracije. Nećemo ih uvjeriti u nešto ironijom ili moralnom superiornošću, nego autentičnošću, dijalogom i dosljednošću. Moramo aktivno surađivati s novim posrednicima u formiranju mišljenja – influencerima, kreatorima digitalnog sadržaja, online zajednicama. Institucije više ne mogu komunicirati same. Moraju stvarati kulturološke saveze s onima čiji su glasovi relevantni za digitalnu generaciju. Ti savezi ne smiju biti sinonim za propagandu nego za građansko partnerstvo.

Vjerujem da možemo izgraditi estetiku istine. Trebaju nam snažne vizualne kampanje, kratki formati, inspirativne priče, humor i pozitivna emocija. Nijedna ideja ne može uhvatiti korijena korištenjem odbojnih formata. Za nas političare imperativ je da razmislimo o tome kako stvoriti sigurne prostore za raspravu. Ne možemo pritom uspjeti bez reforme obrazovnog sustava koja će uključiti i fenomen narativa i digitalnu pismenost. Jer u svijetu informacijskog kaosa nije važno samo ono što mislimo već i to kako se učimo kritičkom mišljenju. Mlade ljude ne bi trebalo samo obrazovati – treba ih izazvati na razmišljanje, osporavanje, sudjelovanje… To podrazumijeva Europu koja ne nameće nego njeguje dijalog, Europu koja zaista sluša. Rat narativa ne dobiva se direktivama već vizijom i empatijom. Europa ne smije samo objašnjavati, ona mora ponovno naučiti kako za nešto pobuditi interes.

Nažalost, većina komunikacijskih kampanja vođenih iz Bruxellesa bila je birokratski hladna i bez mašte. Bojali smo se emocija, izbjegavali metafore, ignorirali narativ. Mislili smo da su brojevi dovoljni, da će novac iz EU fondova sam za sebe govoriti o značenju paneuropskog projekta. Ali ljudi ne žive u proračunskim tablicama. Žive u pričama, u međusobnim odnosima, u snovima. Moramo nanovo otkriti poetičnost europskog projekta. Pokažimo da Europa nije samo novac iz kohezijskih fondova nego i solidarnost među ljudima. EU treba više od komunikacijskih strategija. Treba veliku, toplu i istinitu priču. Priču koja obuhvaća sve nas.

Koliko je klizak teren po kojemu hodamo u ovom informacijskom ratu demokracije protiv autokracija kad Bruxelles nametne novinarima narativ o tome što treba reći u toj strateškoj komunikaciji, a kako bi se pobijedilo u tom ratu? Ne jednom dokazano je da i centri moći u liberalnim demokracijama dezinformiraju javnost zbog vlastitih interesa...

To je legitimno pitanje, možda i jedno od najtežih. Jer demokracija u borbi s propagandom ponekad riskira postati zarobljenikom vlastite komunikacije. A kada službeni narativ postane apsolutna norma, čak i iz najboljih namjera, riskiramo zamjenu pluralizma s konformizmom, kao i istine s njezinom odobrenom verzijom.

Europa mora biti jasna u svom cilju – braniti javni prostor od laži, ali ne nametati službenu verziju istine. Riječ je o suptilnoj, ali temeljnoj razlici. Ne borimo se za kontrolu nad informacijama, nego za očuvanje slobode kako bismo je propitkivali, to je lakmus-test zrele demokracije. Nasušno su nam stoga potrebni slobodni mediji, hrabri novinari, kontrola i ravnoteža te prostor za međusobno neslaganje. Demokracija nije definirana nepostojanjem pogrešaka nego sposobnošću njihova ispravljanja. Strateška komunikacija EU mora izbjegavati iskušenje da postane doktrina. Nije zadaća Bruxellesa standardiziranje uredničkog sadržaja već zaštita demokratske komunikacijske infrastrukture, a to su pluralizam, transparentnost, sigurnost i pravo na odgovor. U doba polarizacije lako je završiti u ekstremima. U apsolutnoj slobodi, koja postaje kaotična i zlorabljena, ili u suptilnoj kontroli, uz opravdanje da je ona tu za opće dobro.

Moramo biti oprezni i prema vlastitim institucionalnim refleksima. Jer ne možemo pobijediti autokraciju autokratskim sredstvima. Ne možemo braniti slobodu tako da utišavamo neugodne glasove, ne možemo zaštititi istinu ako se bojimo pitanja. Zato do zadnje kapi krvi branim demokraciju. Ali ne kao doktrinu, nego kao živi, nesavršeni, pluralni i stoga humanoidni ekosustav. Mediji pritom nisu rizik kojim treba upravljati nego oblik kolektivne inteligencije koji moramo njegovati. Da bi ostala vjerodostojna, strateška komunikacija EU mora biti podložna istim demokratskim standardima koje promiče. Na tom tragu predlažem institucionalizaciju mehanizama za njezin građanski i etički nadzor. Bilo bi to neovisno vijeće sastavljeno od novinara, filozofa, sociologa, predstavnika civilnog društva i nacionalnih manjina. To vijeće redovno bi procjenjivalo poštuju li instrumenti za borbu protiv dezinformacija pluralizam, transparentnost i proporcionalnost intervencije. Istodobno, vjerujem da je bitno oformiti javni registar institucionalnih narativnih intervencija, otvorenu arhivu u kojoj se građani mogu informirati o EU kampanjama, korištenim izvorima, zacrtanim ciljevima i pokazateljima uspješnosti.

Lanjski predsjednički izbori u Rumunjskoj poništeni su zbog potvrđenog stranog upletanja u izborni proces. Deklasificirani obavještajni izvještaji ukazali su na neobične aktivnosti na društvenim mrežama, osobito TikToku. Točnije na agresivno hibridno djelovanje iz Rusije, pa čak i iz Irana. Prvi put u povijesti vjerodostojni dokazi o ruskom hibridnom upletanju doveli su do poništavanja izbora u jednoj zemlji EU. Je li ono što se dogodilo u Rumunjskoj paradigma obrane demokracije ili ne?

Izborna kriza u Rumunjskoj snažna je lekcija za cijelu Europu, upozorenje da je informacijski rat prešao iz manipulacije u otvorenu sabotažu demokratskog procesa. To je poziv na buđenje, ali i povijesna prilika, ako se iz te situacije odvažimo učiti. Budimo iskreni – vanjsko upletanje bilo je stvarno, ali teren za takvo što bio je pripremljen iznutra. Strateške pogreške mainstream stranaka stvorile su vakuum legitimiteta i demokratske emocije. U taj prostor, i to uz pljesak, ušla je stoga propaganda. Vladajuće rumunjske proeuropske stranke na izbore su gledale kao na formalnost, a ne kao na izraz narodnoga povjerenja. Bila je to kampanja bez srca, bez hrabrosti, bez narativa. Tu su prazninu popunile dezinformacijske mreže, koje nisu nudile istinu nego osjećaj bijesa, sumnje i stvaranje lažnog identiteta. Rumunjska je nesvjesno postala pokazni primjer onoga na što demokracija sliči kada je napadnuta i izvana i iznutra.

Što iz svega toga možemo naučiti? Prvo, digitalna infrastruktura mora se smatrati kritičnom izbornom infrastrukturom. TikTok nije aplikacija za izbor plesnog partnera, već globalno utjecajan kanal. Društvene mreže strateške su arene u kojima se odigrava budućnost demokracije. Nadalje, moramo shvatiti da sigurnost izbora ne podrazumijeva samo zaštitu biračkih kutija. Izbori zapravo počinju godinama prije. Bilo da je riječ o izboru vijesti koje pojedinci svakodnevno čitaju ili njihovim emocijama, uključujući i strahove. Trebamo biti sveprisutni, proaktivni, transparentni i hrabri. Ne možemo obraniti demokraciju s umornim strankama koje su lišene mašte i sposobnosti da mobiliziraju mase. Ako politički mainstream želi preživjeti, morat će se reinkarnirati i povratiti simboličke, emocionalne i moralne temelje. Treba priznati da smo krajem prošle godine izgubili bitku. Ali u konačnici možemo dobiti rat ako iskreno prihvatimo neuspjeh, te započnemo ponovnu izgradnju našega narativa i ne ograničimo se samo na reakciju.

Slažete li se da su deklasificirani izvještaji obavještajnih službi sami po sebi, iako značajni, nedovoljni da uvjere javnost u strano upletanje u izbore? Osobito u zemlji poput Rumunjske, u kojoj je povjerenje u obavještajnu zajednicu ograničeno i zbog povijesnog iskustva sa zloglasnom Securitate? 

Slažem se. Koliko god bila dobro dokumentirana, istina nema demokratsku snagu ako nije podijeljena, shvaćena i prihvaćena od strane građana. Obavještajni izvještaji ključni su za nacionalnu sigurnost, ali sami po sebi ne mogu biti temelj demokratskog legitimiteta. A u Rumunjskoj je ta granica još izraženija, zbog povijesti koja nas obvezuje na oprez. Kolektivno sjećanje na Securitate, sumnja u paralelnu državu, neobjašnjiva tišina vezana za našu prošlost… Sve to ostavlja duboke ožiljke na društvu. Čak i kada današnje službe djeluju profesionalno i u dobroj vjeri, ostaje dojam kako drugi odlučuju o našim sudbinama.

U klimi nepovjerenja svaka povjerljiva informacija može postati pogonsko gorivo za teorije zavjere umjesto da predstavlja pojašnjenje za javnost. Taj nesklad bio je očit na ponovljenim izborima u svibnju. Mnogi građani nisu dovodili u pitanje same činjenice, nego način na koji su one predstavljene, kontrolirano nametnute. I u tom prostoru nesigurnosti i sumnje zamah je dobio populistički, nacionalistički i antisistemski diskurs. Kandidat krajnje desnice Simion u prvom krugu ponovljenih izbora nije profitirao samo zbog nezadovoljstva ljudi nego i zbog njihove potrebe da se osjećaju vidljivima i nekontroliranima. Kada demokracija izgleda kao da dolazi odozgo, kroz tehničke i tajne odluke, ljudi se odluče vjerovati nekome tko govori kao običan čovjek na ulici, koliko god radikalna ta osoba bila. To je stvarnost s kojom se moramo suočiti bez izigravanja nadmoći, lucidno.

Snažno zagovaram stupnjevitu demokratsku transparentnost. Ne može se baš sve objaviti u javnosti. Građani, međutim, trebaju razumjeti obrazloženje vezano uz ključne odluke. Primjerice, kroz djelovanje parlamentarnih odbora za kontrolu, jasnu komunikaciju, ponavljanje objašnjenja i njihovu dostupnost. Potrebna je i jasna, stvarna odvojenost tehničkih procjena i političkih odluka. Izvješća obavještajne zajednice mogu upozoriti, ali sama po sebi ne mogu odlučiti ishod izbornog procesa. Konačna odluka mora pripasti civilnoj, transparentnoj i demokratski kontroliranoj vlasti. U konačnici je potrebno redefiniranje odnosa između države i građanina kada je riječ o temi sigurnosti.

Potrebna nam je nova kultura povjerenja, u kojoj nacionalna sigurnost više nije percipirana kao područje netransparentnosti i tajne moći, već ono u kojem su pomireni prava pojedinca i sigurnost društva. Obrana demokracije pritom nije samo pitanje sigurnosti. To je i pitanje povjerenja i legitimiteta. A oni se ne nameću silom ili klasificiranim dokumentima, nego se grade dijalogom, poštovanjem i istinskom transparentnošću. Da su rumunjske institucije odgovorne za organizaciju izbora i regulaciju njihova televizijskog praćenja pravovremeno i rigorozno primijenile načela Akta o digitalnim uslugama, uključujući i ona vezana za transparentnost platformi, borbu protiv manipulativnog sadržaja i suradnju s civilnim društvom, vjerojatno lani ne bismo završili u takvoj situaciji.

Zašto je Rumunjska svojevrsna prirodna meta ruskih hibridnih napada u posljednja dva desetljeća? Koji je najčešći ruski dezinformacijski narativ u vašoj zemlji, i koliko je rumunjsko društvo otporno u tom pogledu?

Za Rusiju Rumunjska nije samo nezgodan susjed, nego i simbolična prijetnja, zemlja bivšeg Istočnog bloka koja je nedvojbeno odabrala euroatlantski smjer. Ustvari smo jedina srednjoeuropska i balkanska država u kojoj je ruski utjecaj tijekom posljednjih nekoliko desetljeća bio daleko ispod prosjeka zamijećenog u drugim zemljama. Nismo imali značajnije proruske stranke, ruski mediji nisu ostvarili zamah, a kolektivno sjećanje na sovjetsku okupaciju i komunizam stvorilo je duboki kulturni otpor u društvu.

Nažalost, to se počinje mijenjati. Posljednjih godina Rusija je pametnim, prilagođenim i upornim hibridnim ratovanjem uspjela ostvariti značajan utjecaj. Ne kroz rad registriranih političkih stranaka ili izvozeći revoluciju na tenkovima nego kroz podmukle narative, Duginovu neoeuroazijsku filozofiju, iskorištavanje pitanja identiteta, vjerske teme, teorije zavjere, te infiltraciju digitalnog i pseudoalternativnog prostora. Ali u toj priči podignuli smo prve linije obrane. Imamo usklađeniju međuinstitucionalnu suradnju, u školama je uvedena medijska pismenost, aktivan je niz građanskih inicijativa, a započeli smo i reforme u upravljanju rizicima u izbornim procesima i u borbi protiv internetske propagande.

Imamo aktivno civilno društvo, još uvijek živahno novinarstvo, mladu generaciju obrazovanu na demokratskim temeljima. Međutim postoje duboki društveni ožiljci, podijeljena politička klasa i fragmentiran informacijski prostor. U svemu tome ruska propaganda pronalazi put. Najopasniji ruski narativi u Rumunjskoj nisu nužno eksplicitni. Ušuljaju se u obliku naizgled legitimnih pitanja koja normalni ljudi razumiju i šire dalje: Zar zapadna demokracija nije korumpirana i licemjerna? Ne uništava li Bruxelles tradicionalne vrijednosti? Je li rat u Ukrajini tuđi sukob, u kojem nemamo što tražiti?... Takve ideje, ojačane djelovanjem influencerskih mreža, alternativnih kanala, ponekad čak i lokalnih političara, ne ističu izravno lojalnost Rusiji, ali nagrizaju povjerenje u liberalnu demokraciju, europske vrijednosti, općenito zapadni projekt.

Cilj Moskve upravo je to. Ne žele nas preobratiti, nego natjerati da prestanemo vjerovati u bilo što. Rumunjsko društvo na sve to i dalje je dovoljno otporno, ali stvari se lako mogu promijeniti. Vrijeme je stoga da prijeđemo s instinktivnog otpora na svjesnu strategiju demokratske obrane.