Čovjek koji je iz magle došao

Josip Mlakić bosanskohercegovački je i hrvatski književnik, scenarist i kolumnist, dopisni član HAZU. Rođen u Bugojnu 1964, gimnaziju je završio u Uskoplju, diplomirao na Strojarskom fakultetu u Sarajevu 1988, a prvo mu je objavljeno djelo zbirka priča Puževa kućica iz 1997. U prvim romanima, Kad magle stanu iz 2000. i Živi i mrtvi iz 2002. (V.B.Z.-ova nagrada, Nagrada Ksaver Šandor Gjalski i Nagrada Zrinski) tematizira rat u BiH i njegove posljedice, kao i u romanima Čuvari mostova (2004), Psi i klaunovi (2006), Ljudi koji su sadili drveće (2010) i Svježe obojeno (2014, Nagrada Vladimir Nazor). Piše i romane povijesne i biblijske tematike: Tragom zmijske košuljice (2007), Na Vrbasu tekija (2021), Evanđelje po Barabi (2019). Objavljuje kriminalističke (Božji gnjev, 2015, Majstorović i Margarita, 2016, Skica u ledu, 2018, Crni gavran i bijele vrane, 2018), kao i distopijske romane (Planet Friedman, 2012, O zlatu, ljudima i psima, 2020, Druga Noina arka, 2022). Objavio je više zbirki novela i pjesama, a scenarist je i niza filmova koji su nagrađeni Zlatnim arenama.

Ušao je u rov i uzeo baterijsku svjetiljku, pa se vratio do mrtvaca i osvijetlio mu lice. Zaleđene oči bile su mu otvorene, i on se sagnuo i sklopio ih. Bio je njegovih godina. Pretražio mu je džepove. U jednom je pronašao gotovo punu kutiju nekih turskih cigareta, a u drugom krvavi novčanik. Otvorio ga je: unutra se nalazila novčanica od deset njemačkih maraka, fotografija djevojčice od tri godine, sudeći po tri svjećice na rođendanskoj torti, i papirić na kojem je kemijskom olovkom bilo napisano
Adem

Izišao je, mrtav i ukočen, iz duboke vilinske šume, dok se iza sive sumaglice na istoku u mukama rađalo prvo svitanje. S mršavog i ispaćenog tijela, koje se pomolilo iz magle, visjela je iznošena i krvava maskirna uniforma. Muklo je svjetlucala krv, i lomljivi su mu koraci tupo odzvanjali u magli. Nalik na pokvarenu igračku iz zaboravljene noćne more, nošen davnom inercijom, zaostalom nekim čudom u dubinama umornih i potrošenih kostiju, krenuo je ravno prema njemu. Smrznuti pramen kose, osut oštrim, igličastim injem, padao mu je preko čela, a mrtve su mu i ugašene oči podsjećale na komadiće leda.

Prešao je preko naslaga zaleđenog suhog lišća, došao do ruba šume, pa nastavio dalje okrajkom zarasle, divlje ledine koja mu je poslušno disala pod nogama, i sada je, dok se približavao, podsjećao na zabludjelog redovnika koji nečujno, u sebi, ruku skrušeno spuštenih uz tijelo, izgovara riječi pokore.

U sivoj zimskoj polutami svjetlucalo je tlo okovano mrazem i činilo mu se da njegove anđeoske noge ne dodiruju zemlju, iako su se za njim vukle dvije tamne pruge koje su blago ukoso izranjale iz magle. Iza njegovih leđa nazirao se red golih brezovih stabala čija je pjegava kora mutno bjelasala u pozadini koja je nadolaskom svitanja polako blijedjela.

Prilazio mu je poput krvavog priviđenja iz horor filma koji je jednom davno gledao u zagušljivom i polupraznom kinu, dok mu se znoj cijedio niz leđa. Više nije bio siguran je li se sve to odigralo na javi ili u snu. Ili je i taj film, i ta scena koja se iz noći u noć ponavlja, bio samo jedna od davnih i zaboravljenih noćnih mora iz djetinjstva?

Budio se nijem od užasa, u neprozirnoj tami, i san mu se dugo, iza otvorenih očiju, vrtio u glavi. Obuzela bi ga teška i beznadna tuga. Podsjećao je u tim trenucima na Boga koji pobožno, sklopljenih ruku, besciljno hoda zaraslim ruševinama Hrama, iščekujući jutro, da se uvjeri da je sve to bio samo ružan san.

Zatim bi nesvjesno liznuo jezikom rub usana, unaprijed zamišljajući slani okus suza, nakon čega bi dugo zurio u slijepi prozor, kao da će negdje iza njega, u beskrajnoj tami svijeta, nazrijeti tajnu koja mu je cijeli život izmicala, i da će, zatim, poput drevnih proroka, zgromljen nepojmljivom istinom, čupati do krvi vlastitu kosu, zazivajući nepostojeću Milost Božju.

Ustajao bi iz kreveta, težak i trom, pa krenuo prema kuhinji, napiti se vode. Rasušeni podovi škripali su mu pod nogama, i čuo je kako negdje u tami otkucava sat, podsjećajući ga svakim svojim otkucajem na kukavnu ljudsku smrtnost.

 

 

 

Izvor WENN /  PIXSELL

 

 

 

 

1.

Nad zemljom je ležala ugašena, siva magla, a visoko iznad niskih, zametenih rovova šumio je uvijek isti vjetar, koji je nekad, u praskozorje čovječanstva, u dubokoj tami lebdio nad vodama. Iz zraka su padale smrznute ptice, i sitne su im kosti sve do proljeća ležale po tlu, a zatim trunule u jezovitoj simfoniji raspadanja. Sa stropnih greda kapala je voda, i on je u tišini osluškivao vjetar, razmišljajući o toplini davnog, izgubljenog ljeta, od kojeg mu je u sjećanju malo toga ostalo. Poput senilnog starca iz tužne i predvidive priče, sjedio je poguren na drvenim sanducima, čekajući davno prohujale vlakove, i to na mjestu kojim nikada nisu ni prolazili.

Zatim je razmišljao o smjeni. Trebala je stići tek sljedeće jutro, i pri pomisli na to hvatao ga je bijes.

“... više no zoru straža noćna...”,^[1] reče u jednom trenutku pa zastade.

Htio je na trenutak razbiti tišinu, i čim je čuo vlastiti, napukli glas, to mu se učinilo besmislenim.

Izgovorio je u sebi, sklopljenih očiju, cijelu rečenicu:

“Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna...”

Zapalio je cigaretu i razmišljao o Bogu. Lije­vu je ruku držao u džepu postavljene zimske jakne, dok je desnom pridržavao cigaretu. Povremeno je, iz dosade, kuckao petama po sanduku. Sjetio se lepeta golubljih krila koji je negdje jednom davno čuo, ali se nikako nije mogao sjetiti gdje. Sjetio se tek snopa svjetlosti u kojem je plesala zarobljena prašina i sive otežale paučine po krovnim gredama koja se blago ljuljala na struji toplog i zagušljivog zraka.

A onda je zaspao, i vjetar je sada šumio visoko iznad zamrlog svijeta. Stajao je u školskom dvorištu, u ispranoj pamučnoj trenirci progorenoj cigaretom iznad desnog koljena, koja je jedina u cijelom tom fantazmagoričnom prizoru bila stvarna. Promatrao je dječake odjevene u plave šorceve i bijele majice kratkih rukava i do posljednjeg detalja zamišljao nakostriješene dlačice po njihovim ozeblim rukama. Dječaci su stajali ispred startne linije, čekajući znak za početak utrke. Dohvatio je pušku, repetirao je i ispucao rafal u zrak.

Probudila ga je pucnjava. U strahu se prenuo, zapalio cigaretu i prišao sa strane puškarnici. Zaklonio je dlanom žar cigarete i nakratko provirio kroz otvor. Ispred njega pružala se siva, zarasla ledina načičkana minama po kojoj se na mjestima caklio smrznuti snijeg. Nešto dalje, ledina se naglo penjala, i magla, nošena vjetrom, povremeno je zaklanjala vijenac strmine visoko gore, pedesetak metara iznad kamenih zidina s lijeve strane. Po vijencu, čiji se luk stotinjak metara naviše gubio u rijetkoj grabovoj šumi, nalazili su se neprijateljski položaji, nevidljivi i tihi, zaklonjeni iza padine koja se obarala odatle na suprotnu stranu.

Mračilo se. Ugasio je cigaretu, pa provukao ruku kroz otvor. Čekao je, sve dok mu na otvoreni dlan nije palo par zalutalih pahulja. Sačekao je da se otope, pa liznuo dlan. Sklopio je oči i zamišljao kako trči bos po prašini čiji okus cijelo vrijeme osjeća u ustima. Razmišljao je, zatim, o kostima. Na mjestu gdje se nalazio, nekada je bilo groblje u koje su prije dvije stotine godina sahranjivani ljudi umrli od kuge. Zaboravljene humke odavno se više nisu uočavale po tlu, i on ih je ponekad zamišljao. Pedesetak metara iza rova, po groblju je rasla drača čiji su cvjetovi u proljeće mirisali na dječji sirup za kašalj, a odmah ispod njega započinjala je strmina kroz koju je poprečno vodio uski, izlokani put koji se nije vidio s neprijateljskih položaja. Natkriveni rov zaudarao je na mrtvu i trulu zemlju u kojoj su se beskrajno sporo raspadale sahranjene ljudske kosti.

Vojnik, koji je bio s njim na smjeni, dobio je napad bubrežnih kamenaca i bolničari su došli po njega i odnijeli ga do vozila koje ih je čekalo nešto niže, na putu ispod groblja. On je, kratko nakon što su ga odnijeli, osluškivao korake izvana iščekujući karakteristični zvižduk kojim su jedni drugima najavljivali dolazak, a onda je zaboravio na to, pomiren s tim da će cijelu noć provesti sam u rovu.

Budnim ga je jedno vrijeme držao tranzistor. Kroz jake šumove, dopirali su do njega daleki glasovi, sve dok se baterije nisu istrošile. Zaspao je pred zoru, leđima naslonjen na zid rova. Sanjao je kako leži na hladnoj zemlji i kako mu kroz odjeću probija studen od koje mu se kosti pretvaraju u lomljive komadiće leda. Probudio ga je kratki rafal. Dohvatio je pušku i privirio kroz puškarnicu. Magla je zaklanjala vidik. Zapalio je cigaretu i osluškivao. Začuo je korake po smrznutoj zemlji i odmah zatim ugledao je tamnu, mušku siluetu, kako se pomalja iz magle. Išao je ravno prema njemu, držeći u rukama pušku, poput čovjeka koji je krenuo u neobaveznu jutarnju šetnju. Sačekao je da se približi. Zapucao je tek kada je na prednjem džepu vojnikove jakne prepoznao oznaku Armije BiH. Ruke su mu se tresle. Pomislio je na vlastitu smrt. Zatim na ljude iz zapovjedništva koji nisu poslali zamjenu za oboljelog vojnika, i u jednom je trenutku naglas opsovao.

Linija se probudila. Pucnjava se postupno pojačavala. Širila se poput jeke uspavanom dolinom ispod njih, a on je stajao u mjestu, leđima naslonjen na zid rova, osluškujući je, a zatim je nakratko provirio kroz puškarnicu. Razmišljao je o smrti, pa zamišljao desetke neprijateljskih vojnika, kako sa svih strana nadiru prema rovu, dok on, kao u nekom grozomornom snu, bjesomučno puca, sve dok ne ostane bez municije. Dohvatio je nekoliko napunjenih okvira i poredao ih po klupici ispod puškarnice, da su mu nadohvat ruke, pa ispucao preostale metke i postavio novi okvir na pušku.

Povremeno je čuo zvižduk metaka koji su prelijetali iznad rova. Iza njegovih leđa začuo se zvuk ispaljene minobacačke granate. Čuo je zvižduk, kada je preletjela preko njihovih rovova, i nesvjesno se zgrčio, iščekujući detonaciju.

Pucnjava je trajala desetak minuta, pa se potom sporo stišavala. U jednom trenutku zavladala je nestvarna tišina. Izvana je dopirao monotoni šum vjetra. U ušima mu je šumjelo i čuo je bubnjanje vlastitog srca. Podsjećalo je na udaljenu grmljavinu. Provirio je kroz puškarnicu: vojnik je nepomično ležao na ledini, okrenut poprijeko na padinu. Zamišljao je snijeg, kako pada u mrtvačeva otvorena usta. Pokušavao se sjetiti njegova okusa iz djetinjstva, kada su on i druga djeca, gledajući u mutno i daleko nebo, otvorenih usta hvatali pahulje snijega.

Začuo se zvuk ručne radiostanice koju je držao u desnom gornjem džepu jakne.

“Rim... Milano...”, čuo je.

Prepoznao je promukli zapovjednikov glas.

Izvukao je stanicu i javio se.

“Milano je”, rekao je.

“Jesi li ti puco?”

“Jesam.”

“Je li sve u redu?”

“U redu je. Javit ću ti se za deset minuta žicom... kad se ovo smiri.”

“U redu. Čekam.”

Izišao je iz rova i pogledao prema vijencu strmine iznad sebe. Još uvijek je bio u magli. Puzeći je prišao mrtvačevu tijelu i uvukao ga zajedno s puškom, koja mu je ležala na prsima, u duboki kanal koji je vodio prema rovu. Za njim se po zaleđenoj travi vukao sluzavi, krvavi trag.

Ušao je u rov i uzeo baterijsku svjetiljku, pa se vratio do mrtvaca i osvijetlio mu lice. Zaleđene oči bile su mu otvorene, i on se sagnuo i sklopio ih. Bio je njegovih godina. Pretražio mu je džepove. U jednom je pronašao gotovo punu kutiju nekih turskih cigareta, a u drugom krvavi novčanik. Otvorio ga je: unutra se nalazila novčanica od deset njemačkih maraka, fotografija djevojčice od tri godine, sudeći po tri svjećice na rođendanskoj torti, i papirić na kojem je kemijskom olovkom bilo napisano Adem. Na poleđini fotografije, koja je po rubovima bila zaprljana krvlju, bio je nalivperom napisan današnji datum od prije dvije godine. Vratio je novčanik natrag i pregledao džepove mrt­vačevih hlača. U jednom je pronašao Rubikovu kocku, koju je spremio u džep.

Podigao je mrtvačevu pušku i skinuo okvir s nje. Dugo je, u nevjerici, zurio u njega: bio je prazan. Povukao je zatvarač, da provjeri je li ostao metak u cijevi. Ništa se nije dogodilo. Opipao je cijev puške. Bila je još topla. Bacio je pušku na zemlju i vratio se u rov, držeći u ruci fotografiju i cigarete. Otkinuo je s role toalet papira nekoliko listića i obrisao krv s fotografije, pa zapalio jednu od mrtvačevih cigareta. Povukao je nekoliko dimova i odmah zatim bacio cigaretu na zemlju i zgazio je nogom.

Osvijetlio je fotografiju svjetiljkom i dugo je promatrao. Djevojčica je na desnom obrazu imala mladež u obliku sićušnog srca.

Sjetio se Ane.

“Rim... Milano... Čekam”, čuo je glas s radiostanice.

Javio se.

“Rim je. Sad ću, za minutu”, reče.

Glas mu je drhtao.

“Je li sve u redu?”

“U redu je.”

Spremio je fotografiju u novčanik, pa prišao poljskom telefonu i okrenuo ručicu.

“Marko je”, reče.

“Šta je bilo?”

“Ubio sam lika.”

“Siguran si?”

“Došo mi je skroz blizu. Nisam ga zbog magle odmah vidio. Uvuko sam ga u tranšej. Pošalji ljude s nosilima, da ga odnesu.”

“Znaš li o kome se radi?”

“Ne znam. Ima oznaku Armije na džepu. Nije mi poznat. Nema nikakvih dokumenata. Imo je samo deset maraka u novčaniku i papirić na kojem piše Adem.”

“Ništa više?”

“Ništa.”

“Poslat ću ih sa smjenom.”

Izišao je iz rova, pa je jedno vrijeme, pun bijesa, promatrao mrtvaca. Ovako, sklopljenih očiju, izgledao je drugačije, kao da spava i kao da će svaki čas pospano pogledati u njega.

* * *

Mrtvac se podigao sa zemlje. Mrtva i zaleđena ilovača pucala mu je pod čizmama poput oskrnavljene hostije porobljenog i prezrenog kršćanstva. Zaleđeni pramen kose padao mu je preko čela. Prošao je lomljivim koracima pored njega i ušao u rov. Sjeo je na sanduke od municije, i tek je tada otvorio oči i nezainteresirano pogledao oko sebe. Zatim je mrtvim očima pogledao u njega, i on je nakratko vidio vlastiti odraz u mrtvačevim zjenicama.

“Jesi li ikada, dok si bio dijete, otvorenih usta hvatao pahulje snijega?” upita mrtvac.

Očekivao je slično pitanje.

“Jesam. Svi smo to radili”, reče. “Iako su nam govorili da to ne činimo... da je prljav. Zoveš se Adem. Pretpostavljam da si musliman?”

Adem je šutio. Zurio je oborene glave u prste kojima se nervozno poigravao.

“To više nije važno”, reče.

“Jesi li znao da ti je puška prazna?” upita on.

“Jesam... znao sam.”

“Ispucao si sve metke, pa tek onda krenuo prema nama?”

“Da.”

“Postoji li razlog?”

“Uvijek postoji...”

“Znam to i sam. Pitao sam te za konkretan razlog zbog kojeg si s praznom puškom krenuo prema našim rovovima. To se ne događa svaki dan. Zapravo se nikada ne događa.”

“Jasno mi je što si me pitao. Vidio si fotografiju. Ako to nije dovoljan razlog, navest ću ti još koji.”

“Ovdje nije riječ o tebi, već o meni. Probudila me pucnjava. Spavao sam. Što bi se dogodilo da si ušao u rov i zatekao me kako spavam?”

“Ne znam.”

“Uzeo bi moju pušku i ubio me?”

“Nisam o tome razmišljao.”

“Pucao bi u mene?”

Adem je jedno vrijeme šutio.

“Mislim da bi”, reče.

Dugo su šutjeli, zagledani u vlastite ruke.

“Jesi li ikada ranije pucao u nekoga?” upita Adem.

“Imao sam sreće... sve do sada. Pucao sam napamet... kao i većina: provučeš pušku kroz rov i pucaš. Znaš i sam kako to ide. Ako sam nekoga slučajno i pogodio, nisam toga bio ni svjestan.”

“Jesi li ikada zamišljao da si nekoga pogodio?”

“To se stalno događa.”

“Kako si se osjećao?”

“Ništa posebno. Slične stvari djeluju pomalo nestvarno. Kao da zamišljaš da si dobio sedmicu na Lotu. Ili da si u videoigri ubio protivnika.”

“Jesi li igrao Loto?”

“Jesam. Jedan moj razredni kolega, dok sam išao u srednju školu, dobio je jednom prilikom trideset tisuća maraka na Lotu.”

“Moglo se dogoditi i obratno”, reče Adem. “Da ja pucam u tebe. Spomenuo si to maloprije.”

“Spomenuo sam. Što sam trebao?! Praviti se lud?!”

Adem je oborene glave gledao u vrhove čizama, a beživotne ruke ležale su mu na koljenima.

“Razumijem. Imaš pravo biti bijesan na mene.”

“Prošao si kroz minsko polje...”, reče on.

“Nisam razmišljao o tome.”

“Ne vjerujem. Proći kroz minsko polje i nijednog trenutka ne pomisliti na mine koje su svuda oko tebe... Znao si da je izminirano?”

“Pretpostavljao sam.”

“I nisi razmišljao o minama?”

“Ne... nijednog trenutka.”

“Znaš li onaj vic o krokodilu i kukuruznom brašnu?”

“Ne.”

“Kako kukuruzno brašno pretvoriti u zlato?”

“Nisam ga čuo.”

“Naliješ u posudu vode, staviš je na štednjak i sačekaš da proključa, a zatim u nju ubaciš brašno. Da bi se brašno pretvorilo u zlato, moraš ga miješati pet minuta, a da za to vrijeme nijedanput ne pomisliš na krokodila.”

“Dobar je.”

“Na to me podsjeća taj tvoj prolazak kroz minsko polje. Stvarno nisi nijednog trenutka pomislio na mine?”

“Pokušaj to sagledati iz moje perspektive. O čemu razmišlja čovjek koji se baci s dvadesetog kata u trenutku dok se približava zemlji? Sigurno ne razmišlja o ljudima koji žive na desetom ili jedanaestom katu, pored čijih je prozora u jednom trenutku proletio? Iako ih je, možda, krajičkom oka i ugledao?”

“Ta fotografija...”, reče on.

“Imala je pet godina. To je stara fotografija... jedina koju imam”, reče Adem.

“Danas joj je rođendan?”

Klimnuo je glavom, i dalje zagledan u vrhove svojih čizama.

“Rubikova kocka je također bila njezina?”

“Da. Poklonio sam joj je za treći rođendan. Nisam imao ništa drugo.”

“Bila je tvoja?”

“Da. Svejedno joj se obradovala.”

“Moja kći je godinu dana starija.”

“Kako se zove?”

“Ana.”

“Nemaš sina?”

“Nemam. Imam samo nju.”

“Jesi li joj ikada čitao priče pred spavanje?”

“Jesam.”

“Postoji li neka koju je najviše voljela?”

“Postoji: ‘Mali princ’. Jedanput sam je morao čitavu pročitati.”

“Čitavu!? Jesi li preskakao stranice?”

“Jesam... mislim da jesam. Ne sjećam se više. Sjećam se da je knjiga bila stara i da me gušio miris starog papira.”

“Nije zaspala sve dok joj nisi pročitao cije­lu priču?”

“Da.”

Adem se nasmijao.

“Koliko je to trajalo?”

“Sat-dva... ne sjećam se više. Ponekad se znalo dogoditi da zaspim prije nje. Taj put nisam zaspao.”

Adem se ponovo nasmijao.

“Događalo ti se to?” upita.

Adem je potvrdno klimnuo glavom.

“Nisi odavde? Inače bih te prepoznao... ovo je mali grad?”

“Nisam.”

“Vjeruješ li u Boga?”

“Nekad sam vjerovao.”

“Nekad?”

“Da. Kako ljudi poput nas, poput mene i tebe, mogu vjerovati u ovakvog Boga? Koji sve ovo dopušta?”

“Nisi rekao ništa novo. Naši svećenici vole reći kako nas Bog na taj način kuša.”

“Da vidi od kakvog smo materijala načinjeni? Ako je svemoguć i sveznajući, onda to unaprijed zna. Ili je naprosto zao? Možda se, visoko gore, nasmrt dosađuje... i zbog toga sve ovo”, reče Adem i pokaže rukom ispred sebe.

Dlan mu je bio krvav i muklo je svjetlucao u tami rova.

“Poznajem ljude koji su nakon sličnih stvari još čvršće vjerovali u Boga.”

“Poznajem i ja. Ali to ništa ne znači. Pogotovo u tom smislu... postoji li Bog ili ne postoji. Ljudi se tješe na taj način. Svjestan si toga?”

Klimnuo je potvrdno glavom.

“Jesi li ikad čuo za Boga koji ima kćerku?” upita Adem.

“Kakvo je to pitanje?!”

“Samo razmišljam naglas.”

“Ne vjeruješ više u Boga?”

“Nisam to rekao. Na slično pitanje nije moguće odgovoriti s da ili ne. Tko god odgovori na taj način, treba ga izbjegavati. A možda se u međuvremenu nešto promijenilo?”

“Smrću?”

“Blago onima koji ne vide a vjeruju. Tebi je to poznato?”

Klimnuo je glavom.

“Evanđelje po Ivanu”, reče.

“Lako je povjerovati u ono što vidiš vlastitim očima”, reče Adem i ustane. “To je svojstveno ljudima bez mašte. Idem. Brzo će doći po mene.”

“Osjećao si krivnju?” upita. “Zbog toga što je nisi zaštitio?”

Adem zastane i pogleda u njega. Klimnuo je glavom, a zatim nečujno, poput duha, prošao pored njega, i u tami rova krv na njegovoj uniformi podsjećala je na vlažnu mrlju. Hodao je poput pokvarene dječje igračke na navijanje. Nije se čuo nikakav zvuk, pa čak ni ljepljivi koraci po raskvašenom zemljanom podu. Suspregnuo je dah. Čuo je samo nezemaljsku tišinu, sličnu onoj koja je nakratko zavladala u noći prije Postanka.

 

---

^[1]    Ps 130,6