Autodestrukcija moralno ubijenih

Kad je riječ o sudjelovanju u prosudbenim povjerenstvima, postoje dvije naizgled suprotstavljene doktrine i svode se na jednostavnu dvojbu: može li predstava koja dobiva nagradu za najbolju u cjelini biti uskraćena za nagradu za režiju, i obrnuto? Primjera za oba odgovora ima koliko i festivala, smotri, susreta, a zagovornika obiju „logika“ onoliko koliko profesionalaca ove ili one vrste ima to iskustvo. Činjenica je ipak da produkcije koje uspiju osvojiti obje nagrade jesu nešto „veći“ pobjednici, ako je to uopće važno. Na nedavno završenom jubilarnom 60. izdanju najvećeg i najvažnijeg festivala slovenskog kazališta Borštnikovo srečanje u Mariboru upravo se to dogodilo predstavi Kazimir i Karolina Mestnog gledališča ljubljanskog (MGL) u režiji Nine Rajić Kranjac.

Nina Rajič Kranjac u predstavi ostavlja kontekstualni dekor, najprije kostimski a onda i glazbeni, ali ga postavlja u situaciju naknadne pameti, tj. onoga kako se ta zlokobna povijesna razglednica čita danas / Snimio Peter Giodani

Veliko je to i zasluženo priznanje redateljici i autorici koju bi bilo nepristojno i dalje zvati mladom, s obzirom na uspjehe, formalizirane i neformalizirane, ali i reputaciju. Od središnje slovenske nagrade u kulturi, one Prešernova sklada, pa do glavne nagrade na međunarodno uglednom BITEF-u, preko nekoliko nagrada i za najbolju predstavu i za režiju kako na samom Borštnikovu srečanju tako i na Tednu slovenske drame u Kranju, ali i mnogih drugih, te činjenice da predaje na ljubljanskoj Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo, Ninu Rajić Kranjac ova i ovakva potvrda je jednostavno čekala, a ta budućnost dogodila se predstavom koja možda i nije njezin najprovokativniji ili najslobodniji rad, ali je odjek, ujedno i summa, svih postupaka koja je istraživala, provjeravala, montirala i svojoj poetici prilagođavala još od 2012. kad je nagrađenom studentskom produkcijom Čehovljevih Triju sestara najavila izuzetni talent, ozbiljnu karijeru te naznaku, između ostaloga, i generacijski drukčijeg odnosa prema kazalištu.

Materijal koji nudi Ödön von Horváth, srednjoeuropski autor u smislu koji blijedi unatoč nominalnim integracijama, trenutačno je zahvalniji nego ikad. S jedne strane zgusnut i točan, s druge pučki otvoren i razigran, istovremeno strukturno zapitan i programatski samosvjestan, antipod otvorene angažiranosti i jedan od najangažiranijih, jednostavno svrhovit i opet eliptičan kad je riječ o afirmiranju zaključka, Von Horváth je navodno zaboravljeni autor koji je neprestano na repertoaru, dramatičar i prozaik čije su teme naizgled daleka prošlost i prežaljene zablude, ali čije djelo je, bez njegove krivnje no s velikom zaslugom, nažalost, trajno aktualno. Kao Čehov, ali daleko od Čehova, na tragu Brechta, ali njegova, po mnogočemu, suprotnost. Da je preživio fatalnu parišku oluju i da je dostigao tu razinu pretenciozne samosvijesti, vjerojatno bi se danas pamtila njegova prognanička rečenica: „Gdje sam ja, tu je srednja Europa.“

On sigurno nije imao sreće, a ni Europa, ne samo srednja, ne osjeća se najbolje. Ponavljati stoga kontekst izvornih Kazimira i Karoline, igrati ih kao pučki komad koji najavljuje nacizam i sve što slijedi kroz naizgled melodramske zaplete sudbina sitnoburžujskih, malograđanskih i proleterskih protagonista, Nina Rajić Kranjac zajedno s dramaturgom Tiborom Hrsom Pandurom ispravno zaključuje da nema smisla. Stoga u predstavi ostavlja kontekstualni dekor, najprije kostimski a onda i glazbeni, ali ga postavlja u situaciju naknadne pameti, tj. onoga kako se ta zlokobna povijesna razglednica čita danas. I ostavlja psihogram protagonista da scenski radi umjesto zadanih uloga: Primož Pirnat i Jana Zupančič, ispred zaista kvalitetnog i impresivnog ansambla MGL-a, kao proleterski Romeo i Julija već su od samog početka predstave, a vjerojatno i prije njega, moralno ubijeni, pri čemu im fascinacija Oktoberfestom nimalo ne pomaže. Sve ostalo događa se onako kako se mora dogoditi, i kod Von Horvátha, i danas, i uvijek: vesela pop apokalipsa, bez pobjednika, s teroristom u Elvisovu dekadentnom šljokičastom odijelu i gladnim bombašima samoubojicama.

Novost koju ova predstava donosi krajnje je neidealiziranje proletarijata, radništva ili kako god se već naziva one koji rade za život, ali nužno ne žive zato da rade. Nastojanje, od Von Horváthovih vremena, pa i prije njih, do danas, da se „prezrene na svijetu“ dovede do toga da preziru sami sebe za posljedicu ima, i može imati, samo autodestrukciju. Naizgled objektivno i neinvolvirano, ali ipak s opominjućim i neortodoksnim audiocitatima Hanne Arendt, ova predstava naglašava ono što je povijest već višestruko potvrdila.

Dovoljno je to, i previše, za nagrade na najvažnijem slovenskom nacionalnom festivalu, ali i dalje ostaje pitanje: Što da se radi?