Vrijedna knjiga o pučkim kazalištima Hrvata u Mađarskoj

Pučko kazalište važna je djelatnost društvenog života u pojedinih hrvatskih zajednica u mađarskom Gradišću, a k tome je i dobar alat za njegovanje hrvatskoga jezika, time i za očuvanje hrvatskog identiteta naše nacionalne manjine u Mađarskoj. Pučki kazališni amaterizam među Hrvatima u Mađarskoj i danas je živ u više od pedeset sela (u Gradišću, Prekomurju, Podravini, Baranji, Bačkoj itd.) u kojima žive Hrvati u Mađarskoj. Uz sredine u kojima je ova tradicija još uvijek dobro zastupljena, ima i sela u kojima je pučki kazališni amaterizam zamro. No taj se gubitak, u smislu zauzimanja za očuvanje hrvatskog narodnog identiteta, nadomješta djelovanjem profesionalnog. Osim toga, djeluje i profesionalno Hrvatsko kazalište u Pečuhu. I dok o djelovanju kazališta u Pečuhu k nama u Hrvatsku dopire koliko-toliko informacija, o djelovanju pučkih kazališnih družina, koje se okupljaju uglavnom u seoskim zajednicama, izvan samih hrvatskih zajednica zna u Hrvatskoj se zna malo ili gotovo ništa. Ne samo kod nas nego niti među Hrvatima u Mađarskoj nije bilo nekih priloga ili pregleda o njihovu kazališnom amaterizmu. Sada, međutim, u vrijednoj knjizi Kristine Glavanić  (Glavanicz Krisztina) Kazališni život Hrvata u Mađarskoj (A magjaroszági horvátok színjátszísa, 2024) koja donosi veoma informativan pregled pučke i amaterske  kazališne djelatnosti Hrvata u Mađarskoj dobili smo temeljit, dokumentiran pregled gradišćanskohrvatskog  kazališnog amaterizma.

Izd. Szüloföld Könyvkiadó, 2024.

Autorica u dvojezičnoj, mađarsko-hrvatskoj knjizi, donosi povijesni i jezični pregled različitih zajednica hrvatske manjine u Mađarskoj. Gradišćanski Hrvati u Mađarskoj, koji se u ovu nekada zajedničku državu znatnije naseljavaju nakon turskih osvajanja Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske u 15. i 16. stoljeću, većinom su čakavci, dok su oni u mađarskim dijelovima Baranje i Bačke štokavci (ikavci ili ijekavci – Bošnjaci, Šokci, Bunjevci i Raci), a manji dio Hrvata u Mađarskoj kajkavci su u području Zale. Autorica o tome ukratko zaključuje da su „Hrvati u Mađarskoj vrlo raštrkana i šarolika etnička skupina odana svojem jeziku, kulturi prenesenoj iz matične zemlje i tradiciji“.

U nastojanjima očuvanja svoga jezika i narodnoga identiteta, tvrdi autorica, Hrvati u Mađarskoj pokazuju osobitu međuovisnost kazališne umjetnosti i narodnosti. Posebno to vrijedi za zapadnu skupinu Hrvata u Mađarskoj u selima Koljnof i Hrvatski Židan u kojima je kazališni amaterizam važna djelatnost obrazovnih ustanova. Kako o toj djelatnosti nema sustavnijih dokumentarnih pregleda, autorica je terenskim obilaskom od sela do sela, od družine do družine, nastojala popisati suvremenu djelatnost pučkih kazališnih amatera.

Što se povijesnih ishodišta tiče, Kristina Glavanić navodi tvrdnje mađarske književne povijesti prema kojima amatersko kazalište svoje korijene ima pučkim kazališnim komadima, književnoj vrsti koja se, uz razlike od vremena do vremena, nalazi u većini europskih dramskih književnosti a komadi se odnose na narod, obraćaju se i temelje na pojmu naroda. U povijesti mađarskog kazališta ova vrsta dramskih komada javlja se od 1840. i traje do prijelaza u 20. stoljeće. U drugom valu, od 1870, glavna tema tih komada idealiziranje je seljaštva, dok je dotadašnja bila usmjerena na poruke tek stasalom građanskom društvu i novim, demokratskijim političkim opredjeljenjima. Ove se teze u knjizi posebno ne propituju. Dapače, autorica prihvaća dotične tvrdnje mađarske književne i dramske povijesti, bez navođenja ili istraživanja mogućih još starijih izvorišta ili mogućih zasebnih uzora ovim tradicijama. Znana je, naime, znatna uloga kazališnih predstavljanja koja su u svojim učilištima, gimnazijama i akademijama, u svom protureformacijskom djelovanju u srednjoeuropskim zemljama priređivali redovnici Družbe Isusove već u 17. a osobito u 18. stoljeću. Tada, ne samo u crkvenim nego i u plemićkim krugovima, stasa i školska drama. Upravo su isusovci bili veoma djelatni na području kazališnih predstava koje su smatrali i pedagoškim i formacijskim sredstvom.

U baroknim začecima modernih kazališta komadi su bili didaktička sredstva s izrazitom formativnom ulogom. Takva sredstva i uloge imaju i pučki kazališni komadi, s time što je fokus poruka pomaknut s nekadašnjeg vjerskog prema kasnijem (i današnjem) narodnom identitetu. No, taj izostanak dublje povijesne dimenzije u knjizi, koji autorici nije niti bio primaran, ni malo ne umanjuje postignuća u onome što je bio glavni autoričin cilj: predstaviti i dokumentirati fenomen suvremenog pučkog kazališnog amaterizma među pripadnicima hrvatske manjine u Mađarskoj. Glavna je vrijednost ove knjige u preglednom i dokumentiranom prikazu pučkog kazališnog amaterizma hrvatske narodne manjine u Mađarskoj. Hrvatski kazališni komadi, navodi autorica, imali su obrazovnu funkciju a time su bili važno sredstvo učenja materinskog jezika i očuvanja identiteta: „Svaka je predstava imala poruku, tako da su didaktički elementi prisutni u svakoj pojedinoj predstavi. Obrazovna funkcija bila je izuzetno značajna za neobrazovanu publiku.“

Kao dobar primjer autorica navodi komad Joške Weidingera Nije sve čemerno, ča j’ hrvatsko (Nem minden rossz, ami horvat) s kojom su kazališni amateri iz Hrvatskog Židana postizali veliki uspjeh. Glavna poruka spomenutoga Weidingerova komada, ali i drugih hrvatskih komada koje su prikazivale hrvatske pučke kazališne skupine, bila je ukazivanje na vrijednosti hrvatskog materinskog jezika kao glavnog sredstva za otpor odnarođivanju i asimilaciji u većinski jezik i narod.

„Živjeti pored većinskog naroda kao pripadnik nacionalne manjine, opstati i ostati nije uvijek lak zadatak, jer širenje globalizacije jednako zahvaća nacionalne manjine kao i pojedince koji pripadaju većinskom narodu. Stoljećima nasljeđivane vrijednosti nestaju nam pred očima... Održavanje jezika u krugovima manjinskog stanovništva sve se teže ostvaruje“, ističe Kristina Glavanić.

Ova vrijedna knjiga objavljena je 2024. u izdanju Szülo˝föld Könyvkiadó, uz potporu mađarskih mjesnih i državnih ustanova i vlasti te hrvatskoga Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Predstavljanje u zagrebačkoj Središnjici Matice hrvatske priredio je Ogranak Matice hrvatske iz Čakovca, a o knjizi su uz autoricu i nakladnika govorili sadašnji i bivši predsjednik OMH u Čakovcu Zoran Turk i Ivan Pranjić.