Užitak slušanja opere zatvorenih očiju

Postoje salonske i opere šume. Takvima ih određuje glazba. Rusalku Antonína Dvořáka, operu šume i lirsku bajku, redateljica Caterina Panti Liberovici pretvorila je u neku vrstu salonske opere sa stalnim okretanjem soba u velebnoj scenografiji Lare Cannito i košmarnim Rusalkinim traženjem identiteta, iako u lirskom simfonizmu Dvořákove glazbe nema ničega košmarnog. Naprotiv, u sjeti i tragici, uz poneki radosni proplamsaj, prožeta je osjećajnošću.

Možda bi početni impuls zamisli o vodenoj vili koja čezne za ljudskim osjećajima i strašću, smještenoj u obiteljski krug iz kojega ona doživljava ljubav s Princom, bio razložan da se redateljica nije prepustila kvazipsihologiziranju.

U premijernoj podjeli dominirala je Valentina Fijačko Kobić kao Rusalka / Snimila Ines Novković

Uvela je tri u djelu nepostojeća lika (što je zapravo nedopustivo), a naslovnu junakinju osudila na neprestano mijenjanje identiteta, od nimfe, preko kćeri do mladenke i Ježibabe, uz stvarnu Ježibabu i druge mladenke te nepostojeću majku pa je naposljetku postalo naporno pratiti tko bi trebao biti tko. Zasigurno bi se pjevanje kultne Rusalkine arije Měsícku na nebi hlubokém s pogledom uprtim u nebo moglo doživjeti kao prevladana operna konvencija, no pjevanje te arije viziji mladenke, a onda i samoj vjenčanici, još je gore. Kostimi Alessandre Garanzini pripadaju danas već prežvakanoj konvenciji mijenjanja epohe u doba skladateljeva života. Zašto, zaboga, ne razigrati maštu kada se pred sobom ima bajka (sa svim crnim konotacijama), umjesto ukalupljivanja u građanska odijela?

Suvremena publika Rusalku ne poznaje; posljednja zagrebačka izvedba bila je 1934, a ovakvo uprizorenje neće pridonijeti recepciji. Na gubitku je publika, ali i izvođači. Naime, u posljednje vrijeme premijerne produkcije zagrebačke Opere redovito imaju dvije pjevačke podjele – premijernu i tzv. drugu podjelu, podjednake kvalitete. Tako se i sada, na prvoj reprizi moglo vidjeti kako u scenskom tumačenju naslovne uloge dviju pjevačica razlike nema. Obje su bile prisiljene izvršavati ono što želi redateljica (naravno, ne u smislu mizanscene, nego osobnoga umjetničkog doživljaja), bez mogućnosti da izraze svoju osobnost.

Tako je nažalost mnogo prekrasne Dvořákove glazbe prošlo mimo slušatelja zaokupljenog raspetljavanjem Rusalkine „strukture psihe“. Posjet predstavama dva dana zaredom omogućio mi je da reprizu više pratim zatvorenih očiju, koncentriran na obilje profinjenosti u glazbi što ju je izrazila izvedba pod ravnanjem Srbe Dinića. Je li smisao kazališta da se opera prati zatvorenih očiju?

Dirigent Srba Dinić, srećom, dobro razumije Dvořáka i njegovu glazbu tipično slavenske duše i češkoga idioma, ali internacionalnog obilježja, poput glazbe Čajkovskog. Orkestar je razvio finu čipku i mjesečinaste ugođaje uigranim nastupima i dinamičkom podatnošću svih dionica. Zbor (koji bi trebao biti na sceni) dao je odličan nevelik udio, iako izvedba preko razglasa ne bi uopće smjela doći u obzir, bez obzira na okolnosti scenografije. U pjevačkoj podjeli samo je bas Luciano Batinić bio isti, u ulozi Vodenduha, kao skrojenoj po mjeri njegovih orguljski zvučećih glasovnih mogućnosti.

U premijernoj podjeli dominirala je Valentina Fijačko Kobić kao Rusalka umilna pjeva. Po dvije interpretkinje mezzosopranskih uloga bile su scenski kao kopija jedna druge. Ježibaba na reprizi, Martina Mikelić, svježinom glasa više je plijenila pozornost od Dubravke Šeparović Mušović. Sofija Petrović i Marta Musap bile su podjednako dobre i glasovno snažne Strane kneginje.

Odlični su bili tenori Ladislav Vrgoč i Josip Švagelj te Ivo Gamulin i Lovre Gujinović u manjim ulogama Lugara i Lovca; vrlo dobre tri vile Gabriela Hrženjak / Marija Ticl, Marija Lešaja / Mia Domaćina i Margareta Matišić / Iva Krušić te Josipa Gvozdanić i Petra Cik u ulozi Kuhara.

Na reprizi se zamjećivala prevelika sličnost u boji sopranskih glasova Petre Cik i Marije Ticl (u malim ariosima njihovih uloga) te Josipe Lončar u naslovnoj ulozi, donesenoj također s mnogo pjevačkog angažmana. U ulozi Princa uspješniji je bio Domagoj Dorotić na reprizi, iako si je i on pri kraju pomagao falsetom u toj doista teškoj, dramskoj tenorskoj ulozi. Za koju Tomislav Mužek nije imao snagu u dramskim trenucima, niti su mu prijelazi u visoke položaje tekli glatko.

I još mali osvrt na štiklec u programskoj knjižici. U jednom tekstu nalazimo neobičnu muzikološku tezu o Dvořákovoj povezanosti s Operom HNK, „doduše iz druge ruke“, potkrijepljenu biografskim podatkom kako je on bio jedan od trojice profesora hrvatskom skladatelju češkog podrijetla Franu Lhotki na praškom Konzervatoriju. Onda tome treba pridodati da je i prvi baletni majstor HNK, u Miletićevo doba, Otokar Bartik kod Dvořáka učio harmoniju pa valj­da i on upotpunjuje tu „poveznicu“.