Umjetnost može nevidljivo učiniti vidljivim

Francusku književnicu Camille Laurens hrvatski su čitatelji imali prilike upoznati zahvaljujući prije­vodima romana U njihovim naručjima (Edicije Božičević, 2003) te Djevojčica (Fraktura, 2023). Nedavno je u izdanju Leykam international i u prijevodu Mirne Sindičić Sabljo objavljena njezina knjiga Mala četrnaestogodišnja plesačica (izvorno objavljena 2017). Camille Laurens u Hrvatskoj boravi zbog dodjele Nagrade Goncourt – hrvatski izbor, a tom je prilikom, u Zagrebu i Zadru, predstavljen prije­vod Male četrnaestogodišnje plesačice. Tim smo povodom razgovarali s autoricom.

Snimila Francesca Mantovani

Izd. Leykam
International,
Zagreb, 2025.
Prevela Mirna
Sindičić
Sabljo

Što vas je motiviralo na pisanje teksta o Marie van Goethem, zaboravljenom modelu Edgara Degasa?

Već dugo vremena na svom radnom stolu držim reprodukciju skulpture Male četrnaestogodišnje plesačice. Posvuda je nosim sa sobom. Jednoga sam se dana zapitala zašto sam toliko vezana za to umjetničko djelo o kojem ne znam ništa, kao ni o modelu koji je za njega pozirao. Potom sam se upustila u istraživanje.

Proveli ste opsežno istraživanje o Maloj plesačici. Možete li nam opisati kako je izgledao istraživački proces koji je prethodio pisanju vaše knjige?

O osobama koje su uistinu postojale – Degasu, Marie, malim balerinama – nisam htjela pisati u tekstu fikcionalne prirode te izmišljati njihovu sudbinu. Htjela sam doprijeti do istine. Istraživanja su me odvela u različitim smjerovima: do biografija (tko je bio Degas, tko je bila ta mlada plesačica), historiografskih studija (u kakvom su kontekstu živjeli), knjiga o društvenom kontekstu (istraživala sam sredinu u kojoj je živjela sirotinjska radnička klasa, poput obitelji Marie van Goethem, te građansku sredinu iz koje potječe Edgar Degas, no također i vrlo specifičnu sredinu pariške Opere u kojoj su te dvije antagonističke klase dolazile u doticaj), o umjetnosti (mjesto te skulpture u povijesti umjetnosti), o estetici (zbog čega se to djelo smatra revolucionarnim) i filozofsko-feminističkim pitanjima (što Marie predstavlja danas i što je nekoć predstavljala u patrijarhalnom društvu). U biti su moje namjere bile humanistički intonirane: htjela sam toj nepoznatoj djevojčici vratiti identitet i dignitet. Htjela sam da postane poznata.

U knjizi se prožimaju istraživanje prošlosti te propitivanja osobne prirode. Na koji ste način uravnotežili te dvije dimenzije?

Prvo se nametnulo istraživanje i propitivanje prošlosti. No vrlo sam brzo počela uspostavljati poveznice s vlastitom egzistencijom, propitivati svoju fascinaciju tim djelom, kao i vlastitu metodologiju istraživanja. Prekretnica je bio trenutak u kojem sam u arhivima u kojima su pohranjene matične knjige tražila podatke o obitelji Van Goethem. Odjednom mi je palo na pamet da potražim podatke i o svojoj baki, koja se upravo u to vrijeme rodila u Parizu, također u siromašnoj obitelji. U tom sam trenutku osvijestila nesvjesnu dimenziju svoje fascinacije: uvjerena sam da u mojim opsesijama nema ničeg slučajnog.

Knjiga žanrovski oscilira između eseja, biografije i autobiografije. Čime je motiviran takav odabir?

Balansirala sam između esejističke oslonjenosti na objektivne činjenice i refleksivnost, biografske oslonjenosti na rezultate genealoških istraživanja te promišljanja o samoj sebi, što karakterizira autobiografiju. Takva je mješavina žanrova iznimno česta i dobro prihvaćena u suvremenoj francuskoj književnosti. 

Kakva je uloga ženskog tijela u Degasovu opusu i na koji vam je način ta dimenzija kao spisateljici bila važna?

Kod Degasa, za razliku od većine umjetnika našega vremena, žensko tijelo nije erotizirano, niti je pretvoreno u nešto uzvišeno. On prikazuje tijela koja rade (plesačice su podvrgnute iscrpljujućim vježbama i probama), koja pate, koja su iscrpljena, ili ih prikazuje u njihovoj intimi, bez osobite ljupkosti (žene koje se kupaju ili se nalaze u javnim kućama). Degas je bio istinski fasciniran plesačicama, slikao ih je i modelirao tijekom cijeloga života na čedan, čak i mizogin način. No, osudio je patrijarhalno iskorištavanje ženskog tijela podvrgnutoga požudi opernih pretplatnika i svim vrstama zlostavljanja.

Vjerujete li da umjetnost ima moć spasiti od zaborava one koje je povijest zaboravila?

Važnost umjetnosti upravo je u tome što može sačuvati trag prošlosti, počinjenih nepravda i zaboravljenih osoba. Može učiniti nevidljivo vidljivim, izvući na vidjelo one koji nisu vrijedili ništa, osuditi zlostavljanja i vratiti egzistenciju i ime anonimnima, to sigurno ne umanjuje pretrpljenu bol, ali osigurava vječno postojanje najslabijima.

Možete li čitateljima Vijenca predstaviti Akademiju Goncourt i mjesto te književne nagrade u francuskom književnom polju?

Akademiju Goncourt osnovala su dva brata i književnika, Jules i Edmond de Goncourt. Nagrađuju se fikcionalni prozni tekstovi. Nagradu dodjeljuje povjerenstvo sastavljen isključivo od pisaca – ne novinara ili književnih kritičara. Ova je nagrada već 120 godina najprestižnija francuska književna nagrada zbog toga što osigurava iznimnu slavu i ekonomsku korist dobitnicima koja se temelji na povećanju broja prodanih primjeraka knjige. Počevši od 1998. godine Akademija Goncourt pokrenula je inozemni program Choix Goncourt s ciljem promocije književnosti, frankofonije te čitateljskih navika među mladim ljudima diljem svijeta.